Jogananda jednom reče:
Svet je u celini zaboravio pravo značenje reči ljubav. Ljudi su
toliko zloupotrebljavali i razapinjali ljubav da veoma mali broj
ljudi zna šta je prava ljubav. Baš kao što se ulje nalazi u svakom
komadiću masline, tako i ljubav prožima svaki delić tvorevine.
Ali, definisati ljubav je veoma teško, iz istog razloga iz koga je
teško rečima opisati ukus jedne pomorandže. Morate da probate
neku voćku da biste znali kakvog je ukusa. Isto je i sa ljubavlju.
Svi ste vi u svojim srcima okusili ljubav u nekom od njenih oblika;
zato znate nešto o njoj. Ali, vi niste razumeli kako da razvijete
ljubav, kako da je pročistite i proširite u božansku ljubav. Iskra te
božanske ljubavi postoji u najvećem broju srdaca na početku
životnog puta, ali se obično izgubi, jer čovek ne zna kako da je
neguje.
Mnogi ljudi ne misle da je uopšte potrebna neka analiza da bi
se shvatilo šta je ljubav. Oni prepoznaju ljubav kao osećanje koje
imaju prema svojim rođacima, prijateljima i drugima koji ih
snažno privlače. Ali, tu ima još mnogo više. Jedini način na koji
mogu da vam opišem pravu ljubav je da vam kažem kakva je
njena posledica. Kad biste mogli da osetite čak i mrvu božanske
ljubavi, vaša radost bi bila toliko velika - toliko preplavljujuća -
da ne biste mogli da je primite.
Razmislite duboko o ovome što vam govorim. Zadovoljstvo
ljubavi nije u samom tom osećanju, već u radosti koju to osećanje
donosi. Ljubav daje radost. Mi volimo ljubav zato što nam ona
donosi tako opojnu sreću! Zato ljubav nije krajnja stvar; krajnje je blaženstvo. Bog je Sat-Ćit-Ananda, večno postojeće, večno
svesno, večno novo Blaženstvo. Mi, kao duše, predstavljamo
individualizovanu Sat-Ćit-Anandu. "Iz Blaženstva smo došli, u
Blaženstvu živimo i postojimo i sa tim svetim Blaženstvom ćemo
se jednog dana stopiti". Sva božanska osećanja - ljubav,
samilost, hrabrost, požrtvovanje, poniznost - ne bi imala smisla
bez radosti. Radost znači ushićenje, izraz krajnjeg Blaženstva.
Ljudsko iskustvo radosti dolazi iz mozga, iz suptilnog središta
Božije svesti koje jogiji nazivaju sahasrara, ili lotos sa hiljadu latica.
Pa ipak, istinsko osećanje radosti se ne doživljava u glavi,
već u srcu. Iz božanskog sedišta Božije svesti u mozgu, radost se
spušta u srčani centar i tu se ispoljava. Ta radost dolazi od
Božijeg blaženstva - suštinskog i krajnjeg atributa Duha.
Iako se radost može roditi u sprezi sa određenim spoljašnjim
okolnostima, ona nije podložna uslovljavanjima; ona se često
ispoljava bez ikakvog materijalnog uzroka. Ponekad se ujutru
probudite "lebdeći" od radosti, a ne znate zašto. A kada mirno
sednete da duboko meditirate, radost izvire iznutra, a da je nije
pobudio nikakav spoljašnji stimulans. Radost meditacije je preplavljujuća. Oni koji nisu zaronili u tišinu istinske meditacije ne
znaju šta je prava radost.
Mi osećamo dosta sreće kad zadovoljimo neku želju; ali, u
mladosti često u srcu osećamo iznenadnu sreću koja kao da dolazi niotkuda. Radost se izražava u određenim okolnostima, ali je te
okolnosti ne stvaraju. Zato, kad neko dobije hiljadu dolara i
uzvikne: "O, kako sam srećan!" činjenica da je dobio hiljadu
dolara je poslužila naprosto kao pijuk koji je oslobodio vodoskok
radosti iz skrivenog unutrašnjeg rezervoara blaženstva. Zato su
ljudima obično potrebne određene okolnosti da izazovu radost, ali
je radost sama po sebi trajno prirodno stanje duše. Ljubav je
takođe urođena duši, ali je ljubav podređena radosti; ne može biti
ljubavi bez radosti. Možete li da mislite o ljubavi ako nemate
radosti? Ne. Ljubav prati radost. Kad govorimo o jadu
neuzvraćene ljubavi, mi govorimo o jednoj neispunjenoj čežnji.
Stvarno iskustvo ljubavi je uvek praćeno radošću.