Alhemija

[talerman]

ALHEMIJA




Picco della Mirandola (1463-1499) je bio alhemičar i to po svemu sudeći uspešan jer je u svojoj knjizi De Auro izjavio: "Jedan moj prijatelj, koji je i sada živ, stvorio je zlato i srebro na moje oči, a i sebe sam video kako sam to uradio”.

Rani hermetizam izučava odnose mikrokozmosa (čoveka) i makrokozmosa (univerzuma). Alhemija je bila jedna od omiljenih ranih disciplina hermetizma. U svojim ranim alhemijskim radovima, Bolos Demokrit iz Mendsa, oko 200. god. pr. n. e., poručuje da sumpor treba izmešati sa gredom kako bi bronza delovala kao zlato, da je vino najboljeg kvaliteta ukoliko tokom kuvanja ispari jedna četvrtina i ako se upotrebi posle četiri godine i kako se od različitih metala može dobiti zlato i srebro. Posle Bolosa, pojavio se veći broj alhemijskih tekstova čija se autorstva pripisuju Hermesu, Agathodaimonu, Izidi i drugim bogovima. Poslednji tekstovi alhemijskih sadržaja u kojima se pojavljuje Hermes potiču od II i III veka n.e. Danas su ostali samo u fragmentima (ukupno oko 30). Najopsežniji deo ove litereture Anepigraphos, čije je autorstvo pripisano Hermesu i Agathodaimonu govori o stvaranju srebra (koji se naziva «mesec») od različitih metala. U tekstu Proročica Izida svom sinu Horu, anđeo Amnael otkiva alhemijsku misteriju: baš kao što pšenica rađa pšenicu, tako isto zlato rađa zlato. Navedeni alhemijski tekstovi su bili poznati Zosimu (živeo u Aleksandriji oko 300 godine), koji je spojio hermetičku teozofiju sa alhemijskim praktičnim ciljevima i ostavio iza sebe enciklopediju od 28 tomova koju je posvetio svojoj sestri Teosebiji. Ideja spasenja je okosnica Zosimove alhemije. U njoj ima elelmenata egipatske magije, grčke filozofije, neoplatonizma, vavilonske astrologije, paganske mitologije i hrišćanske teologije. Po Zosimu, alhemija je i duhovni proces i označava očišćenje duše i sredstvo pomoću kojeg se duša može lakše uspinjati po božanskim planovima postojanja. Prvi altar se nalazi u hramu kažnjavanja sa kazanima kipuće vode u kojima se tela izlažu mučenju jer je to neophodan zahvat prilikom transformacije tela u stanje duha. Posvećenik mora da se spusti do altara niz sedam stepenica. Kraj altara stoji sveštenik. Kada posvećenik stane kraj altara, misteriozni glas obznanjuje da je spuštanje završeno i da počinje uspon. Uspinje se stepenicama kojih je takođe sedam po broju. To podrazumeva uspinjanje po sedam nebeskih zona kojim vladaju sedam planeta. Kada se pređe sedam stepenicama, posle toga, moguć je uspon na poslednju koja predstavlja Ogdoan – osmu regiju kojom vladaju fiksne zvezde. Zosim, takođe, često spominje nebesku zmiju koja sama sebi grize rep i potvđuje kako ljudi i dalje nose talismane od elektre (koja korespondira sa Jupiterom) kako bi se zaštitili od gromova, povreda i ostalih nevolja. Kada čovek posmatra odraz svog lika u ogledalo sastavljeno od elektre, dobija odmah spozanju kako mora da se očisti. Ovo ogledalo predstavlja Božiji um. Međutim, da bi se stiglo do ovog ogledala, potrebno je podići se u kosmos, jer se ono nalazi iznad «sedam vrata» (sedam planeta). Po Zosimu, alfabet predstavlja Božansko pismo kojim se može otkriti misterija kosmosa. Grčko-egipatska alhemija je nadživela Aleksandriju, odatle se prenela u Carigrad i kasnije u arapski svet. Mnogi od sačuvanih hermetičkih fragmenata sadrže tumačenja različitih planova postojanja i razvitak ljudske duše, sa snažno izraženim egipatskim elementima.
...

[Vera Bojičić]

Istorija alhemije




Kina
U drevnoj Kini alhemija je postojala u IV veku p.n.e, mada antropolozi tvrde da je praktikovana i hiljade godina ranije. Filozofi taoizma su izučavali kako pronaći sredstvo za besmrtnost. Vladari tog vremena su se uzdali u savete vrača koji su često bili alhemičari. Prvi vladar dinastije Ćin organizovao je ekspediciju na ostrvo Penglaj Šan. Zapis o ovom istorijskom događaju pominje produžavanje života i pretvaranje cimeta u zlato alhemijskim metodama [2]. Prvi kineski traktat o alhemiji, pod nazivom Baopuzi, napisao je Ge Hong (283-343. godine p. n. e.).

Indija
Indijske tradicije tantrizma i poštovanja kulta boga Šive često su se preplitale sa alhemijom. Bog Šiva (koji simbolizuje aktivni element sumpor) oplođuje Šakti (simbol pasivnog elementa žive) i tako stvara dijamant, koji se na zapadu poistovećuje sa kamenom mudrosti. Indijski ekvivalent alhemije se naziva Rasajana (Rasâyana), i bavi se potragom za eliksirom dugovečnosti Ausadi (Ausadhi)
Poreklo alhemije u Indiji je predmet mnogih akademskih rasprava. Jedan broj istoričara smatra da su Arapi doneli alhemiju u Indiju. Međutim, Mirča Elijade tvrdi da postoje jaki argumenti protiv te teorije:
Tantrizam je prisutan i u oblastima koje Islam nije zahvatio, recimo u Nepalu
Živa se pominje u indijskim spisima iz 3. veka p. n. e.
Postoje tekstovi u budističkoj literaturi iz 2. veka koji se bave alhemičarskim temama
Na osnovu ovih premisa Elijade zaključuje da se alhemija u Indiji pojavila između drugog veka p. n. e. i trećeg veka nove ere.
U tekstovima veda (konkretno Rig-veda) pominje se „soma“ kao suština ceremonije žrtvovanja plamenu (jajna). Ulogu „some“ imao je elektron (legura srebra u zlata)

Mesopotamija i Iran
Na Bliskom istoku, još u doba stare Vavilonske civilizacije bila je poznata alhemija. U drevnom Iranu središnja tema mitologije je prvobitni čovek i njegov raspad. Stara iranska filozofija Zurvanizma pominje vreme kao silu koja stvara i razara, što odgovara starogrčkoj legendi o Hronosu[7]. Zoroastrijski tekstovi govore o završnoj žrtvi, kada će posle borbe Ormazda i Ameša Spente, ljudi vaskrsnuti, postati besmrtni i kada će se regenerisati sav univerzum.

Drevni Egipat
Zapisi civilizacije drevnog Egipta pominju uroboros (zmija ili zmaj koji jede svoj rep) simbol rastvaranja ili raspadanja, što je alegorija prve faze alhemičarskog procesa.

Drevna Grčka
U epu Argonauti pesnika Apolona sa Rodosa (295.-215. p. n. e.), pominje se da bog Hermes preobražava Zlatno runo[8]. Srednjevekovni pisci su povlačili paralelu između legende o Argonautima i legende o potazi za Svetim gralom.
Grčka filozofija, a naročito Aristotelova filozofija, imala je ključni značaj u razvoju srednjevekovne alhemije u 12. i 13. veku.
Aleksandrijska škola, verovatno najznačajniji intelektualni centar antičkog doba, proučavala je i alhemiju (Zosim iz Panapolisa, Sinesije iz Kirene). Preko ovog posrednika alhemija je stigla do srednjevekovne Evrope u koju je prvo stigla preko Arapa. I Arapi su preuzeli aleksandrinske tradicije kada su se nastanili u Egiptu u 7. veku.. Hrišćansko učenje, takođe popularno u Aleksandriji, dalo je složenu osnovu alhemiji

Srednji vek
Tokom 12-og veka, kao uzgrdena posledica Krstaških ratova, preko Turske i Španije u zapadnu Evropu su dospeli arapski teološki i metafizički tekstovi, poput spisa Avicene i Averoesa. Aristotelova filozofija, do tada nepoznata u srednjevekovnoj Evropi, postala je ključni sistem srednjevekovne skloastičke filozofije (Abelar, Albert Veliki, Sveti Toma Akvinski). Sholastička filozofija je u sebi nosila i saznanja i rasprave o alhemiji. U vreme nastanka hrišćanske hegemonije u Evropi postale su popularne legende o kralju Arturu i Vitezovima okruglog stola, koje su za centralnu temu imale potragu za Svetim gralom (posuda u kojoj je skupljena krv Hrista).
Ovo je vreme u kome je postalo poznato kapitalno delo antičke alhemije ,,TABULA SMARAGDINA'', koje se pripisivalo bogu Hermesu. U njemu se raspravlja o poreklu prvobitne materije i njenim transmutacijama. To je bio aksiom svih srednjevekovnih alhemičara. Alhemičari ovog doba nisu u sukobu sa crkvenim ocima, jer i sami potiču iz kulture katoličanstva.
Prva dela srednjevekovne zapadne alhemije su nastala u okviru pitagorejske Škole iz Šartra, koja se specijalizovala u slobodnim umetnostima. U to doba Aristotelova dela još nisu bila poznata u Francuskoj.
Četiri pravca filozofskog razmišljanja su obeležila alhemiju u Srednjem veku:
Avgustinci, koji su bili tolerantni prema Aristotelovoj filozofiji zbog njenog monoteizma
Dominikanska škola Svetog Tome Akvinskog
Averoistička škola Zigera od Brabanta
Oksfordska škola, koja se orijentisala ka proučavanju „Nauka o prirodi“, i čiji je predstavnik Rodžer Bejkon
Pripadnik Škole iz Šartra, Džon od Solzberija, uticao je na misao Alberta Velikog, koji je bio učitelj Tome Akvinskog. Ove tri ličnosti su najznačajniji predstavnici srednjevekovne alhemije. Albert Veliki uvideo je ogroman značaj koji Aristotelova filozofija imala za teorijsko zasnivanje hrišćanske filozofije. Ključna dela alhemije ovoga vremena bila su:
Albert Veliki : „O Alhemiji“ (De Alchimia)
Toma Akvinski : „Traktat o Kamenu mudrosti“
Toma Akvinski (pseudo-Akvinski ?) : „Rumena zora“ (Aurora Consurgens)
[uredi]Vrnunac: XIV - XVI vek
Alhemija se udaljava od Crkve u čijem se okrilju pojavila u prethodnim vekovima. Postaje tajna nauka čime se sakriva od crkvene borbe protiv jeresi. Pojavljuju se teozofske filozofske teorije, a put je otvoren ka epohi Reformacije i dobu racionalizma. Tekstovi alhemičara su obavijeni velom nerazumljivosti i razumljivi su samo uskom krugu poznavalaca. Najznačajniji centar alhemije ovog doba je Prag i on igra ulogu nekadašnje Aleksandrije. Najpoznatiji alhemičari ovog vremena su: Nikola Flamel, Bernard iz Treviza, Paracelzus, Džon Di, Hajnrih Kornelijus Agripa, Bazil Valentin, Johan Georg Faust i Tiho Brahe.

Opadanje: XVII - XIX vek
Sa pojavom Renesanse, racionalizma i napretkom materijalizma, razviće se takozvana „sekularna metafizika“ (metafizika nevezana za crkvena učenja). Filozofi kartezijanci tvrde da je priroda objašnjiva i da se može posmatrati i meriti. To je bila epoha rađanja nauke. I dalje su postojali ljudi koji su se bavili alhemijom, kao Helvecijus, Džon Alijet, i naučnici skloni hermetičkom razmišljanju kao Isak Njutn i Gotfrid Lajbnic. Međutim, prevlast nauke nad alhemijom je sve izraženija. Njen trijumf je ozvaničio Antoan Laovazije, osnivač moderne hemije. Retki alhemičari su postojali i u 19. veku, ali su smatrani ostacima davno prevaziđene ere.

Alhemija i medicina

U ranom dobu svoga razvoja alhemija imala za cilj lečenje, što se vidi iz potrage za pronalaskom eliksira života. Ovo se najbolje ilustruje velikim značajem koji je igrala arapska medicina u razvoju alhemije. Poznato je da su arapski lekari razvili spektar lekova koji su se proizvodili po složenoj proceduri, iako je njihov efekat lečenja bio uglavnom neznatan. Ovi lekari su otkrili proces destilacije. Pored kamena mudrosti i eliksira, alhemičari su nastojali da pronađu panaceju, univerzalni lek. U delima Paracelzusa vidljiva je transformacija alhemije u primitivnu hemiju.

Alhemija i astrologija

Alhemija je uvek imala blisku asocijaciju sa astrologijom i to sa vavilonsko-grčkom školom astrologije. Alhemičari su smatrali da svaka od sedam planeta odgovara određenom metalu i da njime vlada.
Sunce vlada zlatom
Mesec vlada srebrom
Merkur vlada živom
Venera vlada bakrom
Mars vlada gvožđem
Jupiter vlada kalajem
Saturn vlada olovom

Značaj u psihologiji

Po psiholozima alhemija nije samo vrsta metahemije već ima i psihološo-filozofsku dimenziju. Pokušaji alhemičara da pretvore jedan metal u drugi simbolično oslikavaju unutrašnje ljudske psihološke porive. Ovakvom interpretacijom alhemije naročito se bavio švajcarski psihoanalitičar Karl Gustav Jung u svojim razmatranjima analitičke psihologije.


Zanimljivosti
Poznati roman Alhemičar Paula Koelja se manje bavi alhemijom, a više unutrašnjom spoznajom čoveka.
Alhemijski eksperimenti su jedna od centralnih tema u Geteovoj poemi Faust.
Ernest Raderford je 1919. koristeći radioaktivni radijum uspeo da pretvori azot u kiseonik. Na osnovu istog teorijskog principa, uz upotrebu modernih akceleratora čestica, Glen Siborg je 1980. pretvorio bizmut u zlato. Za ovaj proces je potrebna ogromna količina energije, a dobijene količine metala su na ivici detekcije.

.

[Miodrag]

MISTERIJA FULKANELI

( Maya Sedai )





Pariz, u postapokaliptičnim dvadesetim, je bio svetlo sveta, blještava tačka istorije. Početak kraja samog vremena.

Tu su se razvili umetnički, književni, socijalni, politički i naučni koncepti koji su praktično oblikovali ostatak veka. Od umetnika kao što su Hans Arp i Marsel Dukamp, do matematike Paula Diraka i do književne pirotehnike Džejms Džojsa, ideja "transformacije" je vrila ispod površine. To je bio zenit ove transformativne struje, koja je 1926. u anonimnom rukopisu - izdatom od strane male pariske izdavačke kuće, uglavnom poznate po umetničkim reizdanjima - poljuljala parisko okultno podzemlje."
Naslov ovog rukopisa je "Misterije katedrala". Autor Fulkaneli je tu napisao da su najveće tajne alhemije bile otvoreno prikazane na zidovima gotičkih katedrala, pre svega na čuvenoj pariskoj katedrali Notr Dam. Mistično znanje je zaključano unutar arhitektonske plastike. Razumevanje ove simbolike je ključ otkrivanja mnogih tajni. Ova knjiga je postala veoma uticajna dok je u isto vreme bila potpuno nepoznata izvan francuskih okultnih i alhemijskih krugova. To je upravo i jedna od najčudnijih misterija koje okružuju ovu knjigu. Uzmimo za primer neke tekstove iz istorije umetnosti o gotičkim katedralama. U dosta primera alhemija se provlači kao moguće objašnjenje nejasnih hrišćanskih predstava na zidovima Notr Dama. A u većini slučajeva Fulkaneli i Misterije katedrala se ne pominju uopšte kao izvor tih teorija. Da bi razumeli ovu tišinu prvo moramo razumeti Fulkanelija.



Šta u stvari znamo o Fulcanelli-ju?

Postoji veoma malo biografskih informacija o ovom misterioznom čoveku, pre svega zato što su se oni koji su znali njegov identitet zavetovali da ga zaštite. Većina proređenih informacija koje su poznate, došle su iz pouzdanog izvora, jednog od nekoliko ljudi koji su znali i štitili njegov identitet: Eugena Kanselieta.

Eugen Kanseliet (rođen 1899. a umro 1982. godine) je prvi put upoznao Fulkanelija još kao tinejdžer 1915. godine i nastavio da se viđa sa njim često sve do 1920. godine. Zbog ovog poznanstva i poverenja Fulkaneli mu je 1923. godine poverio njegove zapečaćene beleške za tri rukopisa (Le Mystere des Cathédrales; Les Demeures Philosophales i Finis Gloria Mundi) od kojih su dva formirala prve dve knjige u nastavku objavljene pod Fulkanelijevim imenom. Fulkaneli je izrazito tražio od Kanselieta da ne objavi treći manuskript. On je bio odgovoran da se prva dva rukopisa objave kao dve knjige 1926. i 1930. godine. Kanselietov drugi mentor, umetnik i alhemičar Žan Žulijan Šampanj (rođen 1877. a umro 1932. godine) je radio ilustracije za obe knjige.

Kanseliet je napisao predgovore obe knjige kao i predgovore njihovih sledećih izdanja. Upravo iz tih predgovora i saznajemo neke od pouzdanih informacija o Fulkaneliju. Druge informacije potiču iz drugih izvora, kao što su intervjui, koji su kasnije obavljeni sa Kanselietom. Deluje kao da je Kanseliet namerno ostavio veliki broj intrigirajućih tragova. U predgovoru prvog izdanja Misterija katedrala je napisao:
"Već dugo vremena autor ove knjige nije među nama. Ovaj čovek je nestao i ja ne mogu bez tuge da se prisetim slike ovog vrednog i mudrog Učitelja, kome dugujem sve, žaleći što je tako rano iščezao".

A u predgovoru drugog izdanja knjige je napisao:

"Moramo sa sigurnošću reći, da je ovaj čovek iz drugog vremena, čudnog izgleda, sa svojim staromodnim manirima i neobičnim okupacijama, nenamerno privukao pažnju besposličara, radoznalih i budalastih."

Još jedna veoma zanimljiva informacija o Fulkaneliju je da je učestvovao u ratu između Francuske i Nemačke (1870-1871) pod komandom čuvenog arhitekte Violet le Duka. kanseliet nam govori kako se Fulkaneli vratio da poseti svog bivšeg komandanta, posle rata.

Bez obzira na to ko je on u stvari bio, teško je ne priznati ga kao čoveka neverovatne inteligencije i obrazovanja. Fulkaneli kao i Šekspir, zaprepašćuje čitaoca svojom briljantnošću. Čak i kada je pažljivo pročitamo, otkrivamo da "misterija" katedrala nikad nije objašnjena. Na trenutke, deo velike istine proleti, otkrivajući nagoveštaj nečeg neverovatnog i onda nestane. Frustriran čitalac počinje ponovo, čitajući još pažljivije, prateći aluzije i asocijacije, pokušavajući da uhvati srž značenja koji oseća tu negde. Sve ovo na neki način čini Misterije katedrala savršenim nadrealističkim tekstom. Deluje kao da je Fulkaneli doprineo umetničkoj evoluciji, samo što istaknuto odsustvo direktne reference govori protiv toga. Njegove ideje su prisutne i u nadrealizmu od njegovog početka postajući sve uočljivije dok je pokret sazrevao. Ipak čak ni ideja ne uspeva da objasni zanimljivu nevoljnost većine, nadrealista, istoričara umetnosti pa čak, okultista i alhemičara da se pomene značenje Fulkanelijevog dela.



Fulkanelijeva posveta svome učeniku R. Švaler de Lubiksu
Tišina sugeriše tajnu. Misterija katedrala je tajna alhemije u onom smislu da je alhemija prastara nauka inicijacije. Fulkaneli je birao svoje materijale pažljivo da dočara na najasniji i najdirektniji mogući način da je on stvarno znao tajnu. Bez ključa tekst ostaje nerazmljiv.

Kao i u Sufi učenju, najveće blago je sakriveno na najočiglednijem mestu. Tajna je u umetnosti. Osnovna ideja knjige, da gotičke katedrale sadrže hermetičke poruke u kamenu, je starija i potiče od romantičara Viktora Igoa. U Zvonaru Bogorodičine crkve, Viktor posvećuje celo poglavlje ideji da je arhitektura velika knjiga čovečanstva i da je pojava štampe označila kraj arhitektonskim knjigama. On kaže i da je gotika bila najveće dostignuće posvećenih arhitekata i da su katedrale bile izrazi slobode. "Ova sloboda dostiže velike visine," kaže Igo, "Ponekad portal, fasade, ili cela crkva su predstavljeni u simboličkom smislu potpuno nepoznatom svom ubeđenju pa čak i neprijateljski prema crkvi. U trinaestom veku, Gijom od Pariza, a u petnaestom veku Nikolas Flamel, obojica su krivi za ove revolucionarne strane."

Fulkaneli elaborira simbolizam određenih predstava nađenih na zidovima gotičkih katedrala i tome dodaje slike dve gotičke kuće iz petnaestog veka iz Burža. Kao što su gotičke katedrale tajni udžbenici alhemijskog znanja, tako je, recimo i Misterija katedrala svojevrsno tajno sklonište enigmatskog Fulkanelija. Ovde je konačno bila reč, nekoga ko je znao, reč poslednjeg pravog inicijata.

Filozofska boravišta, druga knjiga koja se pojavila 1929. godine je nekako dosta lošije prošla. Kanseliet u predgovoru ove knjige ne odaje ništa senzacionalno. Ne pominje se ništa o poreklu ovog dela niti o vezi sa Misterijama katedrala. Ova knjiga prati dosta istih tema kao i u Misterijama, malo je šta novo. Boravišta nam pomažu da shvatimo da je alhemija ima veoma dubok tok tradicije, ali ipak nas ostavlja da se pitamo: šta je u stvari alhemija?

Fulcanelli je izgleda prebacio svoj fokus od laboratorijskog posla ka astralnim putevima tajanstvenog nasleđa. Interesovanje je bilo smanjeno, čak i kada je Kanseliet otkrio postojanje trećeg manuskripta, Finis Gloria Mundi, 1935. godine. Do 1937. Godine Fulkaneli je bio jedino legenda okultnog Pariza dvadesetih godina a Kanseliet je nastavio da piše knjige o alhemiji pod njegovim imenom. Sva nada o objavljivanju trećeg dela je nestala u depresiji i krizi kasnih tridesetih godina. Ništa se ne zna o Kanselietovim aktivnostima tokom rata. A ipak čudna stvar se desila. U proleće 1943. godine, privatno štampano u pedeset izdanja, masivno delo nazvano Arhitektura prirode izdato je u Parizu uz potpunu dozvolu nacističkih cenzora. Zanimljivo je pošto je delo dosta govorilo o Kabali i njenom odnosu sa učenjima kao što su tantrička joga pa i gotičkim katedralama i enigmatskim ornamentima vile u Buržu, tako važnim za Fulkanelija. Da li je to možda treći rukopis ? Kako je uspelo da prođe nacističku cenzuru? To su pitanja koja će za sada, ostati neodgovorena...

Posle rata, Fulkanelijeva legenda i Kanselietova karijera su profitirale zbog rastućeg interesovanja za sve što je okultno. Do sredine pedesetih, stanje je bilo povoljno da se ponovo izdaju Misterije i Boravišta. Ali pedesete nisu bile dvadesete i dosta stvari se promenilo, uključujući i tekst Misterija katedrala.

Ko je napisao dodatno poglavlje u drugom izdanju Misterija katedrala - Kružni krst u Endaju?

Poglavlje Kružni krst u Endaju, je možda jedno od najinteresantnijih ezoteričnih dela. Nudi dokaz da je alhemija nekako povezana sa eshatologijom i krajem sveta.

Zaključak je da je "dupla katastrofa" neizbežna... Da je Kanseliet znao za ovo, sigurno bi to iskoristio ili pomenuo u ranijim delima. Jedino rešenje je da je Kanseliet sreo Fulkanelija ponovo i dobio rukopis za to poglavlje. On tvrdi da se susreo sa njim na Pirinejima ranih pedesetih godina i da je njegov učitelj izgledao kao da ima oko pedesetak godina, iako je imao negde oko osamdeset godina 1930. godine. Šta god da se stvarno desilo, dokazi nas navode da prihvatimo da je Kanseliet sreo nekoga ko je doneo apokaliptično poglavlje i rekao da se ono objavi u drugom izdanju Misterija katedrala.

Slučajni dokazi sugerišu da je stvarno postojala osoba iza Fulkaneli maske, čije je povremeno pojavljivanje izazivalo promenu i preokret u Kanselietovom životu.

Izdavanje druge edicije Boravišta 1959. godine je obeležilo još jednu promenu. Canseliet je otvoreno pisao o katastrofi u predgovoru tog izdanja. U toku te godine legenda je dobila još jedan preokret sa objavljivanjem prvog new age bestselera, Jutro Čarobnjaka od Pauwels-a i Bergier-a. Fulcanelli fenomen je počeo da prikazuje novi život šireći se u neočekivanom pravcu.

Bergier-a je jedno popodne 1937. godine posetio stranac, dok je radio u pariskoj laboratoriji zajedno sa Andre Helbronerom (briljantnim fizičarem), istražujući nuklearnu fiziku. Rekao mu je: " Gospodin Andre Helbroner, čiji ste, verujem, asistent izvodi istraživanja o nuklearnoj energiji. Nalazite se na korak od uspeha zajedno sa još nekolicinom današnjih naučnika. Dozvolite mi da vas pozovem na oprez. Istraživanje koje vi i vaše kolege vršite, puno je stravičnih opasnosti, ne samo za vas nego i za čitavo čovečanstvo. Zatim je izvadio knjigu Tumačenje radijuma od Frederika Sodija i pročitao sledeće: "Verujem da su u prošlosti postojale civilizacije koje su poznavale atomsku energiju i da su njenom pogrešnom primenom potpuno uništene". Bergier se usudio da postavi jedno pitanje: Možete li mi vi gospodine reći kakva je priroda vaših istraživanja? "Od mene tražite da vam u nekoliko minuta izložim hiljade godina filozofije i napore jednog celog ljudskog veka. Osim toga tražite da na običan jezik prevedem pojmove za koje takav jezik nije predviđen. No, svejedno mogu vam ovoliko reći - vi ste svesni da u današnjoj nauci uloga posmatrača dobija sve veći značaj. Relativnost, princip neodređenosti, pokazuju u kojoj meri posmatrač utiče na sve te pojave.

Tajna alhemije je ovo: Postoji takav način manipulisanja materijom i energijom da je moguće proizvesti, ono što moderni naučnici zovu "polje sile". Ovo polje deluje na posmatrača i stavlja ga u privilegovan položaj viz-a-vi univerzuma. Iz te pozicije posmatrač ima pristup stvarnostima koje su vremenom, prostorom, materijom i energijom, obično skrivene od nas. To je ono što zovemo "Velikim delom."

Iako se ne zna ko je bio čovek koji je to rekao Bergieru, on je smatrao da je to Fulkaneli.

I tako nama ostaje nerešiva misterija, vrhunskog alhemičara. Svaka priča o Fulkaneliju uvek ostavlja za sobom mnogo više pitanja nego odgovora. Ključno pitanje nije ko je on bio? Već, šta je želeo da poruči?

Fulanelijeva misao ostaje vatrena i živa, zatvorena zauvek na stranicama njegovih knjiga, kao u svetilištu.



"Niko ne može očekivati da će otkriti veliku Tajnu ako svoju egzistenciju ne uskladi sa rasponom preduzetih istraživanja. Nije dovoljno biti studiozan, aktivan i istrajan ako vam nedostaje čvrsto načelo, konkretna osnovica, ako neumereni polet zaslepljuje razum, ako oholost tiraniše prosuživanje, ako lakomost cvate na crvenkastom iskrenju zlatne zvezde.

Neprestanim uvežbavanjem sposobnosti posmatranja i zaključivanja, meditacijom, neofit će se uspinjati stepenicam koje vode do svega što je znanje. Konačno, kada uspeh kruniše mnoge marljive godine, kada njegove želje budu ispunjene, Mudrac će se, prezirući taštine ovog sveta, približiti smernima, razbaštinjenima, svima što rade, pate, bore se, očajavaju i plaču na zemlji. Bezimeni i nemi učenik večite Prirode, apostol večnog Milosrđa i ostaće veran svom zavetu tišine. "U nauci, u Dobru, Adept mora zauvek ćutati".

Vrlo je moguće da je sumnja oko identiteta, kao i otpor pozitivističke nauke prema ezoteričnom nasleđu, obeshrabrivala mnoge autore da se pozivaju na Fulkanelija u naučnim člancima. Smatram da je ponovna afirmacija i uključivanje njegovog opusa kao jednog od mogućih pogleda na umetnost, nešto što bi bilo u skladu sa aktuelnim otvaranjem istorije umetnosti prema širem polju vizuelne kulture i istorije kulturnih ideja.

[Bob]

Mislim da je jasno da alhemija sustinski nikad nije bila vezana za spoljnu kreaciju, vec je govorila o dubokoj unutrasnjoj transformaciji... Razlog zasto se uvek govorilo o procesu, je u tome da istinsko prosvetljenje ne podrazumeva samo promenu svesti, vec da je ta promena svesti pracena sasvim realnim fizickim promenama te osobe gde posle toga "sve sto se dotakne se pretvori u zlato"...

[Miodrag]

Da ,centralna ideja Alhemije je transformacija , kako Duse do izvorno cistog stanja , koje se simbolicki predstavlja mesecom i metalom srebrom , takozvano" malo delo ".
tako i spustanje i manifestovanje Duha ( Sunce , Zlato ) u oblik tela i integrisanje sa sve Dusom , sto se zove "velikim delom" .


Analogija ubrzane evolucije metala je vrlo pragmaticna cinjenica i vrlo upotrebljiva u oba smera ( kazu alhemicari ), kako u retorti tako i u ljudskom bicu .

Simbol prve faze je crna i predstavlja fazu prociscenja duse i tela , druga faza je simbolicki bele boje tacka gde je dusa prociscena do izvornog stanja i treca faza je crvena kada je duh manifestovan u fizickoj materiji .
U ovoj trecoj fazi su transformacije tela najizrazenije .

[Miodrag]

Nikolas Flamel




Nikolas Flamel je najjpoznatiji i sasvim sigurno najpopularniji francuski alhemičar. Živeo je 118 godina od 1330. do 1418. u Parizu, mada postoji nekoliko indicija i izvora koji tvrde da je on zapravo još uvek živ. U toku poslednjih šestotinak godina više puta je prijavljivano njegovo iznenadno pojavljivanje. A poslednji put, kako tvrde očevidci pojavio se u centru Pariza 1986. godine. Mit ili stvarnost, teško da ćemo ikada biti sigurni.

Jeftina knjiga

Sam Flamel opisuje detaljno i otvoreno svoj život u knjizi koju je napisao sa 99 godina starosti. Bio je siromašnog porekla, ali se ponosio svojim roditeljima koji su bili časni ljudi. Oni nisu uspeli da mu pruže obrazovanje, niti je stekao ispravno znanje latinskog jezika koji je tada bio baza za bavljenje svim naukama, ali on se sam trudio da nauči što više i vodio je skroman život kao notar.
U to doba do ruku mu je došla i jedna čudna, vrlo velika i vrlo stara knjiga koju je platio samo 2 florina. Listovi nisu bili napravljeni od običnog papira već od presovanih listova neke biljke, a na njima su gvozdenim perom bila ugravirana slova, za koja je Flamel pretpostavio da su grčko pismo, ali naravno, nije bio siguran. Knjiga je imala 3 puta po 7 listova, a svaki sedmi list je na sebi imao samo sliku bez teksta. Flamel je dugo i pažljivo proučavao svaki list sa svakim crtežom na njemu i kasnije je dao detaljan opis svih slika (devica koju guta zmija, krst na kome je razapeta zmija što je stari gnostičko-alhemičarski simbol, mlad čovek sa krilima na nogama, šlemom i štapom oko kog se uvijaju dve zmije, simbol boga Merkura...).
Ono što jeste bilo sasvim jasno je da je knjigu napisao Abraham Jevrejin, dostojanstvenik, sveštenik, Levit*, astrolog i filozof „želeći da tom knjigom podari zdravlje u ime Boga Izraela“. A Nikolas Flamel tvrdi ubeđeno da osoba koja mu je prodala knjigu tako jeftino sasvim sigurno nije imala pojma koliko ona vredi. Njegova pretpostavlka je bila da je knjiga ili ukradena od nekih sirotih Jevreja ili da je pronađena na nekom skrivenom mestu gde je čamila zaboravljena.
Od trećeg lista pa do kraja knjige nacrtani su i detaljno opisani procesi i aparatura za izvođenje opus magnuma (spravljanje Kamena mudrosti). Međutim, Flamel je sam priznao da je za izvođenje ovog velikog eksperimenta potrebno znanje Kabale, koje on tada nije posedovao. Knjigu je proučavao danima i noćima, ali to ga je samo činilo tužnim i bez jasne orjentacije šta dalje da čini. Razgovarao je otvoreno sa svojom ženom Perenelom, za koju tvrdi da ju je voleo više od samog sebe i da je bila sjajna, čestita osoba, žena koja je sposobna da pruži mudar savet, podršku i da čuva tajnu. Ali, na ovo pitanje ona nije imala odgovor.
No, neko je ipak znao odgovor i to je bio Anselm, pariski lekar i učenik alhemičarske umetnosti, koga je Flamel pronašao tek pošto je zakucao na vrata mnogih učenih ljudi i bio ismejan. Anselm mu je posle dužeg proučavanja ukazao na činjenicu da prva figura na slikama predstavlja vreme i da je potrebno 6 godina da se proces dovede do kraja kako je i opisano na listovima knjige. Što je Flamela dovelo do toga da sledećih 21 godinu isprobava sa supstancama, ali bez većeg uspeha. Zato se zavetovao Bogu da će potražiti nekog jevrejskog rabina koji će mu konačno pomoći da završi proces, ali tek pošto ode u hodočašće u udaljeni manastir.
Danima se molio u toku puta kog je prelazio pešice i danima se molio u povučenom delu manastira. Molio se za inspiraciju, za otkriće tajne, za pomoć, za konkretan dokaz da li da nastavi tim putem. A pomoć je i nenadano stigla u obliku gospodina Kandisa, Jevrejina preobraćenog u hrišćanstvo i to u toku povratka kući. Dok su se danima vraćali ka Parizu raspravljali su detaljno o postupcima, ali negde pred Orleanom Kandis se naglo razboleo i sedam dana kasnije preminuo praktično na Flamelovim rukama.
Vrativši se u Pariz počeo je novi serijal eksperimenata uz svakodnevne molitve i konačno je uz Perenelinu pomoć uspeo da nekih 300g mineralnih komponenti pretvori u srebro, da bi par meseci kasnije istu stvar ponovio sa stvaranjem zlata. A onda je sve nastavljeno i završeno tačno kako treba i u sledećim pokušajima.
Flamel ne zahvaljuje Bogu na mogućnosti bavljenja alhemijom, već na sjajnoj ženi koja je sa njim izvodila postupke i mogla da ih izvede i sama samo da je htela. Takođe, ona je umela da čuva njihovu tajnu i s obzirom da nisu mogli da imaju decu – da se posveti Bogu i dobrotvornom radu. Zahvaljujući Pereneli Flamel osnovano je 14 bolnica, izgrađene su 3 kapele i 7 crkava je obezbeđeno i popravljeno. Ova divna i odana žena umrla je 1413. godine i on će do kraja svog života žaliti zbog toga.
Opus magnum je ostvaren, pružena je pomoć bolesnima i siromašnima, Flamel je konačno mogao da napusti ovaj svet. Da li je to učinio i na fizički način, nikada nećemo saznati, ali nam ostaje njegova dobrota, posvećenost, disciplina i odanost jednoj ideji i jednoj sjajnoj ženi. A to uopšte nije mala stvar iz koje može da se uči životni opus magnum.

[Miodrag]

> ...Najpoznatija zbirka hermetičkih spisa zove se "POIMANDROS". Najdragocjenija rasprava, nazvana "Smaragdna ploča" jer je u originalu tekst bio urezan na ploću od smaragdnog stakla, sadrži svega trinaest rečenica koje čine sažet obim svih Hermes Trismegistovskih učenja...



Zapadna kultura i civilizacija, takođe su imali svoj naučni, magijski i filozofski sistem koji je objašnjenje svake pojave tražio u djelovanju skrivenih univerzalnih sila koje je prožimaju. Sastavni dio
tog filozofskog sistema bio je umijeće prepoznavanja i liječenja bolesti. Reč je o hermetizmu, nauci drevnih istraživača prirode i duha, o kojem nas danas uče kao o starom sistemu prednaučnih zabluda, misticizma i praznovjerja na koje se čovjek naučne ere može samo nasmijati. Školsko je objašnjenje, međutim, površno i suštinski netačno.

Pokušaću to pokazati kroz kratki pregled osnovnih učenja hermetizma i njegove povezanosti sa savremenom naukom.
Kratko rečeno, hermetizam je zajednički naziv za učenja sadržana u takozvanim hermetičkim spisima koji se pripisuju egipatskom svešteniku i bogu Tothu. Stari su ga Grci nazivali Hermes Trismegistos (tri puta monći) jer je bio majstor triju ezoteričnih učenja: alhemije, astrologije i medicine. Tačno vreme nastanka hermetičkih spisa nije poznato, kao ni to da li im je autor jedan (kao što tvrdi legenda) ili više ljudi. Neki istraživači smatraju da su ih stvorila bar tri autora, od kojih je svaki bio upućen u jednu od navedenih disciplina. Hermetički spisi su ponovo otkriveni u vreme renesanse i prevedeni s grčkih i arapskih izvora na evropske jezike.
Najpoznatija zbirka hermetičkih spisa zove se "Poimandros". Najpoznatija rasprava "Smaragdna ploča".
Inače, alhemija kao disciplina predstavlja jednu od najvećih zagonetki u istoriji čovečanstva.
Reč "alhemija" potiče od egipatske reči Keme čije je značenje "Nauka o crnoj zemlji" (odnosno, nauka o Prvoj Materiji koja mora postići apsolutnu crnoću).
Drugi joj je izvor arapski izraz Alkemi, koji doslovno znači "pre hemije".
Stari alhemičari crpili su svoje znanje o prirodnim zakonima pažljivim posmatranjem prirodnih pojava, posebno ciklusa nastajanja i nestajanja. Na tim su uvidima izgradili nauku dubokih tamnih ciljeva o kojoj jedva da danas nešto znamo. Posvećujući pažnju i najsitnijim detaljima prirodnih pojava, uočili su da sve stvari i bića imaju dvostruku narav; jednu "vidljivu", a drugu "skrivenu"!

Prave moči prirode tražili su upravo u onoj prikrivenoj strani, strujanjima nepoznatih energija, univerzalnih eteričnih i fluidnih sila koje upravljaju životom biljaka, životinja i ljudi. Svrha alhemičarskih nastojanja bila je iznalaženje načina da se te sile zarobe i kondenzuju u "panaceji",
(eliksiru života) - svemočnom lijeku koji održava zdravlje, produžava život i prosvjetljuje duh.

O "eliksiru života" isprelo se bezbroj legendi. Tekućem alhemičarskom zlatu pripisivana su čudesna iscjeliteljska svojstva i moč podmlađivanja. No, alhemičarsko je traganje za zlatom u suštini simbolično. Zlato je savršen sunčev metal "oslobođen nečistoća" i zato je njegov simbolizam blizak simbolizmu duha, duhovne slobode i nezavisnosti. Drevni kineski alhemičar je zapisao:" Priberi svoj duh i moći ćeš pretvoriti crveni živin sulfid u žuto zlato. Od žutog zlata možeš napraviti posuđe iz kojeg ćeš jesti i piti...". Alhemičarsko, "napravljeno" zlato je bolje od prirodnog i produžuje život jer, osim fizičke materije, sadrži i najfinije sile ljudskog duha.<......

[Miodrag]

>......Alhemijom su se bavili i stari Kinezi i Indijci. DugovJečnost je univerzalno ljudski pradavni san.
U starim arapskim tekstovima pronađen je - Al Birunijev zapis - da Indijci imaju neku "sličnu alhemiju koja se bavi određenim postupcima, opojnim sredstvima i ljekovitim smjesama, a većina je načinjena od bilja. Njihova namjena je da beznadežno bolesne vrate u život, a starima da vrati mladost, da sijeda kosa opet postane crna, a čula oštra i da se tijelu vrati mladalačka vitalnost?".
U indijskoj tantričkoj alhemiji nema hemije kao nauke, njena je priroda potpuno spiritualna: alhemičar pretvara prost metal u zlato kao što jogi vježbom preobražava svoj tijelom sputani duh u slobodani nezavisan, sudjelujući u istoj esenciji u kojoj i zlato.

U starim spisima često se opisuju ljudi koji su doživjeli i nekoliko stotina godina. To su redovno mudraci i duhovno nadmočne osobe. Iz novijeg vremena zanimljiv je slučaj Lu Čung Juna, Kineskog profesora koji je 1933.g.umro, navodno u 256.godini života. Niko nije tačno saznao čemu je dugovao izvanrednu vitalnost, ali se smatralo daje koristio preparat biljke fo-ti-teng, što su potvrdili i neku naučnici čija je specijalnost proučavanje degeneracije moždanog tkiva i živaca. Sam Lu Čung Jun nije se nikad o tome izjašnjavao. Naprotiv,uglavnom je dijelio opšte savjete.

Zanimljivo je da tibetanske lame koriste u sličnu svrhu biljni preparat koji oni zovu ču-len. Radi se o crnim kuglicama od mljevenih trava, vrlo intenzivnog mirisa, za koje lame tvrde da "uklanjaju sve bolesti".
No da se vratim učenjima starih hermetičkih spisa. Alhemičar pridonosi djelu prirode ubrzavajući njezin ritam i na taj način usavršava prirodni proces. Ubrzavajući "sazrijevanje" metala alhemičari ga oslobađaju zakonitosti vremena. U jednom spisu starogrčki alhemičar objašnjava: "ono što je u početku stvorila priroda, isto tako možemo i mi načiniti vrativši se postupku koji je ona primijenila.
Pružajući joj bolje uslove možemo joj pomoći da za nekoliko trenutaka dovrši ono što u svojoj podzemnoj osami stvara vjekovima. Kao što pravimo kruh, isto tako možemo praviti metale!"

Poznavaoci razlikuju ezoterijsku i egzoterijsku alhemiju. Egzoterijska se bavi konkretnim materijalima, a ezoterijska koristi samo "dušu" materije.

Indijskoj, Kineskoj i Evropskoj alhemiji zajedničko je to što su "čisti", transcendentalni metali korespodentni različitim dijelovima tijela, a alhemijski se procesi umesto u laboratoriji odvijaju u tijelu i svijesti alhemičara... <.....

[Miodrag]

....> No da se vratim samoj alhemiji. Sasvim je nejasno da li je alhemija nastala u starom Egiptu, Kini, Grčkoj ili negdje na Srednjem Istoku. Sigurno je da su je upražnjavali svuda i da postoji već nekoliko hiljada godina, ako ne i duže? Mnogi vjeruju da je ona nasljeđe neke odavno nestale civilizacije. Tome u prilog govori i činjenica da, za razliku od drugih ezoteričnih disciplina, za sve vrijeme postojanja nije pretrpjela nikakve izmjene.
Kao da je u trenutku nastanka bila savršena i potpuno zaokružena!!!
Tajna alhemije i danas zaslužuje i pobuđuje na malu pažnju. Kako i ne bi kad podučava kako da se stvori čuveni kamen mudrosti, koji samim dodirom svaki metal pretvara u zlato, a rastvoren u vodi obezbeđuje "vječni život".
Alhemija pre svega podsjeća na kulinarstvo. Riječ je o gotovo pravoj umjetnosti. Alhemičar dešifruje i spravlja "ezoterične recepte" koji se nalaze u prastarim knjigama. Sastojci se menjaju u zavisnosti od doba godine, položaja planeta i zvijezda, ali naročito mjeseca.
Alhemičar mora strpljivo da ponavlja iste radnje i po nekoliko hiljada puta. Poslije deset, dvadeset godina, a katkad i cijelog života njegovo "jelo" (ustvari životno djelo) će izaći iz pečnice. Ako uspije, tada će posjedovati "tajnu zlata i vječnog života".
Krajnji cilj alhemije nisu, međutim, kako se obično misli, te dve profane stvari.
Cilj su čitava jedna filozofija, etika, nauka, duhovnost, koji se zasnivaju na najdubljem poznavanju univerzuma.
Biti alhemičar, pre svega znači vjerovati u Boga i biti u jedinstvu sa prirodom!!!
Pretvaranje olova u zlato, stoga, mada donosi očiglednu materijalnu korist, nije samo po sebi cilj, već sredstvo da alhemičar provjeri da li je na pravom putu. Isto tako će mu i sam eliksir za produžavanje života omogućiti da živi toliko dugo, koliko mu treba da se sasvim približi bogu.

"Ako je alhemija nauka, ta nauka je sredstvo samo da se uđe u sopstvenu svijest" - napisao je Luis Pauels u svojoj knjizi o alhemičarima. I, zaista, alhemičar nastoji da postane savršen kao zlato koje proizvodi; pokušajima da "usavrši" materiju, on u stvari, usavršava sebe.Rad na materiji i rad na duši neraskidivo su povezani u svakom trenutku njegovog života. A, kada jednoga dana stvori
"kamen mudrosti", on postaje Adept (alhemičar koji je uspio) i smatra se da je izvršio Veliko Djelo.
To može da znači i da se susreo sa bogom (pri tome se pojam boga upotrebljava u figurativnom smislu)... ili i da je sam postao neka vrsta boga na zemlji, mada ovo posljednje zvuči dosta pretenciozno!

Mit i stvarnost alhemije nije jednostavno razdvojiti. Učiti alhemiju, znači, najpre rastumačiti simbole i tajne formule iz zagonetnog teksta "Smaragdna tablica". Veoma malo ljudi u tome uspijeva, iako joj mnogi posvete cio svoj život. U "šumi" parabola i izraza, koji kao da se takmiče u svojoj nejasnoći i zamršenosti, veoma se lako gubi, a onima koji uspiju da se snađu, u samom tumačenju prođe više godina. Osim toga, svaki alhemičar mora sam da nađe svoj put. U ovoj "nauci" ne postoje ni škole ni učitelji, niko ko bi u teškim trenucima mogao da ohrabri; osim možda Istorije !!!

A da li je tzv. KAMEN MUDROSTI čvrsta materija ili velika varka vještih alhemičara, odnosno da se možda ne radi o vodi, ostaje nam samo da nagađamo, mada je tema vrlo intrigantna!
Godine 1962. ruski naučnici N.Fedakin i B.V.Derjagin proizveli su vodu u čvrstom obliku. Ličila je na "blok pleksiglasa", a ne na led! Ti blokovi pokazali su osobine iste kao i obična voda, ali im je tačka ključanja bila na 600 stepeni, a tačka smrzavanja tek na minus 40 stepeni. Dokazano
je da bi se tačka ključanja mogla povisiti čak i preko hiljadu stepeni. Iste rezultate su 1970.g. postigli i Amerikanci Elis Lipnkat i Džerald Sisek kao i R.Strouberg i Uoren Grent. Oni su takvu vodu nazvali POLI-VODA. Postupak kojim je Poli-Voda proizvedena veoma je jednostavan.
Destilovana voda zagrijavana je tokom 18 sati u kapilarnim cijevima, pri niskom pritisku. Ovo je veoma nalik na način rada alhemičara u srednjem vijeku. Mada to baš i nije bilo nekakvo senzacionalno otkriće jer je Majka-Voda ili Poli-Voda već ranije, otkrivena, iako u sasvim malim količinama, u nekim vrstama gline, u biljkama ... Smatra se da će se otkriti i u ćelijama čovjeka. Njena uloga nije sasvim jasna, ali je sasvim izvjesno da je vrlo bitna?

Osobine "majke-vode" omogućile bi razjašnjavanje do sada nerazumljivih (a neopovrgnutih) čudesnih svojstava mnogih izvorskih ili narodski rečeno "ljekovitih" voda u svijetu.
Porijeklo vode na zemlji nije u "vazdušnoj" kombinaciji vodonika i kiseonika nego u pretvaranju krečnjaka u vodu! To tvrdi K.L.Kervren, uvjeren da se stvara u ogromnim slojevima krečnjaka
ispod zemljine površine kao posljedica visokog pritiska ne na molekularnom, nego na najnižem nivou elementarnih čestica. To je upravo ona i onakva elementarna voda kakva je omogućila stvaranje prvog oblika života na zemlji.

Eksperimenti u kojima su simulirani onakvi uslovi kakvi su vladali na zemlji u pretpostavljeno vrijeme pojave života već su izvođeni na mnogo mjesta u svijetu. Pravljene su mješavine koje bi bile nalik "pračorbi" u kakvoj je došlo do stvaranja prvih znakova života, dakle aminokiselina.
Potrošeno je puno simuliranih munja, ali rezultat je izostao!
I najortodoksniji branioci isključivo "naučnog pristupa" ispitivanjima morali su priznati da su čak i njihovi najnaučnije rađeni opiti ipak bili promašaj. radi se o tome da dvadeset osnovnih aminokiselina može dati bezbroj kombinacija, a da ne govorimo o pitanju potrebnih uslova, količine energije itd. u momentu u kojem: "Mrtva materija poprima osobine žive materije"!

Sasvim je moguće da je odgovor sakriven baš u poli-vodi ili majci - vodi. Možda izgleda neozbiljno ali pitanje se sasvim jasno nameće, a odnosi se na alhemičare i njihovu potragu za kamenom mudrosti, da li su "Oni" ili "Mi" bili u zabludi?
Najvjerovatnija teza je, da smo mi u svojoj "naučnoj prepotenciji" bili sve vreme u zabludi smatrajući ih (alhemičare) šarlatanima dok je njima cilj bio sasvim jasan jer ni jednom nisu opovrgli tezu da tragaju za materijom koja je univerzalan pretvarač ne osporavajući pri tome da je agregatno stanje te materije čvrsto.
Otuda silne legende o zlatu, kamenu mudrosti itd., a pri tome nikome nije ni padalo na pamet da se možda radi o vodi u čvrstom agregatnom stanju! Mistiku još više naglašava njihov čuveni notarikon "VITRIOL" (početna slova latinske riječi:"Visita Interiora Terrae Rectificando Invenies
Occultum Lapidem", što bi u prevodu značilo "Posjeti unutrašnje dijelove zemlje, pročišćavanjem ćeš naći skriveni kamen"), ako bi zemlja, metaforički, predstavljala našu "usko materijalističku" koncepciju pogleda na svijet, postavlja se pitanje :"Kakva je , makar hipotetički, uloga vode " ? <....

[Miodrag]

>..Ovom prilikom moram da se osvrnem na jednu Jungovu paralelu, a vezanu za alhemičare gdje on u svom djelu "Tajna sjedinjenja" kaže: -Tajna alhemije je jedna od onih arhetipskih ideja koje ispunjavaju prazninu u hrišćanskom pogledu na svijet, naime, nepremošteni ponor
između suprotnosti, posebno između dobra i zla. Samo logika poznaje maksimu "TORTUM NON DATUR" (treće nije dato), priroda se u potpunosti sastoji od takvih trećih - pošto predstavljaju efekte koji razriješavaju suprotnosti - upravo kao što vodopad (obratite pažnju na simbol vodopada, moja primedba) posreduje između "Gore" i "Dole".-
Alhemičari su nastojali, nastavlja Jung, da otkriju taj efekat koji bi izliječio ne samo "nesklade" fizičkog svijeta, već takođe i unutrašnji, psihički konflikt - Bolest Duše-, a taj su efekat nazvali kamen mudrosti"!
Sada je pojam vode kao vode-majke ili zbog agregatnog stanja kamen mudrosti, koji poput vodopada povezuje "gore" i "dole" već pomalo jasniji u čitavoj šumi simbola i nejasnih tekstova kao veoma, vaoma ozbiljan cilj kojem su stremili alhemičari.
Značaj otkrića Derjagina i Fedakina je u tome što su oni vjerovatno otkrili princip preko kojeg se dolazi do "Kamena mudrosti", ali suštinski kvalitet tražene tajanstvene materije nije bilo pretvaranje drugih elemenata u zlato, nego put do otkrivanja tajne života. Tek od ove tačke možemo krenuti u povezivanja problema sa religijom. Moći majke-vode imaju tijesnu vezu sa pitanjem postanka i tajnama života. Majka-voda ili kamen mudrosti, djevičanski izvori, krštenje vodom (još pre Ivana
Krstitelja), moć rijeke Gang, ili reinkarnacija - sve je to u jednom kolu !!!

Upoređivanjem religija svijeta dolazi se do neočekivanih podudarnosti. Afrodita je rođena u pjeni mora: među bogove i ljude došla je iz vode. Voda i samo voda uvijek u početku! Nema te biljke ni životinje koje bi se mogle razviti bez nje. Za još nerođenog čovjeka mogli bismo reći da je pravi
HOMO AQUATICUS: bez dragocjene "plodne vode" u materici nema razvoja fetusa. Baš taj fetus sasvim je nalik na "prajaje" koji plovi u "majci-vodi".
Indijska mitologija kaže da je Brahma - stvoritelj svijeta - u vreme pre postanka, dok još nije bio ni muško ni žensko, sa suštinom izvan naše percepcije, u svom duhu odlučio da napravi prvu tvorevinu iz sopstvenog postojanja. Najpre je stvorio vodu u koju je položio jaje "sjajno poput zlata i blještavo poput hiljade sunaca". Iz ovog jajeta rođen je muški Brahma, predak svih živih bića. Sam božanski duh naziva se Nara, a prva "sveta voda" je po njemu takođe nazvana Nara.

Prvo kretanje "Nare" u životvornoj vodi je Ajhana, te se zato muški Brahma češće naziva Narajana, odnosno, "Onaj koji se kreće vodom"! Isus se takođe kretao po vodi, a ostavimo li po
strani njegova djela na Galilejskom jezeru, samo kretanje po vodi je krajnje mistično.

Mislimo li da se radi o slučajnoj podudarnosti, biće korisno da znamo sljedeće: u judeo-hrišćanskoj religiji postoje ključne ličnosti, Abraham i Sara. U staroj indijskoj mitologiji postoje isto tako važne ličnosti : Brahma i Sarasvati. Treba li biti filolog pa shvatiti očiglednu podudarnost imena, Abraham - Brahma i Sara - Sarasvati ? Slučajnost ili ne; ovo pitanje ostaje bez odgovora !
Vodu u osnovi stvaranja vidjeli su i Feničani. Oni su vjerovali da je život stvoren u kombinaciji Mot (zemlja i glina) i vode. Dakle neorganska materija (Mot) i majka - voda.

Postoje mnogobrojni bogovi-hibridi u raznim religijama.

Uobičajen oblik je pola riba-pola ljudsko biće i to uglavnom žena. Do danas su ostale razno-razne bajke o takvim bićima u narodu nazvanim sirenama. Uostalom o takvim bićima pisao je i Homer u Odiseji. Feničani imaju Kabiri, Kelti Melusinu, a stari sirijski narodi se klanjaju Keto i Derketis.

Šta tek da se kaže o vavilonskom bogu-ribi Odakonu i njegovom dvojniku kod Palestinaca Dagonu. A kada u igru uđe i Dagoba, kako budisti nazivaju svoje hramove i pravo značenje te reči, jer Dagoba znači "kap vode" i simboliše prisustvo čovjekovog tijela u " Duhu Božanstva", a sve to unutar kapi vode, onda uloga vode poprima vrlo ozbiljno značenje, barem sa stanovišta raznih mitova utkanih u religiju razlićitih kultura.


Stvaralačka moć vode stalno je prisutna, bilo da se govori o bogovima, ili je riječ o traganjima alhemičara, ili zlatnom jajetu budista. Na kraju dolazimo do savremenih istraživanja i opet se pojavljuje voda: pračorba koju bombarduju elektricitetom ne bi li se stvorile toliko važne aminokiseline. Najprostije rečeno, nema te ključne promene kvaliteta bez prisustva vode ! <.....

[Miodrag]

>....No da se vratim na same alhemičare, ljude raznih epoha i podneblja koji su čitav život ili barem njegov veći dio proveli u konstantnom traganju za kamenom mudrosti ili majci-vodi mada je i jedno i drugo predmet rasprave i kao konačan cilj nikad opovrgnut, ali ni potvrđen.

Jedan od najsnažnijih primjera jeste uspjeh Nikolasa Flamela, alhemičara iz XIV vijeka.
Istoričari do danas nisu uspjeli da objasne kako je taj siromašni javni bilježnik za nekoliko godina mogao da postane jedan od najuticajnijih i najbogatijih ljudi Francuske. Nikolas Flamel, rodio se 1330.godine u Pontoazu, blizu Pariza, u siromašnoj porodici, koja je , ipak uspjela da mu obezbijedi minimalno obrazovanje. Nikolas je naučio da čita i piše (što je u ono vreme predstavljalo veliki uspjeh), a zatim, tek što je prešao dvadesetu godinu, skromnim sredstvima zarađenim na opštoj nepismenosti, otvori "radnjicu" pod stubovima crkve Sv.Jakova, zaštitnika mesarskog esnafa. Tu zarađuje svojom pismenošću, kupuje i prodaje knjige. Po sopstvenoj izjavi, jedne noći u snu mu se javio anđeo sa osvjetljenom knjigom u rukama i rekao mu:" Sada to još ne razumiješ, ali doći će dan kada ćeš razumjeti stvari koje niko drugi ne razumije"! San je počeo da se ostvaruje tek nakon nekoliko godina. U radnju je ušao nepoznati čovjek sa gomilom svitaka i knjiga koje je htio da proda. Flamel je odmah prepoznao "Rukopis Jevrejina Abrahama", kako je sam zabilježio:"pozlaćenu, veoma veliku i staru knjigu" koju je sanjao. Kupio ju je za dva florina.
Kada ju je otvorio, vidio je u njoj iz svog sna, iste prekrasne gravure i tekst koji je za njega bio potpuno nerazumljiv. Pisalo je o živi, sumporu, solima, zlatu i nekakvoj vječnoj mladosti. Počeo je da je strastveno čita pokušavajući da rastumači tajanstvene simbole. Malo po malo, posvetio je najveći dio svog vremena, a kasnije i života alhemiji. Nikolasu Flamelu, kako je sam napisao, bilo je potrebno dvadeset godina upornog rada i jedno hodočašće u "Sv.Ivana iz Kompostele", da bi se posvetio u tajne alhemije. Da li je zaista uspio da stvori "kamen mudrosti" kao i zlato, to se ne zna Izvjesno je, međutim, da je tada odjednom stvorio nevjerovatno bogatstvo koje istoričari ne uspijevaju da objasne.
U veoma kratko vreme kupio je 30 kuća u Parizu (što je i za ono vreme bilo neshvatljivo), a u jednoj od njih, koja i danas postoji u Ulici Monmoransi, ugošćavao je hodočasnike koji su išli
u "Svetog Jakova iz Kompostele". Prenoćište i hranu "plaćali" su izgovaranjem dvije molitve !
Osnovao je i nekoliko bolnica i jednu fondaciju za ugrožene, izgradio je dvije crkvice, u Parizu i Bulonju.
Kuća u kojoj je radio Nikolas Flamel i danas postoji u Parizu i pretvorena je u tavernu, odnosno mali bistro, a čak je i jedna ulica u Parizu nazvana po njemu, što samo svjedoči o njegovom ogromnom uticaju i bogatstvu koji se još uvijek sačuvao u sjećanju, ali postoji "zagonetka" da li je u pitanju samo sjećanje na uticaj i moć ili ono još uvek postoji ?
Kada je umro 22.marta 1418.godine, ostavio je u svakom slučaju za sobom fantastično bogatstvo.
Ove činjenice su nesumnjive, jedino je potpuno nejasno porijeklo svog tog bogatstva. Flamel je, osim toga, umro u 88.godini, u vreme kada je prosječan ljudski vijek trajao jedva oko četrdeset godina.
Legenda kaže, čak, i da alhemičar nije umro, već se sa svojom suprugom Parnel, povukao u anonimnost da bi izbjegao neugodna pitanja. U prilog ovoj tezi, Žak Sadu, pisac "Blaga alhemičara", upućuje na svjedočenje jednog putnika iz, pazite sad, XVII veka, Pauela Lukasa. U jednom tekstu Lukas piše o susretu sa nekim mudracem iz Male Azije koji mu je navodno rekao i ovo:"Flamel je živ, ni on, a ni njegova žena ne znaju šta je to smrt ..., oboje sam vidio u Indiji" !!!

Ako je vjerovati ovom hroničaru, čuveni alhemičar i njegova žena imali su tada više od 400 godina.

A, ako pitate nekog od, mada rijetkih, današnjih alhemičara, veoma ozbiljno će vam odgovoriti da je sasvim moguće da je Flamel još uvek živ, a samim tim (barem kada je o bogatstvu riječ) i vrlo uticajan u "određenim krugovima"!
Po legendi koja je obavijala alhemičarski rad, "eliksir mladosti" spravlja se tako što se prah kamena mudrosti jednostavno sipa i rastvori u vodi (ovdje je ključni momenat, upravo ta voda jer se nigdje u tekstovima ne spominje o kakvoj je vodi riječ, ali ako se uzme u obzir, ranije elaborirana moć majke-vode, onda polako barem neke maglovite insinuacije mogu da se nazru). Srećniku kome se pruži prilika da popije taj čarobni napitak odmah otpadnu kosa, nokti i zubi. U takvom stanju ostaje oko godinu dana, koliko je potrebno da se obnove sve ćelije tijela. Od tada, po alhemičarima, može da očekuje "vječni život". Ako taj mistični eliksir mladosti zaista postoji, moguće je da među nama žive ljudi koji imaju 600 i više godina, u najmanju ruku, ljudi koji su upoznali drevne kraljeve, raspravljali sa Leonardom da Vinčijem, Direrom, poznavali Rablea, Mocarta, učestvovali u otkrivanju Amerike, prošli kroz revolucije i ratove .
Da li su tokom toliko dugog života, postali beskrajno mudri, ili, pak, užasno neurotični, ostaje samo da nagađamo.
Bilo kako bilo, sigurno je da svoju besmrtnost ne bi naglašavali već bi nastojali da se "utope" u anonimnu gomilu.
Kako onda da znamo da li uopšte postoje ? Ovo pitanje će sigurno još dugo ostati bez odgovora ! <....

[Miodrag]

>....Nevjerovatno je, recimo, koliko dugo su živjeli ljudi koji su se na bilo koji način bavili alhemijom.
U vreme kada je ljudski vijek iznosio 38 do 40 godina, svi oni su živjeli duže od 80 godina !

Ne smijemo zaboraviti da su se pokoljenja rađala već sa 17.god. do 18.god., što znači da bi u vreme smrti alhemičara njihovu smrt ispratila generacija 4. ili 5. pokoljenja, dakle pitanje je, s obzirom na socijalno okruženje (nepismenost i prilična pometnja) da li je bilo ko mogao više da potvrdi "identitet" alhemičara? Svakako da je ovo itekako odgovaralo alhemičarima te otuda opravdana sumnja u njihove smrti postoji do dana današnjeg, pogotovo kad se uzme u obzir kakve su tajne oni možda posjedovali.

Pogledajmo primjere dužine života ljudi koji su bili ili se bavili alhemijom:
" Albert Veliki (1193 - 1280) umro u 87.godini, Arno de Vilnev (1240 - 1313) umro u 73.godini, Rodžer Bekon (1214 - 1294) umro u 80.godini, Bernar de Trevizan (1406 - 1490) umro u 84.god., Džon Di (1527 - 1608) umro u 81.godini, Rejmond Lal (1235 - 1315) umro u 80.godini, Mišel Sendivogijus (1566 - 1646) umro u 80.godini, a svakako da i napomenemo možda najmisterioznijeg iz čitave plejade Grof od Sen Žermena za koga se navodno tvrdi da je umro 1784.godine, mada je već slijedeće viđen na jednom skupu, a godinu rođenja niko nikada nije ni uspio da utvrdi niti o tome postoje ikakvi podaci, iako se radi o osobi izuzetno visokog staleža i imovne moći " !?
Međutim, za Flamela i Sen Žermena pretpostavlja se da su živi i dan - danas. Za ovog drugog se može reći i da je "putolog vijekova"! O njemu se govori i piše zvanično tek od početka XVIII vijeka. Fenomenalno obrazovan, poliglota, nevjerovatan poznavalac nepoznatih pojedinosti iz života čitave galerije istorijskih ličnosti: Kleopatre, Pilata Pontijskog (znači da je bio i svjedok Isusovog života i smrti ma koliko to zvučalo nevjerovatno), Henrika VIII, Marije Tjudor ...
Hronike bilježe da je bio nevjerovatno bogat, da je drago kamenje pravio sam, a od određenih metala pravio je zlato po sopstvenoj želji i nahođenju bez većih poteškoća. Lično ga je poznavao Volter, Luj XV ga je angažovao da posreduje u zaključenju mira između Austrije i Pruske.
Jedno vreme boravio je u Londonu, gdje je uhapšen kao Jakobinac, ali je ubrzo pušten. U Rusiji je učestvovao kao učesnik u svrgavanju s prestolja Petra III i dovođenja na vlast Katarine Velike.
Pojavljuje se i u Italiji, gde osniva fabriku koja od lana proizvodi nekakvu svilenkastu tkaninu.
U Njemačkoj je u nekoliko navrata boravio na dvorovima tamošnjih plemića, a Fridrihu Velikom ponudio je čitav niz hemijskih jedinjenja koja bi tadašnju Prusku dovela na čelo industrijske revolucije (Fridrih je ovo iz neobjašnjivih razloga, odbio).
Franc Mesmer mu je bio zahvalan za prva i inicirajuća objašnjenja o postojanju i funkcionisanju podsvijesti, te ga je smatrao osnivačem psihologije i psihijatrije, normalno shodno tadašnjim znanjima i moralnim normama koje je Mesmer mogao da primjeni.
Poznavala ga je Ani Besant, strastveni pristalica Teozofije. Ostalo je zabilježeno kako je anticipirao lokomotivu i parobrod, a pričao je i o svom letu u svemir sa svim tačnim položajima planeta i mjesečeve orbite ...! Uz to, bio je kipar i kompozitor, a postoje podaci da je učestvovao u radu više "Masonskih Loža". Prva njegova zabilježena smrt bila je 27.februara 1784. godine u Nemačkoj. Sve do smrti ostao je mladolik i kao da je imao tek nešto više od četrdeset godina. Ali, Grof Sen Žermen se opet pojavljuje, živ i zdrav već naredne 1785.godine i to na kongresu Masona u Parizu. A, bio je prisutan i na kongresu Masonske Lože u Milanu 1864.godine!
Od tada mu se gubi svaki trag, a vjeruje se da je i danas tu, negdje među nama, ali zasigurno ne među običnim svijetom. Svojevremeno je rekao svome slugi Rodžeru, da je star preko 3000 god.

Među alhemičarima koji su i javno pokazivali svoje moći možda je najčuveniji Fulkaneli, autor dviju knjiga koje se i danas cijene u cijelom alhemičarskom svijetu. Ovaj čovjek, o kome se, zapravo, veoma malo zna, objavio je 1926.godine "Tajne katedrala", a 1930.godine "Prebivalište mudrosti".
Fulkanelijev učenik Eugen Kanselje, koji je napisao predgovor za obje knjige, tvrdio je da je lično Fulkaneli napravio "kamen mudrosti" i tako postao Adept.

Mnogi, naravno, ne vjeruju niti u te tvrdnje, niti u postojanje samog Fulkanelija.

Postoje i oni koji tvrde da su ga čak i sreli !?

Tako je Žak Beržje, koautor knjige "Jutro alhemičara", uvjeren da je sa tajanstvenim Fulkanelijem razgovarao 1937.godine u jednoj Pariskoj laboratoriji. Fulkaneli je - ako je to zaista bio on - ostavio na Beržjea utisak izvanredno inteligentnog i kulturnog čoveka. Beržje kaže da ga je Fulkaneli još tada, nekoliko godina prije nego što je otkrivena atomska energija, upozorio na njene opasnosti.
"Izgledalo je da o tome odavno sve zna" - kaže Beržje! Fulkaneli, je naime, rekao: "Mislim da su u prošlosti postojale civilizacije koje su poznavale energiju atoma i koje je uništila zloupotreba te energije"! Na Beržjeovo pitanje:"Možete li mi, gospodine, reći šta vi istražujete?" -
Fulkaneli je odgovorio:" Tražite od mene da u nekoliko minuta sažmem četiri hiljade godina mudrosti i napore cijelog svog života...! Evo tajne alhemije - Postoji način na koji od materije i energije može da se stvori polje sile. To polje sile utiće na posmatrača i stavlja ga u privilegovan položaj u odnosu na cio Svemir. Sa te privilegovane tačke on ima pristupa istinama koje
su nam, u normalnoj situaciji, skrivene prostorom i vremenom, materijom i energijom !!!
To je ono što mi nazivamo "Velikim Djelom" - a kamen mudrosti i pretvaranje metala u zlato?- upitao je Beržje? - "To su samo detalji. Suština nije u transmutaciji metala, već u onome ko to obavlja! To je drevna tajna koju otkrije po nekoliko ljudi u jednom vijeku." - rekao je
Fulkaneli, i kao znak dobre volje, savršeno precizno objasnio Beržjeu suštinu atomskih sila koje se "aktiviraju" geometrijskim slaganjem izvanredno čiste materije.
Beržje je, tek kasnije, otkrio da je prva atomska grupa upravo tako opisana.

Fulkaneli je bio toliko zanimljiv da se čak i CIA zainteresovala za njega. Jedna komisija (formirana od strane CIA-e) nazvana ALSOS ( na Grčkom: "Sveto Drvo" ), angažovala je Beržjea da pronađe tog čovjeka čije je znanje bilo očigledno daleko ispred njegovog vremena (ako za njega uopšte vreme postoji). No rezultati su izostali. Fulkaneli kao da je u zemlju propao.

Tek 1953.godine Luisa Pauelsa su u jednom Pariskom kafeu upoznali sa mladim čovjekom koga je Pauels opisao sljedećim riječima:" tridesepetogodišnjak sa nerazumljivim pogledom sfinge" i za koga je bio uvjeren da je Fulkaneli lično!
"Moguće je živjeti mnogo duže nego što je čovjek u stanju da zamisli - rekao mu je čovek - i pri tome potpuno promijeniti izgled (razlog zašto ni CIA ali ne zavaravajte se, ni druge obavještajne službe ili Tajna Društva zainteresovana za rad alhemičara teško da im mogu ući u trag). Ja to znam i znam da kamen mudrosti postoji, ali nije riječ o nekakvom kamenu, već o drugačijem stanju materije od one koju mi poznajemo"!

Od toga dana "mističnog stranca" više niko nikada nije video. Ipak, kao i za Flamela i Sen Žermena mnogi tvrde da je daleko od toga da je umro!
Po nekim, doduše neprovjerenim, tvrdnjama živi u Španiji.

[Miodrag]

>.....Na kraju XX i početku XXI vijeka, u vreme trijumfa racionalizma, kibernetike i sofisticiranih informacionih sistema još uvek ima i muškaraca i žena (mada ovih drugih znatno manje) koji se bave
tradicijom alhemije. Ti ljudi rade sami, u tajnosti, krijući svoje znanje od javnosti i medija, a čak se ni među sobom ne druže. Pri tome koriste savremena dostignuća fizike i hemije čime samo potvrđuju Fulkanelijeve riječi da se u svakom vijeku nekoliko ljudi popne na alhemijskoj ljestvici do nivoa Adepta.

Mnogi alhemičari upisani su u istoriji i kao veliki pronalazači, pre svega u oblasti hemije. Dugujemo im niz elemenata i jedinjenja kao što su. antimon, sumporna kiselina, cink, fosfor, kaustična soda, minijum, hlorovodonična kiselina itd.
Alhemičari su aktivno učestvovali u pronalaženju kao i poboljšanju baruta, porcelana, rakije,
kuvanja na pari itd.
Jedan od njih Tifenj de la Roš, opisao je princip fotografije još u XVIII veku, stotinjak godina pre nego što je fotografija uopšte otkrivena.

Mnogi znameniti ljudi itekako su se zanimali za alhemiju:
- Ser Isak Njutn napisao je o njoj tri puta više nego o fizici, a jedno od klasičnih dijela alhemije "O otvaranju zatvorenih vrata kraljevske palate", bila je njegova najmilija knjiga od koje se nikada nije odvajao!
- Među poštovaocima alhemije bio je i Paracelzus, švedska kraljica Kristina, Pjer i Merija Kiri, Karl, Gustav Jung, pa čak i kontarverzni racionalista Dekart.

No da se vratimo na sam početak ovog teksta i kažemo nešto o toliko misterioznoj "Smaragdnoj tablici". Legenda kaže da su "Tablicu" u Keopsovoj piramidi našli vojnici Aleksandra Makedonskog. Smaragdna tablica u nekoliko redova sažima suštinu alhemijske filozofije i znanja. Navodno,
autor je "prefaraonski" Mag Hermes Trismegist, koji je, po predanju i izmislio nauku alhemije.
Hermes je "suštinu " svoje nauke napisao dijamantom na smaragdnoj pločici, odakle je i dobila ime.
Evo teksta te tablice u Fulkanelijevom prevodu:
"[b]Tačno je, nije laž, izvjesno je i veoma istinito da je ono što je dole kao ono što je gore, a ono što je gore kao ono što je dole; te stvari čine čudesnost jedne jedine stvari. I, kao što sve stvari jesu i proističu iz jednog, na isti način su sve stvari nastale iz te jedinstvene stvari, njenim prilagođavanjem. Sunce je njen otac, Mjesec majka. Vjetar ju je nosio u svom trbuhu. Zemlja joj je dojilja i zborište. Otac svega, stvaralac svog svijeta je u tome. Njena snaga ili moć je savršena ako je preobražena u zemlji.
Odvojićeš zemlju od vatre, fino od grubog, nježno, veoma marljivo. Ona se diže iz zemlje i silazi s neba te prima snagu superiornih i inferiornih stvari.
Na taj način ćeš imati svjetsku slavu i sva tama će pobjeći od tebe. To je snaga, sila nad silama, jer ona će zauzeti sve rijetke stvari i proći kroz sve čvrste stvari. "Tako je stvoren svijet[/b]".
[b]Odatle će proisteći divljenja vredni oblici na način koji je ovdje opisan.
Zbog toga sam ja nazvan Hermes Trismegist, jer posjedujem tri dijela univerzalne mudrosti.
Ovo što sam rekao o Sunčevom djelu, potpuno je i završeno[/b]"!

Ko ovo shvati i primijeni, sasvim sigurno postaje "Alhemičar" !?

[Miodrag]

>U jednom anonimnom alkemičarskom tekstu iz 17.st., Sofički Hidrolit, ovaj je proces opisan kao “pročišćavanje [minerala] od svega što je mutno, nejasno.neprozirno i tamno,” a ono što će preostati biti će živina “voda Sunca”, koja ima ugodan prodorni miris i vrlo je nestalna. Jedan dio te tekućine stavljen je sa strane, a ostatak je pomiješan sa dvanaestinom svoje težine “božanski obdarenim zlatom,” (obično zlato neće poslužiti svrsi jer je uprljano dnevnom upotrebom). Ova mješavina tada oblikuje čvrst amalgam koji ostaje zagrijan kroz tjedan dana. Onda se rastvara u nešto živine vode u flašici oblika jajeta. Zatim se ostala živina voda postepeno dodaje u sedam dijelova; bočica se zatvara i drži pri takvoj temperaturi kao i za leženje jaja. Nakon 40 dana, sadržaj bočice biti će crn; nakon još 7 dana počet će se pojavljivati male granule poput ribljih očiju. Onda kamen mudraca počinje svoju pojavnost: najprije crvenkaste boje; zatim bijeli, zeleni i žut poput pijetlova repa, zatim zasljepljujuće bijel; i kasnije duboko užareno crven. Konačno, “oživljeno tijelo je ubrzano, usavršeno i glorificirano” i pojavljuje se u predivnoj ljubičastoj.


Ovaj i mnogi slični opskurni i suludo zvučeći tekstovi predstavljaju glavni dio Alkemijske literature. No, moramo se prisjetiti jedne stvari: ti su tekstovi pisani u ŠIFRAMA!

Pa ipak sam ustrajala u čitanju mnogih tekstova te vrste i u traženju naznaka, a jednako tako i u pričama o samim alkemičarima. U čitanju anegdota o tim tzv. alkemičarima, postala sam uvjerena da ti zaista ima nečeg vrlo zagonetnog. Npr.: godine 1666., Johann Friedrich Schweitzer, liječnik Princa od Naranče, piše o tome kako ga je posjetio stranac, “srednjeg rasta, malim izduženim licem, sa nekoliko rupica od boginja, većim dijelom crnokos, golobrad, od oko 43-44 godine starosti (kako pretpostavljam), i rođen u sjevernoj Nizozemskoj.” Prije no što završim priču, treba istaknuti da je dr. Schweitzer, koji je bio autor nekoliko medicinskih i botaničkih knjiga, bio vrlo pažljiv i objektivan promatrač, a bio je i kolega filozofa Baruna Spinoze. Schweitzer je bio izvježbanii znanstveni promatrač; medicinar sa reputacijom koji se nije predavao podvalama ili praktičnim šalama. Pa ipak, ono što ću opisati, prema modernim razumijevanjma jest nemoguće.

Stranac je neko vrijeme pričao uobičajene stvari, a zatim priupitao dr. Schweitzera bi li ovaj mogao prepoznati Kamen mudraca da ga vidi. Zatim je iz sžepa izvadio malu kutiju od slonovače koja je sadržavala “tri mala i teška grumenčića, svaki velićine omanjeg oraha, prozirano sumporaste boje.” Stranac je rekao Schweitzeru da je to istinska supstanca koju su davno tražili alkemičari. Schweitzer je držao jedan komadić u svojoj ruci i priupitao stranca bi li mogao dobiti mali komadić. Čovjek je to odbio, ali je Schweitzer uspio ukrasti mali dio zagrebavši ga noktom. Posjetioc je otišao nakon što je obećao da će se vratiti za 3 tjedna da pokaže dr. Schweitzeru neke “čudnovate vještine u vatri.” Čim je otišao, dr. Schweitzer odjurio je u svoj laboratorij gdje je otopio nešto olova u retorti i dodao majušan komadić kamena. No, metal se NIJE pretvorio u zlato kao što je on očekivao. Umjesto toga, “gotovo cijela masa olova je odletila, a ostatak se pretvorio u staklastu zemlju.” Tri tjedna kasnije, zagonetni stranac opet je bio pred njegovim vratima. Razgovarali su, i stranac je dosta dugo odbijao da ponovo pokaže Schweitzeru svoje kamenje, ali na kraju “mi je dao trunčicu veličine sjemenke repe, i rekao da primim ovaj mali dio najvećeg blaga na svijetu, kojeg su zapravo ikada vidjeli samo nekoliko kraljeva i princeza.” Schweitzer se je morao prenemagati, jer se sjeća da je protestirao da to nije dovoljno niti za transmutaciju 4 zrna olova u zlato. Tada je stranac uzeo komadić natrag, presjekao ga na pola i bacio jedan dio u vatru, govoreći: “još je dovoljno za tri!” Tada je Schweitzer priznao svoju krađu iz prethodne posjete i opisao kako se supstanca ponašala sa njegovim otopljenim olovom. Stranac se počeo smijati i rekao mu: “Vještiji si u krađi nego u svojoj medicini; jer da si umotao svoj ukradeni plijen u žuti vosak, da ga sačuvaš od olovnih para, probio bi do dna olova i promijenio ga u zlato.” Čovjek je tada otišao i obećao da će se vratiti drugo jutro da pokaže Schweitzeru ispravan način kako se izvodi transmutacija, ali,
Citat:

Nije došao ni sljedećeg dana ni ikada više. Poslao je samo jednu ispriku oko 9 i pol toga jutra, ispričavajući se nekim velikim poslom, i obećao da će doći oko 3 popodne, ali nije došao niti sam više ikada čuo za njega; i tada sam počeo sumnjati u čitavu stvar. Usprkos svega, kasnije te večeri, moja supruga... je došla i nagovarala me da napravim eksperiment... govoreći mi, da dok to ne učinim neću imati mira ni odmora cijelu noć... Ona je bila tako ozbiljna. I tako smo sve pripremili, moja supruga je rečenu tvar obložila žutim voskom, pripremio sam malo starog olova i stavio u retortu u vatri, koje se počelo topiti, supruga je stavila pripremljenu tvar u maloj piluli ili dugmiću, koje je onda proizvelo žuboreće zvukove u svojoj savršenoj operaciji, i unutar 15-ak minuta sva masa olova bila je transmutirana u ... najčišće zlato.



Barun Spinoza, koji je živio u blizini došao je sljedećeg dana da ispita to zlato i bio je uvjeren da je Schweitzer govorio istinu. Majstor za Testiranja u provinciji, gospodin Porelius, testirao je metal i proglasio ga originalnim; a gosp. Buectel, kovač, podvrgao ga je daljenjm testu koji je potvrdio da se radi o zlatu. Svjedočenja ovih ljudi opstalo je do današnjeg dana.

E sada, ili SVI oni lažu, ili je dr.Schweitzer zaista imao neobično iskustvo baš kao što je opisao. Interesantna je stvar da su i drugi ljudi opisali slične posjete čudnog čovjeka koji im je objavio istinu alkemijskog procesa, prikazao ju, i onda zagonetno nestao. To se dogodilo dovoljan broj puta na dovoljno udaljenim mjestima i vremenima da se zaključi da se ne radi o dogovorenoj varki ili obmani. Dvadeset godina prije Schweitzerovog susreta sa zagonetnim strancem, Jan Baptiste van Helmont, koji je zaslužan za nekoliko važnih znanstvenih otkrića, i koji je prvi shvatio da postoje ostali plinovi osim zraka; i koji je izmislio izraz “plin” {“gas”}, napisao je:
Citat:

Jer odista sam imao različite prilike da ga vidim [Kamen mudraca], i držati ga u svojim rukama, ali bio je boje poput šafrana u svom prahu, a opet poteži i sjajan. Jednom mi je bilo dato 16 mg, koje sam bacio na 227 g žive, ugrijao u retorti, nakon čega je sva živa uz izvjesnu bučnost prestala proticati, želirala se ... i na kraju sam dobio 225 g u 11 zrna najčišćeg zlata.....<

[Miodrag]

>.....Kako smo napomenuli, za alkemičare se pričalo u razna vremena da su zadobivali besmrtnost, a jedan od njih je bio Nicolas Flamel. Flamel je bio siromašni pisar. Priča ide da je 1357. kupio jednu staru ukrašenu knjigu...
Citat:
“Korice su bile od mesinga, dobro uvezene, sa ugraviranim slovima neobičnih oblika... Ovo znam jer ih nisam mogao pročitati, a nisu bila ni Latinska ni Francuska slova... Što se tiče stvari o kojoj je unutra bilo riječi, bila je ugravirana (pretpostavljam) sa željeznom olovkom ili graverom, kožni listovi, ... čudno obojena...”



Navodno je prva stranica bila ispisana zlatnim slovima koja su govorila Abraham Židov, Svećenik, Princ, Levit, Astrolog i Filozof, naciji Židova raspršenoj Gnjevom Božjim u Francuskoj, želi Zdravlje. I tako se Flamel s pravom odnosi prema manuskriptu kao prema Knjizi Abrahama Židova. Posvetu slijedi kletva nad svakim onim koji nije ni svećenik ni Židov, a čita knjigu. No, Flamel je bio pisar, pa si je vjerojatno zamislio da ga to izuzima iz tih kletvi, pa je pročitao knjigu. Svrha knjige je javno bila da dâ podršku raštrkanim židovima učeći ih transmutiranju olova u zlato, tako da mogu platiti svoje poreze omraženoj rimskoj vlasti. Upute su bile jasne i lagane, ali su samo opisivale kasniji dio procesa. Upute za početak, rečeno je, date su u ilustracijama na 4. i 5. listu knjige. Flamel je napomenuo da iako su bile jako dobro napravljene {stranice}

Citat:
“...ipak nitko nebi mogao razumjeti o čemu se radi, bez da je vrlo vješt sa njihovom Kabalom, što je niz starih tradicija, a također i dobro upoznat sa njihovim knjigama.”



Kako priča ide, Flamel je 21 godinu pokušavao pronaći nekoga tko bi mu objasnio te slike. Naposljetku ga je supruga natjerala da pođe u Španjolsku i potraži rabina ilinekog učenog židova koji bi mu mogao pomoći. I tako je napravio poznato hodočašće do svetišta u Composteli, noseči sa sobom precizno izrađene kopije knjige. Nakon njegova posvećenja u svetištu otišao je u grad Leon u sjevernoj Španjolskoj gdje je sreo izvjesnog “Majstora Canchesa,” židovskog liječnika. Kada je taj čovjek vidio ilustracije bio je “zanesen, pun zapanjenosti i zadovoljstva”, nakon što ih je prepoznao kao dijelove knjige za koje se dugo vremena smatralo da je uništena. Obznanio je svoju namjeru da se vrati sa Flamelom u Francusku, ali je umro na putu u Oreleans. Flamel se vratio u Pariz sam. No, očito mu je stari židov morao nešto reći, jer je zapisao:
Citat:
“Imam sada početnu tvar, prve principe, ali ne i njihovu prvu pripremu, što je vrlo teška stvar, najteža na svijetu... Konačno, iznašao sam što sam želio, a to znam također i zbog snažnog mirisa i snažnog smrada od tih stvari. Imajući ovo, lako sam završio majstorstvo... Prvi puta kada sam napravio projekciju [transmutaciju] bilo je nad živom, gdje sam dobio otprilike nešto više od 200 grama čistog srebra. To je bilo u ponedjeljak, 17.01. oko podne, u mojoj kući, Perenelle [njegova supruga] je jedina bila prisutna, u godini uspostsvljanja {povratka} čovječanstva 1382.”



Primijetite ovaj datum 17.01., jer će se pojavljivati još mnogo puta! Nekoliko mjeseci kasnije Flamel je izveo svoju prvu transmutaciju u zlato. Je li to samo priča? Pa, ono što JE istina i što se može potvrditi jest da su Nicolas i Perenelle Flamel dali doprinos za “14 bolnica, 3 kapelice i 7 crkava u Parizu, sve novoizgrađeno, i obogaćeno velikim poklonima i prihodima, sa mnogim reparacijama u crkvenim dvorištima. Također smo i u Bolonji napravili gotovo isto toliko kao i u Parizu, da ne govorimo o dobrotvornim djelima koja smo oboje činili prema posebno siromašnim ljudima, načelno udovicama i siročadi.” Nakon Flamelove smrti u 1419.g., počele su glasine. Nadajući se da bi mogli pronaći nešto skriveno u nekoj od njegovih kuća, ljudi su ih stalno pretraživali, dok jedna od njih nije kompletno uništena. Bilo je priča da su Nicolas i Perenelle još bili živi. Navodno, ona je otišla u Švicarsku, a on je zakopao kladu u njen grob, a zatim je još jedna klada zakopana i na njegovom sprovodu. Kroz stoljeća opstala je priča da su Flamelovi porazili smrt. Paul Lucas, putnik iz 17.st., dok je putovao u Maloj Aziji, susreo je turskog filozofa koji mu je rekao da “su istinski filozofi bili imali tajnu produženja života za 1000 godina...” Lucas je rekao “Pa, Flamel je imao Kamen mudraca, pa je ipak mrtav.” On se nasmijao: “Zaista vjerujete u to? Ne, ne, moj prijatelju, Flamel još živi; ni on ni njegova supruga još nisu okusili smrt. Nema tri godine otkako sam bio sa njima... u Indiji; on je jedan od mojih najboljih prijatelja.”

1761.g. Flamel i njegova supruga, kako je izviješteno, bili su viđeni u nekoj operi u Parizu.

Pa, postoji problem glede navodnog traga o “Abrahamu židovu” koji IZGLEDA da nas usmjerava u smjeru bratstva alkemičara ili čuvara tajni.......<