EZOTERIJSKA FIZIKA prema učenju Oberta Airauidia (Falca)

[3.1415926535...]

3.12 Odnos između drevnih zakona i zakona derivata

Slijedi sažeti opis funkcija drvenih zakona te njihove manifestacije u odgovarajućim derivatima.

ZAKON: Sinkronicitet, FUNKCIJA DERIVATA: Odabire događaje, DREVNA FUNKCIJA: Univerzalni spremnik događaja
ZAKON: Jedinstveni atom, FUNKCIJA DERIVATA: Definira simetriju materijalnih oblika, DREVNA FUNKCIJA: Potencijal kreacije svemira
ZAKON: Božanstvo, FUNKCIJA DERIVATA: Drevnim Božanstvima omogućava pristup u Svijet materijalnih oblika, DREVNA FUNKCIJA: Jedinstvena esencija
ZAKON: Geometrijska esencija, FUNKCIJA DERIVATA: Definira mapu vremensko-prostornog područja koje svaki objekt zauzima, DREVNA FUNKCIJA: Red bez materijalnih oblika
ZAKON: Vremenska matrica, FUNKCIJA DERIVATA: Održava ravnotežu među materijalnim oblicima (masa - energija), DREVNA FUNKCIJA: Element očuvanja i usmjerenja
ZAKON: Kiša neutralnih događaja, FUNKCIJA DERIVATA: Događaji usmjereni ka svrsi, DREVNA FUNKCIJA: Neusmjereni događaji
ZAKON: Kaos, FUNKCIJA DERIVATA: Mješavina još neusmjerenih materijalnih oblika. Stanje u kojem su događaji izraženi neovisno o božanskoj pozornosti., DREVNA FUNKCIJA: Mješavina dimenzija bez sadržaja
ZAKON: Kompleksnost, FUNKCIJA DERIVATA: Zakon koji određuje smjer izlaska iz svemira, DREVNA FUNKCIJA: Zakon koji nas uvodi u Svijet materijalnih oblika

[3.1415926535...]

3.13 Neprijatelj i nepostojanje

Sada ćemo govoriti o ne baš lako razumljivom konceptu s kojim se materija nužno mora suočiti: nepostojanje. Ono predstavlja stanje u kojem se materija rađa te ga na neki način zauzima. Ako smo ono što se nalazi izvan materije definirali kao REALITET, sada treba pojasniti da je to rezultat evolucijskog procesa. Materija je još u mladoj fazi razvoja, zbog čega je, gledajući iz tog kuta, bliža stanju u kojem u nedostatku materije nema ni svijesti: dakle, nepostojanju. Sve ovo bismo mogli smatrati isključivo temom filozofskih rasprava da to NIŠTA, makar ne postoji, nije u stanju ometati proces prirodne evolucije materije (koji se očituje u stvaranju kompleksnosti), predstavljajući na taj način potencijalnog neprijatelja Drevnom Božanstvu. Ta oprečna sila nije svjestan oblik, niti išta manje inteligentan. Prije ga možemo opisati kao mehaničku silu koja posjeduje znatnu snagu. Kako bi Drevno Božanstvo pobijedilo ovu vrstu neprijatelja, ne treba se izravno sukobljavati s njim, već jednostavno potvrditi vlastito postojanje na način da pobožanstveni materiju prije isteka vremena koje ima na raspolaganju. Ako se dosegne ta razina, neprijatelj gubi svaku mogućnost suprotstavljanja, no dokle god traje „takmičenje", on može utjecati na materijalne oblike i uvjeriti ih da se počnu kretati u njegovom smjeru. Paradoksalno, upravo najrazvijeniji oblici života mogu upasti u tu zamku. Naime, zakoni koje smo analizirali ne predviđaju mogućnost uplitanja nepostojanja u materiju, što znači da to Ništa ne posjeduje vlastito sredstvo djelovanja u materiji. Oblici koji nemaju slobodnu volju mogu samo poštivati zakone, što znači da ne mogu ostvariti nikakav kontakt s nepostojanjem. Situacija se mijenja kod oblika koji imaju božansku iskru, a time i slobodnu volju. Oni posjeduju takvu kompleksnost da im je dana mogućnost odabira i kretanja u smjeru protivnom fizičkim zakonima. Osim toga, oblici koji pripadaju toj kategoriji mogu proširiti vlastitu percepciju izvan granica materije, što je bez daljnjega zanimljiva evolucijska mogućnost, no isto tako otkriva i drugu stranu medalje. Naime, na isti način moguće je ostvariti kontakt s načelom nepostojanja te neminovno osjetiti njegov utjecaj. Svatko od nas, htjeli mi to ili ne, izložen je utjecaju te sile, što se lako može prepoznati u svim egoističnim aspektima koji koče naš razvoj i sprečavaju nas u širenju svijesti. Neprijatelj je, dakle, u nama i potrebna je jaka volja kako bismo obuzdali to negativno načelo, volja koja se može očitovati kroz kontinuitet naših odabira. Najgora situacija je svjestan odabir kretanja u tom smjeru. Tada postajemo pravi „neprijateljski agenti" u materiji, čime neprijatelja opskrbljujemo sviješću i inteligencijom. U povijesti ljudskog roda (prije Atlantide) spominje se susret ljudske civilizacije s opasnim tuđinskim civilizacijama čiji je filozofski i praktični cilj bio povratak u Ništa. Kako bi ostvarile svoj naum, kretale su se prostorom i vremenom s jednim jedinim ciljem, a to je uništenje svakog oblika kompleksnosti, planirajući samouništenje kao zadnji potez. Prema toj filozofiji, samo apsolutno Ništa može doseći apsolutnu savršenost, dok svaki drugi oblik postojanja, bilo materijalni ili neki drugi, uvijek i isključivo predstavlja određenu anomaliju i umanjuje savršenost te mora biti uklonjen.
Ukratko, prema konceptu naše škole, figura neprijatelja se očituje u tri različita oblika:
1. Ništa ili nepostojanje, što predstavlja okruženje u kojem se izražava ono postojeće;
2. Unutarnji neprijatelj koji predstavlja zagađenje koje Ništa utiskuje u svaki oblik koji se tijekom vlastite egzistencije opire tom oprečnom impulsu;
3. Neprijateljski agenti, odnosno oni oblici koji su se vlastitim odabirom priklonili neprijatelju, usmjerivši svoju egzistenciju k vraćanju u Ništa.

[3.1415926535...]

3.14 Svemir, Prag i Realitet

Definiranjem zakona derivata objasnili smo u grubim crtama fenomene koji se očituju u materiji. Kako bismo dobili potpuniju sliku, potrebno je istražiti odnose koji postoje između materije i Realiteta. Točnije, postoje tri različita stanja bivanja koja ćemo nazvati FORMOM (materija), PRAGOM i REALITETOM.
Prag predstavlja međudimenziju koja nastaje između materije i Realiteta. To je dimenzija u kojoj djeluju drevni zakoni, iako djelomično izmijenjeni. Još ne postoji ni vrijeme ni materija, a dominantni element je informacija, memorija koja dolazi iz forme. Ovim crtežom možemo prikazati sveukupnost.

Pokretačku silu cijelog sustava predstavlja Realitet. On vrši svoj utjecaj preko kontinuiranog toka koji se slijeva u materiju, jednako kao prethodno spomenuta kiša neutralnih događaja. To se slijevanje odvija preko specifičnih struktura koje nazivamo ATRAKTORIMA. Oni su manifestacija Realiteta, onog apsolutnog u materiji. Budući da apsolut ne može biti sadržan u materiji (zakoni derivati to ne predviđaju), atraktor je zapravo nositelj inteligencije koju iz istog razloga ne možemo definirati kao apsolutnu, no u svakom slučaju radi se o obliku inteligencije koji je, s našeg stajališta, nepogrešiv.
Funkcija atraktora je prikupljati i povezivati informacije radi ostvarenja određenih rezultata unutar oblika i među oblicima. Taj rezultat je ono što smo definirali kao kompleksnost.
Temeljna informacija koju atraktori unose u materiju odgovara funkciji zakona derivata. Krećući od te osnovne razine, atraktori vode i potpomažu sve faze evolucije materije koje smo spominjali objašnjavajući zakon četvrtina; od atomske strukture materije do pridruživanja ljudske duše ili čak božanskih funkcija.
Sjedište informacija je u Pragu. Funkcija Praga je očuvanje kompleksnosti koja se postepeno razvija u materiji, do trenutka kad će doseći razinu koja će joj omogućiti izravan ulazak u Realitet (to smo u drugom poglavlju nazvali „pobožanstvenjivanjem materije").
Sada ćemo malo detaljnije analizirati kretanje atraktora i pokušati shvatiti njegovu funkciju unutar materije. Krećemo od Realiteta: odavde atraktori preko toka kojeg smo ranije spomenuli ,,kreću“ prema materiji. Prije nego što dospiju u Svijet materijalnih oblika, prolaze kroz Prag u kojem asimiliraju određene informacije, ovisno o vrsti funkcije koju moraju obaviti. Ta struktura koju sačinjavaju atraktor i informacije ulazi u materiju gdje postaje dio nekog materijalnog oblika ili ga općenito predstavlja. Tijekom fizičke egzistencije tog materijalnog oblika (što može biti jednostavno trajanje ako se radi o neživom objektu ili trajanje života ako se radi o živom biću), atraktor će omogućiti da se interakcijom tih informacija, pod vodstvom njegove nepogrešive inteligencije, postigne određeni rezultat za sam oblik, što će pak doprinijeti općoj kompleksnosti svemira. Kad taj oblik materijalno prestane postojati (zbog fizičkog propadanja, smrti ili bilo kojeg drugog fenomena uslijed kojeg određenom ritam-broju više ne pripada određeni oblik, rečeno na jeziku zakona), atraktor se vraća prema Realitetu noseći memoriju tog oblika, odnosno dosegnuti stupanj kompleksnosti kojeg pohranjuje u Pragu. Odatle nastavlja put prema Realitetu u neutralnom obliku kao što je i krenuo. Kakvu će sudbinu doživjeti pohranjena memorija? Da bismo odgovorili na to pitanje, poslužit ćemo se općim načelom zakona derivata prema kojem se teži maksimalnoj uštedi snage. Iz toga proizlazi da nijedan element ne može biti predmet rasipanja. Dakle, u Pragu prisustvujemo svojevrsnoj reciklaži memorije koju će na sebe privući neki drugi atraktor na putu prema materiji (nemojmo zaboraviti da postoji kontinuirani tok atraktora koji ili ulaze ili izlaze iz materije) te će ona biti uklopljena u novi materijalni oblik. Tako se neće izgubiti prethodno dosegnuta razina kompleksnosti. Naprotiv, ona će omogućiti novom materijalnom obliku da krene od tog temeljnog potencijala. Što se tiče ljudske duše, taj se mehanizam naziva reinkarnacijom. Taj je pojam čitateljima zasigurno poznatiji. Sve u svemu, ovaj proces vrijedi za bilo koju razinu materije.
Ukratko, atraktori donose informacije u materiju kako bi se proizvela kompleksnost te prenose rezultat tog procesa nazad u Prag. Prema zakonu kompleksnosti, ovaj proces predviđa progresivni rast razine opće kompleksnosti prisutne u Pragu do najviše točke (vrha strijele kompleksnosti), nakon koje je predviđena mogućnost prelaska u Realitet.

Dosad smo općenito govorili o atraktorima. U trenutku kada te strukture kreću iz Realiteta, one su apsolutno identične, ali kad jednom dođu u materiju, poprimaju međusobno vrlo različite funkcije ovisno o vrsti informacija koje su preuzele iz Praga. Razlikujemo četiri osnovna tipa atraktora:

1. MAKROATRAKTORI — upravljaju funkcijama i informacijama koje se odnose na božanske oblike.
2. ATRAKTORI — upravljaju strukturom ljudske duše; informacije kojima upravljaju nazivamo LJUDSKIM OSOBNOSTIMA, odnosno memorijama egzistencija koje su proživjela ljudska bića.
3. MIKROATRAKTORI — unutar svakog materijalnog oblika upravljaju djelomičnim informacijama koje se odnose na sam oblik. Na primjer, prisutni su u unutarnjim organima našeg tijela, u svakoj staničnoj strukturi, odnosno u svakoj materijalnoj strukturi čija je razina kompleksnosti niža od one koja se obično pridaje ljudskoj duši (naravno da je ovakva klasifikacija rađena u skladu s ljudskom interpretacijom stvarnosti).
4. MIKRO-MIKROATRAKTORI — organiziraju temeljne informacije zakona neophodne za nastanak materije. Prisutni su u najmanjim komponentama materijalnih oblika, koji su konceptualno, ali ne i kao fizičke strukture, ekvivalentni ATOMIMA u tradicionalnoj fizici, dok ih u ezoterijskoj fizici nazivamo KAMENOM TEMELJCEM MATERIJE.

[3.1415926535...]

3.15 Struktura materije

Materija je sačinjena od sklopa brojnih KAMENA TEMELJACA MATERIJE (KTM). To su najmanje materijalne čestice, pravi atomi, nakon kojih postoji još samo energija bez mase. KTM ima vrlo jasnu geometrijsku strukturu koju možemo prikazati na sljedeći način:

Kao što možemo vidjeti, radi se o dvostrukoj trostranoj piramidi. Unutar KTM-a nalaze se mikro-mikroatraktori čiji broj varira od I do 5. Ovdje dolazi do interakcije među energijama kako bi se oblikovala materija. Naime, u toj se strukturi susreću PRAZAN PROSTOR i VRIJEME što dovodi do eksplozije energije (nešto poput mikro Velikog praska) koju zatim mikro-mikroatraktori usmjeravaju i preoblikuju u 8 mogućih varijabli. No, prvo moramo razjasniti što u ovom slučaju podrazumijevamo pod pojmovima praznog prostora i vremena. Prazan prostor u ovom slučaju predstavlja nepostojanje mase, ali ne i informacije; dakle, govorimo o nekoj vrsti „protoka misli“ kojim vrlo vjerojatno upravlja određeni oblik inteligencije (Drevno Božanstvo?).
Kada smo govorili o svijetu ideja, vidjeli smo nešto dosta slično i utoliko se možemo odvažiti i povući paralelu između PRAZNOG PROSTORA kojeg trenutno analiziramo i SVIJETA IDEJA u kojem nema mase, dok je informacija na najvišoj razini, jer u tom kontekstu sve što će se moći ostvariti u materiji već postoji kao ideja.
Kada govorimo o VREMENU, ovdje mislimo na VREMENSKU SFERU koju smo također već spominjali, odnosno na temeljnu ploču na kojoj se mogu očitovati različiti svemiri.
Vratimo se sada na KTM; rekli smo da mikro-mikroatraktori oblikuju nastalu energiju u osam temeljnih elemenata. To su ni manje ni više nego zakoni derivati koji se u ovom slučaju podudaraju s osam geometrijskih ploha KTM-a. Sada je jasno da je prvotna funkcija zakona derivata, neovisno o onima koje smo ranije obradili, oblikovanje materije. Za dobivanje složenijih struktura, očito je potrebno povezati velik broj KTM-a. Da bismo povukli paralelu s tradicionalnom fizikom, možemo reći da spajanjem osam KTM-a dobivamo KVARK. Odavde nadalje smatramo važećima koncepte tradicionalne fizike; dakle, od subatomskih čestica dolazimo do atoma, molekula i sve složenijih struktura.
Još treba nadodati da procesom oblikovanja i razvoja različitih materijalnih oblika upravljaju funkcije zakona derivata. Dakle, proces je općenito usmjeren k povećanju kompleksnosti.
Još nekoliko napomena o odnosu magije prema tim konceptima. U magiji se kaže da misao kreira, a struktura KTM-a nam omogućava da shvatimo zašto. Prema teorijama ezoterijske fizike, mikro-mikroatraktori su osjetljivi na misao, što znači da putem misli možemo utjecati na njihovo djelovanje, bez obzira na to što su podložni djelovanju određenih zakona. To je JAKO VAŽAN koncept. Zahvaljujući tom mehanizmu, teoretski bismo mogli imati stvarnu moć nad materijom. No, situacija nije tako jednostavna i linearna zato što odnos između misli i ljudskih bića nije onakav kakvim ga obično zamišljamo. MISAO je tema koju obrađujemo u 8. poglavlju, a ovdje ćemo samo spomenuti da, iako nemamo onakav odnos s mislima kakav nam je potreban da iskoristimo tu moć, imamo djelotvornu zamjenu: emociju. Ja smatram da je emocija jedan od najvažnijih aspekata našeg postojanja. Ona je ključ, motor i energija koja aktivira, pokreće i učvršćuje sve ono što čini dio naše egzistencije, uključujući i samu materiju.
To znači da smo u stanju djelovati preko mikro-mikroatraktora i mijenjati strukturu materije, ali tim mehanizmom nikako ne upravlja um, već naša emocija. To je stanje svijesti koje čini razliku. Ne radi se samo o mentalnoj koncentraciji, već o emotivnom naboju. Na primjer, pokušajte zamisliti razliku između stanja kad mislimo da nekoga volimo i kad smo uistinu zaljubljeni. U drugom slučaju, u nama se pokreće puno drukčija energija. Upravo takvom vrstom energije možemo utjecati na materiju i to je energija koju koriste magovi.

[3.1415926535...]

4. VRIJEME

Ovo poglavlje će se sastojati od dva različita dijela. U prvom ćemo dijelu proučiti spoznaje o vremenu koje nam dolaze iz magijsko-ezoterijske tradicije, a u drugom ćemo dijelu govoriti o novim teorijama razvijenim na temelju otkrića suvremenih istraživanja na polju magije.

4.1 Prvi dio: Struktura vremena

Vrijeme predstavlja teritorij na kojem se mogu očitovati zakoni. Da bi mogli postojati, materijalni objekti trebaju površinu na koju će se „osloniti", a vrijeme ispunjava tu funkciju.
Postoji dimenzija koju nazivamo VREMENSKOM SFEROM i ona predstavlja vrijeme u najširem mogućem obliku. Zahvaljujući vremenskoj sferi, drevni zakoni mogu međusobno djelovati na različitim točkama te zamišljene sfere i biti u različitim odnosima. Dakle, vremenska sfera je „prostor" u kojem egzistiraju različiti svemiri koje možemo zamisliti smještene u različitim područjima te sfere, kako na površini, tako i unutar nje.
Naš svemir nalazi se unutar te šire vremenske dimenzije, ali u njemu vrijeme poprima drukčiju funkciju, prilagođenu zakonima derivatima koji se oblikuju upravo u tom kontekstu. U ovom slučaju, vrijeme ima funkciju spremnika materijalnih oblika i/ili događaja. Njegova funkcija nije pasivna, u smislu da se ne ograničava samo na sadržavanje događaja, već ih dovodi u vezu s različitim tokovima i međudjelovanjima. Način na koji naša osjetila percipiraju vrijeme predstavlja samo jedan od mnogobrojnih mogućih smjerova unutar „vremena".
Vrijeme općenito možemo definirati kao teritorij kojeg možemo prijeći. Koncept vremena kao nečega što teče od prošlosti prema budućnosti vrijedi samo na našoj liniji vremena, dok su događaji po svojoj objektivnoj prirodi u odnosu istovremenosti kojeg ćemo zvati VJEČNIM SADAŠNJIM TRENUTKOM. Prošlost, sadašnjost i budućnost su zapravo različita područja na tom teritoriju, ali postoje istovremeno. Područje djelovanja magije je upravo granica između vječnog sadašnjeg trenutka i različitih mogućih vremenskih pravaca. Magijskom tehnologijom je moguće, na primjer, preuzeti funkcije iz vječnog sadašnjeg trenutka i prenijeti ih u naš tijek vremena te na taj način prouzročiti određene fenomene koje možemo doživjeti kao paranormalne jer ih nije moguće objasniti prema uzročno-posljedičnim odnosima koji vrijede u našoj dimenziji postojanja.
Sve u svemu, možemo reći da postoje dvije moguće vizije vremena. S jedne strane imamo vječni sadašnji trenutak koji predstavlja stanje u kojem su svi događaji istovremeno prisutni, ali nepomični; svijest je ta koja se premješta. S druge strane imamo vrijeme kao protok i ono predstavlja niz događaja koji se odvijaju jedan za drugim prema determinističkom slijedu. To je najuobičajeniji način poimanja vremena, odnosno naša osjetilna percepcija na taj način objašnjava događaje. No, već smo vidjeli da je takva percepcija samo iluzorna zato što se događaji odvijaju prema sinkronijskom (vidi koncept SINRONICITETA u 3. poglavlju), a ne uzročnom principu. Unatoč tome, moramo uzeti u obzir to što naša osjetila percipiraju jer sigurno postoji funkcionalni razlog zašto su se naši osjetilni organi razvili na taj način.
Sada ćemo krenuti u proučavanje čitavog niza tehničkih koncepata preko kojih ezoterijska fizika objašnjava pojam vremena. Ako promatramo vrijeme kao veliki spremnik, prvo što moramo učiniti kako bismo mogli išta pojmiti u tako prostranom polju jest podijeliti ga u manje spremnike. I to prvenstveno zato što je analiza strukture vremena i same povijesti pokazala da vrijeme, suprotno onome što bismo mogli misliti, nije jednolična struktura. Morfologija tog teritorija poprilično je šarolika. To znači da isti događaji, na primjer, mogu poprimiti različite vrijednosti ovisno o prirodi teritorija na kojem se očituju. Postoji svojevrsni ciklički slijed, ritam po kojem niz elemenata koje koristimo kao parametre za definiranje određenog vremenskog pojasa mijenjaju valenciju. Ti ciklusi definiraju i međusobno odjeljuju čitav niz malih spremnika događaja koje ćemo zvati vremenskim paketima.

[3.1415926535...]

a) Vremenski paketi
Vremenski paket odnosi se na točno utvrđeni vremenski okvir koji započinje određene godine i završava određeni broj godina kasnije. Prosječno trajanje jednog vremenskog paketa je 66 godina, ali događaji koji se odvijaju mogu produžiti ili skratiti to razdoblje. Mnogo je faktora koji mogu utjecati na taj proces. U nastavku ćemo proučiti neke osnovne parametre koji definiraju svaki vremenski paket. Govorit ćemo o RITMU, KAPACITETU, STUPNJU KOMPLEKSNOSTI, GUSTOĆI i TRENUCIMA BOŽANSKE POZORNOSTI.
Vidjet ćemo da unutar paketa svaki od tih parametara poprima drukčiju vrijednost. Iz toga proizlazi da se vrijeme kao rezultat tih faktora u interakciji razlikuje u svakom vremenskom paketu.

[3.1415926535...]

b) Ritam
Ritam vremenskog paketa je koncept sličan ritam-broju materijalnih oblika, no sada ćemo ga sagledati kroz metaforu. Zamislimo da se svi materijalni oblici sadržani u nekom vremenskom paketu kreću određenim plesnim korakom u određenom glazbenom ritmu (tango, valcer...). Kao da u svakom vremenskom paketu svira određena glazba te se oblici prisutni u njemu kreću u tom ritmu. Prema toj teoriji, u svakom vremenskom paketu svira glazba drugačijeg ritma. Promatraču koji bi gledao scenu izvana, vrijeme bi izgledalo kao niz plesnih dvorana u kojima posjetitelji plešu na različitu muziku.
Kako bismo mogli što realnije pojmiti raznolikost ritmova, pokušajmo zamisliti tipičnu scenu iz života 60-ih godina i usporediti je s današnjim načinom života i razmišljanja. Razlika je očita. Tom argumentu možemo pridružiti i fenomen mode na temelju kojeg određeni načini razmišljanja bivaju prihvaćeni te potom zamijenjeni drugima.
Ovim primjerima ne možemo dočarati esenciju ritma događaja u nekom vremenskom paketu, ali nam bar mogu približiti te koncepte.
Sada ćemo vidjeti s tehničke strane kako oblici unutar istog vremenskog paketa imaju ritam-broj (ritam po kojem se izmjenjuju varijacije u odnosu mase i energije) koji je kompatibilan s određenim nad-ritmom. To je ritam vremenskog paketa. Promatrajući dovoljno dugačak slijed vremena koji može obuhvatiti određeni broj vremenskih paketa, vidjet ćemo da su ritmovi u susjednim paketima različiti, ali da se nakon određenog broja paketa neki od njih počnu ponavljati. Ponovno ćemo se poslužiti glazbenim primjerom; ako se u jednom paketu objekti kreću u ritmu valcera, nakon njega će uslijediti deset paketa s drugačijim ritmovima, a onda ponovno dolazi valcer. Zatim slijedi pet drugačijih ritmova nakon kojih će valcer ponovno obilježiti idući vremenski paket. Vjerojatno postoje i makro-ritmovi koji definiraju frekvenciju kojom se određeni ritam ponavlja kroz vrijeme, ali njih nije lako utvrditi, budući je potrebno imati tako širok pregled vremena kakav mogu imati samo Božanstva na određenom stupnju.

[3.1415926535...]

c) Kapacitet
Kapacitet vremenskog paketa odnosi se na količinu mase koju može sadržavati. Tu masu moguće je prikazati točnim brojem oblika ili zgusnutih događaja (vidi poglavlje o zakonima gdje objašnjavamo koncept zgusnutih događaja). Tako gledajući, vremenski paket možemo zamisliti kao zatvoreni spremnik točno definiranog obujma. Na primjer, zamislimo spremnik obujma I m3. Ako je pun vode, znat ćemo da sadrži I m3 vode, odnosno 1000 kg mase ili 1000 I vode; dakle, moći ćemo točno izmjeriti količinu sadržaja. Za vremenski paket vrijedi ista stvar. Znajući granice vremenskog paketa, možemo točno znati i količinu sadržane mase.
Masa sadržana u vremenskom paketu imat će i određenu gustoću, a to je element koji može utjecati na protežnost samog paketa. Gustoća je element kojeg je moguće iščitati preko kompleksnosti koju stvaraju događaji sadržani u tom vremenskom paketu. Većoj kompleksnosti odgovara veća gustoća, budući je kompleksnost rezultat odnosa između materijalnih oblika i događaja. Ako je gustoća veća, trajanje vremenskog paketa bit će kraće jer će u kraćem vremenu biti izražena količina kompleksnosti predviđena za taj paket.

[3.1415926535...]

d) Stupanj kompleksnosti
U svakom vremenskom paketu sadržan je određeni stupanj kompleksnosti. Kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, kompleksnost ima tendenciju rasta kako se krećemo prema budućnosti, iako nije uvijek tako. Dakle, na putu prema budućnosti nailazit ćemo na sve viši stupanj kompleksnosti, dok će on biti niži ako se uputimo u prošlost. No, u paketima u prošlosti moguće je naići na prostore u kojima je kompleksnost veća od ove sadašnje. Na primjer, ako odemo u razdoblje u kojem se razvijala civilizacija Atlantide, sigurno ćemo naići na viši stupanj kompleksnosti od ovog našeg, s obzirom na tehnološku i duhovnu razinu koje je ta civilizacija dostigla. To znači da su njezin nestanak koji je uslijedio i relativni gubitak znanja kojeg su dosegli prouzročili pad stupnja kompleksnosti kojeg su proizveli.
Stupanj kompleksnosti ima posebnu važnost što se tiče eventualne mogućnosti prenošenja informacija ili znanja kroz vrijeme jer određuje granice koje ne možemo zaobići te smjer u kojem se eventualno možemo kretati. Detaljnijom analizom ovih aspekata pozabavit ćemo se u idućem poglavlju u kojem ćemo se osvrnuti na sofisticiranu magijsku tehnologiju koja omogućava putovanje kroz vrijeme.

[3.1415926535...]

e) Trenuci božanske pozornosti
Na prijelazu iz jednog vremenskog paketa u drugi, uvijek postoji kraće razdoblje promjenjiva trajanja (obično ne prelazi 3 do 4 godine) koje ima posebnu važnost, budući da su događaji koji se tada odvijaju izloženi BOŽANSKOJ POZORNOSTI. U ovom slučaju govorimo o teritorijalnim božanstvima čiji ritam percepcije stvarnosti ovisi o izmjenjivanju vremenskih paketa. No, mogli bismo reći i suprotno, a to je da ritam božanske percepcije zapravo definira krajnje točke vremenskih paketa koji počinju teći u jednom trenutku božanske pozornosti i završavaju u drugom. No, to nema posebnu važnost jer ne postoji uzročno-posljedična povezanost dvaju događaja, već njihova istodobnost.
Sada ćemo pokušati objasniti što je zapravo božanska pozornost. U tu svrhu možemo zamisliti da Božanstvo (u ovom slučaju govorimo o svim božanskim silama koje je stvorio čovjek, a koje su nadležne za određeni teritorij i vezane, uz određeni narod, civilizaciju ili skupinu ljudi) ima ,,oko“ kojim percipira našu stvarnost. Jednako kao i naše oči, to oko neće biti stalno otvoreno, već će se svako toliko zatvoriti, poput treptaja kapaka. To znači da postoji djelić vremena u kojem oko ne vidi stvarnost, odnosno ako se nešto dogodi u tom periodu, neće biti percipirano. Sa stajališta ljudske percepcije to vremensko razdoblje odgovara djeliću sekunde koji nama nije značajan, budući se u tako kratkom vremenu ne mogu odviti događaji koji imaju početak i kraj te više nisu vidljivi u trenutku kada ponovno otvorimo oči. Kada govorimo o božanskoj percepciji, moramo napomenuti da zatvorenost očiju traje koliko i cijeli vremenski paket, dok je jedini zapaženi dio vremena upravo onaj koji nazivamo trenutkom božanske pozornosti i koji traje tek nekoliko godina. Gledajući iz tog kuta, vremenski period od otprilike 66 godina za Božanstvo predstavlja kratko razdoblje koje nije značajno za percepciju stvarnosti. Kod nas je situacija puno drukčija jer govorimo o vremenskom razdoblju koje može obuhvatiti čitav naš život.
Sada nam je jasno da, promatrajući slijed vremenskih paketa, osim promjena u ritmu i stupnju kompleksnosti možemo vidjeti i kako se izmjenjuju vremenska razdoblja koja nisu izložena božanskoj percepciji (što se odnosi na vrijeme unutar paketa) i razdoblja u kojima su događaji predmet tog specifičnog fenomena kojeg smo nazvali božanskom pozornošću. Ona su definirana graničnim točkama između dva susjedna vremenska paketa.
Što se tiče gustoće događaja, a samim time i kompleksnosti koju isti mogu proizvesti, postoji velika razlika između ta dva razdoblja. Dok oni događaji koji se odvijaju unutar paketa nemaju značajnu težinu u ukupnom slijedu događaja, budući da božanska percepcija nije „potvrdila" njihovo odvijanje (a već smo vidjeli da je među svakojakim mogućim percepcijama u svemiru ona božanska najvažnija), događaji koji se očituju u trenucima kada je božansko oko otvoreno, poprimaju puno veću gustoću i mogu ostaviti puno značajnije i dugotrajnije posljedice. Osim toga, dok se one prve događaje može lako modificirati ili božanskom percepcijom ili izmjenjivanjem vremenskih ogranaka i različitih probnih vremena (vidi iduće poglavlje), druge nije moguće mijenjati i samim time imaju veliku težinu u povijesnom tijeku. Kako bismo dobili definiciju stvarnosti, možemo reći da se Božanstvo ograničava na percepciju događaja koji se odvijaju tijekom božanske pozornosti, rekonstruirajući one između njih na temelju tipa događaja koji su obilježili prethodne trenutke pozornosti. To znači da, prema njegovom ritmu percepcije stvarnosti koji je očito puno sporiji od našeg, događaji koji se odvijaju unutar vremenskog paketa nisu značajni, jednako kao što kod ljudske percepcije nije značajan onaj djelić sekunde koliko traje naš treptaj i u kojem naša percepcija zaista nije aktivna. Sada govorimo samo o vidu, dok percepcija drugih osjetila naravno da ostaje aktivna; radi se o metafori, a ne o izravnoj povezanosti. Kasnije će naš mozak popuniti prazan prostor između dva opažena trenutka, rekonstruirajući događaje na temelju onoga što je zabilježio neposredno prije i neposredno nakon treptaja.
Možemo zamisliti kako sličnim postupkom Božanstvo rekonstruira događaje koji su se odvili unutar vremenskog paketa. Zahvaljujući tim elementima postaje očito koliko je velika razlika u načinu na koji Božanstva i čovjek opažaju stvarnost. Otuda potječe čitav niz razmatranja o spletu događaja koji nas okružuju te o njihovom stvarnom ili iluzornom odvijanju, što ćemo analizirati u idućem poglavlju. A sada još jedna napomena o božanskoj pozornosti; na našem planetu postoje tisuće božanskih sila. Svaka od njih je nadležna za određeni zemljopisni prostor ovisno o raširenosti teritorija na kojem žive pojedinci vezani uz ta Božanstva. Kada govorimo o božanskoj pozornosti, mislimo na fenomen koji je zajednički i istovremeno se odvija za sva Božanstva u našem svijetu. Dakle, što se tiče ove funkcije, možemo govoriti o općenitom pojmu božanske pozornosti. Ne moramo točno navesti o kojem se Božanstvu radi, budući je to događaj koji se tiče cijele božanske razine postojanja. Možemo navesti nekoliko podataka o vremenskom određenju posljednjih trenutaka božanske pozornosti koji su izravno povezani s operacijama buđenja ljudske duše u posljednjih četrdesetak godina. Prvi koji nam je zanimljiv u tom smislu je 1967. godina. U toj fazi božanske pozornosti pokrenuto je RAZDVAJANJE RAZINA.
Idući trenutak božanske pozornosti započeo je 1997., što ukazuje na nepravilno trajanje vremenskog paketa u odnosu na prosjek od 66 godina. To je posljednji trenutak božanske pozornosti koji smo imali i trajao je 4 godine i nekoliko mjeseci, sve do 2001. To vremensko razdoblje obilježile su nove važne operacije poput oslobađanja sinkronih linija od neprijateljske okupacije te tehnološka otkrića poput LANČANE POVEZANOSTI, koji su zaslužni za veliko ubrzanje na polju istraživanja i napretka cjelokupnog programa naše škole. Svi ti elementi bit će detaljno objašnjeni u narednim poglavljima.

[3.1415926535...]

f) Vremenski ogranci
Vidjeli smo da se naše postojanje odvija unutar vremenskog pravca koji ide od prošlosti prema budućnosti. Taj pravac ne predstavlja jedan jedini put, već ga možemo zamisliti kao drvo čiji je rast usmjeren prema visini i iz čijeg debla izlazi mnoštvo grana. Jednako kao i kod stabla, u vremenskoj strukturi postoji glavna linija (deblo) i mnogo sekundarnih linija (grana) koje nazivamo probnim vremenima. Vremenske linije predstavljaju različite mogućnosti razvoja jednog te istog događaja. Dakle, na tim linijama naići ćemo na nizove događaja koji imaju zajedničko porijeklo (baš kao što sve grane rastu iz istog debla), ali njihov razvoj može krenuti u različitim pravcima. U nekim se slučajevima radi o malim beznačajnim razlikama, a u drugim slučajevima te razlike mogu biti puno važnije, čak i presudne za našu egzistenciju. Razlog postojanja svih tih vremenskih linija treba tražiti u mehanizmima kompleksnosti. Možemo zamisliti da se istovremeno oblikuje više pokušaja koji će rezultirati različitim probnim vremenima. Prema zakonu kompleksnosti, jedan vremenski ogranak može nastaviti svoj razvoj dokle god postoji slijed događaja koji proizvodi dovoljno veliku kompleksnost, odnosno kompatibilan je s kutom kompleksnosti koji obuhvaća naš svemir. Ako stupanj kompleksnosti padne ispod te razine, vremenski ogranak se prekida. To se obično događa u probnim vremenima, odnosno na sekundarnim vremenskim ograncima. Kada njihov tijek bude prekinut, glavni ogranak apsorbira njihov slijed događaja, što znači da se eliminiraju eventualne razlike i sve se iznova poslaguje prema liniji lančane povezanosti događaja na glavnom ogranku. Dakle, sekundarni ogranci su neka vrsta potpornja glavnog ogranka. U nekim se slučajevima može dogoditi da se u probnom vremenu dosegne stupanj kompleksnosti koji nadilazi čak i onaj na glavnom ogranku. Tada se zamjenjuju strane; sekundarni ogranak postaje glavni i apsorbira u sebe slijed svega onoga što je do tada sačinjavalo glavni ogranak. Sve u svemu, vrijeme je struktura kontinuirano podložna suštinskim promjenama.
Postoji još jedna pojava kada razvoj sekundarnih ogranaka oblikuje PARALELNA VREMENA. U tom slučaju govorimo o linijama vremena koje se suštinski razlikuju od glavne linije te istovremeno imaju takav stupanj kompleksnosti da bi bilo šteta prekinuti ih. Stoga ti ogranci nastavljaju postojati i postaju paralelni svjetovi, odnosno vremenski ogranci koji se više neće susresti s ogrankom iz kojeg su proizašli. Takva je situacija u potpunosti usklađena s funkcijama kompleksnosti koja se ne temelji samo na odnosu između materijalnih oblika, već i na održanju različitih stvarnosti. Ta paralelna vremena u svim segmentima postaju glavni ogranci koji imaju mogućnost daljnjeg grananja, odnosno stvaranja novih probnih vremena.
Dakle, naša se egzistencija odvija na vremenskom pravcu oblikovanom na način koji smo upravo opisali. Postoji određeni broj svjetova paralelnih s našim od kojih svaki ima vlastitu strukturu sekundarnih ogranaka. Ta je struktura u procesu stalne transformacije; kontinuirano se oblikuju nova probna vremena te se istovremeno neka druga prekidaju i bivaju apsorbirana.

Sada bismo trebali pokušati shvatiti međudjelovanje materijalnih oblika i vremenske dimenzije. Ovu temu nije lako razumjeti budući da nam naš um i pamćenje daju smjernice koje nam zamagljuju jasnu sliku onoga što se događa. Krenut ćemo, dakle, od onoga što je definirano zakonima kako bismo kasnije sve to pokušali doživjeti i na osjetilnoj razini. Kao prvo, mi smo istovremeno prisutni na više vremenskih linija. Kao da svatko od nas ima mnogo dvojnika koji egzistiraju na drugim vremenskih ograncima gdje se događaji odvijaju drugačijim slijedom. Našoj duši ne predstavlja problem nastaniti se istovremeno u više materijalnih oblika, što će biti detaljnije objašnjeno u poglavlju posvećenom strukturi ljudske duše. Osim toga, taj je fenomen savršeno usklađen s kompleksnošću koja iskušava više putova istovremeno kako bi potakla evoluciju među oblicima. No, naša svjesna pozornost je fokusirana samo na jednu od tih linija. Da bismo dodatno zakomplicirali stvar, dodat ćemo da se naša svijest iz raznoraznih razloga može premještati s jednog ogranka na drugi i to je nešto što se svakome od nas učestalo događa na svakodnevnoj razini. Sasvim je prirodno zapitati se što nam se konkretno događa u takvim situacijama, odnosno kako to prevode naša osjetila. Jasno je da nam pet klasičnih osjetila u ovom slučaju ne mogu biti od velike pomoći jer smo već vidjeli da naša svjesna pozornost može uzeti u obzir samo po jednu vremensku liniju. Iz toga proizlazi da će se naše pamćenje, u trenutku prijelaza s jedne vremenske linije na drugu, prilagoditi novoj situaciji, pohraniti u nekom kutu naše podsvijesti memoriju iz prethodne vremenske linije i preoblikovati sva sjećanja vezana uz nju. Tragove tih prijelaza možemo naći u naizgled beznačajnim događajima kojima smo svi svjedočili ili smo ih izravno doživjeli. Kao najjednostavniji primjer može poslužiti traženje nekog predmeta. Uvjereni smo da se nalazi na određenom mjestu kamo smo ga sami stavili možda nekoliko sekundi ranije, ali ga ne možemo naći. Vrlo je vjerojatno da ćemo samo nekoliko trenutaka kasnije, na naše veliko iznenađenje, pronaći predmet na drugom mjestu, blizu onog gdje smo prvo tražili. Pokušajmo sada analizirati ovakvu vrstu događaja prema logici vremenskih ogranaka koje smo ranije opisali. Pretpostavimo da smo traženi predmet stavili na određeno mjesto (koje ćemo označiti s ,,A“) na jednoj vremenskoj liniji, dok smo na drugoj liniji isti predmet stavili na neko drugo mjesto (koje ćemo označiti s ,,B“). Iz razloga koje ćemo pokušati istražiti nešto kasnije, pretpostavimo da se naša svjesna pozornost premjestila s jedne vremenske linije na drugu. Što se u tom trenutku događa? Pamćenje se prilagođava novoj liniji i predmet više neće biti na mjestu ,,A“, već na mjestu ,,B“. Moramo još napomenuti da teoretski ne bi trebalo biti problema jer u trenutku kad ćemo tražiti predmet, prilagođeno pamćenje će nas odvesti na mjesto ,,B“ gdje se predmet uistinu i nalazi na toj novoj vremenskoj liniji. No, može se dogoditi da i dalje pamtimo da smo predmet stavili na mjesto ,,A“, iako se nalazimo na novoj vremenskoj liniji i tada dolazi do za nas nenormalne situacije koja dovodi u krizu našu percepciju te možemo pomisliti da nas je izdalo pamćenje ili nešto slično. Čak i ako ne isključimo u potpunosti ovu posljednju mogućnost, iz primjera možemo zaključiti da je naš mozak u stanju sačuvati sjećanja na događaje iz drugih vremenskih linija, ali to se obično ne događa. To znači da postoji sposobnost kojom nismo u stanju upravljati i koja se ponekad javlja iz teško shvatljivih razloga. No, takvo nenadano i s našeg stajališta slučajno očitovanje te sposobnosti pokazalo se ponajviše kao problem, budući da, kao što smo ranije spomenuli, stvara poteškoće našem sustavu percepcije. Gledajući sa stajališta magije, sposobnost kontroliranja skokova s jednog vremenskog ogranka na drugi omogućava nam obavljanje raznoraznih radnji koje možemo odijeliti od onih na drugim linijama, a ta činjenica u mnogim slučajevima može biti jako važan faktor.
Što se tiče strukture materijalnog oblika (vidi odlomak koji se odnosi na KTM — kamen temeljac materije u 3. poglavlju), znamo da svaka od njih ima na raspolaganju šest mogućih izbora u svakom trenutku vremena. Tih šest opcija odgovara jednakom broju vremenskih linija kojima se možemo kretati sa svakom od tih mogućnosti. U skladu s konceptom kompleksnosti, tih šest putova bit će istovremeno aktivno te svaki od njih predstavlja jedno moguće probno vrijeme. U idućem se trenutku tih šest putova stapa u jedan, budući da sama kompleksnost odabire onaj koji ima potencijal doseći njezin najviši stupanj. Potom se odmah otvara novi scenarij s drugih šest mogućih putova. Zamislimo to kao svojevrsni makrosustav u kojem svaki materijalni oblik egzistira na sličnom polju stvarnosti i bit će nam jasnije koliko se putova kontinuirano može rađati i nestajati, stvarajući na taj način ogromnu vremensku paučinu.
Osim toga, svaki materijalni oblik ima pristup drugim vremenskim putovima i to onoliko koliko je proporcionalno njezinoj razini percepcije. To znači da su probna vremena manje kompleksnih oblika sadržana u probnim vremenima oblika s većom kompleksnošću koji mogu utjecati na stvarnost onih prvih. Fenomen božanske pozornosti o kojem smo govorili u prethodnom odlomku tiče se upravo ovog dijela.
Sada ćemo pokušati pronaći razlog koji će nam objasniti zašto se neki oblik u određenom trenutku mora premjestiti s jedne vremenske linije na drugu. Već smo rekli da kompleksnost djeluje na tom polju režući grane koje ne daju dovoljno plodova. Zato ćemo imati niz elemenata koji će se s tih grana slijevati na onu koja u tom trenutku predstavlja glavnu granu. Ona će apsorbirati te elemente i prilagoditi ih vlastitom slijedu događaja. Među njih možemo ubrojiti i našu svjesnost. Može se dogoditi i suprotno, odnosno može se pojaviti prevelika kompleksnost u odnosu na maksimum koji ta grana može podnijeti. I u tom će se slučaju neki oblici preseliti na druge linije kako bi se smanjio „teret" kompleksnosti. Ovaj koncept ima presudnu važnost za tehnologiju putovanja kroz vrijeme jer predstavlja prvi element (stvoren zahvaljujući upravo toj tehnologiji) koji pojedincu omogućuje izlazak iz vlastitog vremena. O tom ćemo fenomenu detaljnije govoriti u poglavlju posvećenom tehnologiji razvijenoj s ciljem putovanja kroz vrijeme.

[3.1415926535...]

g) Geografija vremena
Ako želimo definirati razna obilježja na koja nailazimo istražujući vremenski teritorij, možemo govoriti o pravoj vremenskoj geografiji koja nam opisuje morfologiju tog prostora. Prema ljudskoj percepciji, tijek vremena možemo usporediti s rijekom koja prolazi različitim područjima (vremenskim paketima) i čiji se tok često razdvaja u više potočića (vremenskih ogranaka), koji se svako toliko ponovno spajaju s glavnom rijekom (trenuci božanske pozornosti) ili pak iz njih nastaju nove rijeke (paralelni svjetovi). U procesu odvajanja svih tih mogućih ogranaka možemo naići na specifične fenomene koji mijenjaju normalan tijek vremena kako bi stvorili određene točke u kojima vrijeme poprima neobična obilježja. Govorimo o fenomenima poput VREMENSKIH RUKAVACA, VRTLOGA, područja u blizini obale vremenske rijeke gdje je TOK SPORIJI i područja na sredini rijeke gdje je TOK BRŽI. Možemo naići na mjesta na kojima je tok rijeke prekinut uslijed čega se oblikuju područja odsječena od ostatka rijeke ili pak sama rijeka nema kontinuirani tok, već je podijeljena u više blokova. Te točke nazivamo VREMENSKIM OTOCIMA i vidjet ćemo da njihova prisutnost na određenom području definira okolnosti u ljudskoj povijesti. Naposljetku možemo naići i na umjetne strukture koje je stvorio čovjek magijskom tehnologijom. Njih ćemo zvati VREMENSKIM DVORCIMA, a prvenstveno su vezani uz potrebe VREMENSKIH PUTNIKA.
I ovdje ćemo pokušati objasniti svaku od tih različitih funkcija vremena.
Ako nastavimo promatrati vrijeme kao rijeku, možemo govoriti o različitim brzinama na koje možemo naići. Kao što smo maloprije rekli, imat ćemo rubna područja gdje je tok sporiji i ona središnja gdje je tok brži, no što to točno znači?
To znači da na nekim ograncima vrijeme teče brže nego na drugima zahvaljujući blizini sinkronih linija oko kojih se koncentrira veća količina događaja te zahvaljujući prisutnosti kompleksnih oblika koje te događaje zgušnjavaju do odgovarajućeg stupnja. Veća vremenska brzina nekog ogranka očituje se u bržoj transformaciji materijalnih oblika i okoline karakteristične za tu vremensku liniju. Na drugim linijama gdje je tok sporiji, oblici su manje pokretni i usporeniji u vlastitom procesu transformacije. Može se dogoditi i da nas te varijacije među vremenskim ograncima kojima smo podložni prenesu s ogranka veće brzine na onaj manje brzine. To je kao da se vratimo nekoliko sati ili čak nekoliko dana unazad u vremenu. Taj bi događaj mogao izazvati fenomene poput deja-vua ili proročkih snova. U tom će se slučaju sjećanja na buduće događaje vrlo vjerojatno očitovati kroz snove.
Ako sagledamo veći broj vremenskih paketa, uočit ćemo da postoje oni sporiji i oni brži. Naići ćemo na jako tečna povijesna razdoblja koja obiluju promjenama i nastajanjem novih elemenata, ali i na ona močvarna područja gdje događaji puno teže teku, usporavajući tijek evolucije.

[3.1415926535...]

h) Vremenski rukavci
VREMENSKI RUKAVCI (vidi sliku dolje) nastaju na mjestima gdje jedan dio rijeke, iako je povezan s ostatkom, dobiva poprilično drugačiju brzinu i smjer te poprima takva obilježja koja mu omogućavaju "čuvanje" događaja. Na neki način, kao da se na tom dijelu oblikuje mjehur izdvojen iz rijeke u kojem je vrijeme gotovo nepomično. To znači da eventualni događaji koji se tek trebaju zgusnuti ostaju u tom stanju puno duže u odnosu na normalni tijek događaja u vremenskoj rijeci. Takvo prirodno stanje može biti iskorišteno za izgradnju (putem magijske tehnologije) specifičnih struktura koje nazivamo VREMENSKIM DVORCIMA i čija je funkcija čuvanje događaja kako bi ih mogli koristiti isključivo vremenski putnici. Kao što ćemo vidjeti u poglavlju posvećenom putovanjima kroz vrijeme, odnos između vremenskog putnika i vremenskih dvoraca jednak je onome koji povezuje vozača automobila i benzinsku postaju.

Vrtlozi ili vremenski virovi su točke u vremenu u kojima događaji krenu u takvom smjeru da se okolnosti počnu ciklički ponavljati ili se pak pojavljuju međusobno jako slični sljedovi događaja u kratkom vremenskom razdoblju. Kad bismo slikovito trebali prikazati takvo stanje, na rijeci bi se doslovno oblikovao vir. Ponekad se u takvoj situaciji čini da se obrnuo smjer vremenskog tijeka i da smo krenuli prema prošlosti. Vrlo praktičan primjer je 2. polovica 20. stoljeća koju je obilježilo takvo stanje da su se u prosjeku svakih 5 do 6 godina odvijali vrlo slični događaji.

[3.1415926535...]

i) Vremenski otoci
VREMENSKI OTOCI su točke u vremenu odsječene od ostatka vremenske strukture zbog rascjepa (ili prekida) na liniji vremena. To znači da je prekinut uzročno-posljedični odnos koji obično obilježava događaje smještene na toj vremenskoj liniji. Uslijed tih prekida dolazi do specifičnog fenomena; kako se dva odijeljena područja sve više udaljuju jedan od drugog, tako i tijek povijesnih događaja poprima dva (ili više ako je uslijed većeg broja prekida došlo do oblikovanja više otoka) različita usmjerenja. U jednom trenutku ćemo doći do točke u kojoj ćemo na tim otocima naći toliko različite tokove događaja da će nam biti nezamislivo da su potekli od iste vremenske linije. To ostavlja poprilično negativne posljedice za gustoću ljudskog polja stvarnosti. Stvarnost postaje isprekidana, gubi se smjer koji je eventualno bio postavljen i svaki od tih otoka naći će se bez prošlosti ili moguće budućnosti, čime se mogućnosti očuvanja egzistencije u oba slučaja smanjuju. Vrijeme postaje slabije i puno pristupačniji poligon za neprijateljska djelovanja kojima je cilj vremensku strukturu na kojoj se čovjek razvija učiniti neplodnom što se tiče razvoja kompleksnosti, a samim time i evolucije.
Te vremenske rascjepe moguće je otkriti i detaljnijom analizom ljudske povijesti. Na primjer, tamo gdje ćemo pronaći tragove civilizacija za koje se čini da ne potječu ni od kuda ili pak onih koje su netragom nestale bez jasno vidljivog razloga, u smislu da u vremenu koje je uslijedilo nakon njih ne postoje tragovi tih civilizacija. Zapravo, čini se da nikada nisu ni postojale. Do toga može doći kad vremenski rascjep razdvoji početak nekog događaja i njegov daljnji razvoj. U najgorem slučaju, neki dijelovi vremena, čak i cijeli vremenski paketi, mogu nestati u vremenskoj rupi nastaloj uslijed rascjepa, a da ne ostave nikakav trag. Te rascjepe možemo zamisliti kao „VREMENSKE CRNE RUPE".
Ako detaljnije analiziramo vrijeme koje se izravno tiče nas (u tom slučaju možemo uzeti u obzir razdoblje od otprilike 30.000 godina), vidjet ćemo da upravo ono obiluje vremenskim otocima. To znači da je vremenska struktura ozbiljno oštećena. Uzroci ovog fenomena nisu sasvim poznati, ali postoji čitav niz teorija o tome koje uzimaju u obzir kako prirodne uzroke tako i uplitanja visoko razvijenih tehnologija, u ovom slučaju gotovo sigurno neprijateljskih.
Među prirodne uzroke možemo ubrojiti vremenske potrese, odnosno katastrofe koje ne pogađaju prostor, već vrijeme. Može se dogoditi da uslijed vremenskog potresa jedan ili više vremenskih paketa bude „otrgnuto" s njihovog mjesta i katapultirano u neka druga područja. Tada će na jednoj strani ostati rupa, vremenska provalija koja će prekinuti vezu između dviju točaka prethodno smještenih ispred i iza istrgnutog vremenskog paketa, a na drugoj ćemo strani odjednom imati posla s događajima i oblicima koji nemaju nikakve veze s onime što se nalazi oko njih. Zamislimo da vremenski potres katapultira dinosaurusa iz njegovog vremena u našu sadašnjost. Tada bismo se doslovno morali suočiti s materijalnim oblikom čija bi prisutnost u našem vremenu izgledala potpuno apsurdno.
Što se tiče umjetnih uzroka, osim namjernih neprijateljskih uplitanja možemo navesti i lošu uporabu tehnologije za putovanja kroz vrijeme, odnosno zgušnjavanje događaja u prošlosti, a da ne znamo točno predvidjeti na što bi to moglo utjecati. O tome ćemo detaljnije govoriti u idućem poglavlju.
Dakle, ti otoci stvarnosti sadržavaju dijelove povijesti, odnosno tokove događaja koji se danas čine međusobno potpuno nepovezanima, a znamo da su nekoć bili dio jedne te iste vremenske linije. Takva nepovezanost stvara probleme i povjesničarima koji ne uspijevaju točno rekonstruirati pustolovine ljudskog roda. Na primjer, upravo se zbog jednog od tih vremenskih rascjepa civilizacija Atlantide (koja se razvila prije otprilike 30.000 do 20.000 godina) smatra samo mitom. Naime, vremenski rascjepi koji odvajaju našu sadašnjost od tog razdoblja onemogućavaju eventualnim tragovima, dokumentima ili ostacima te drevne i visoko razvijene civilizacije da budu vidljivi i u našem vremenu.
Naša sadašnjost nalazi se na otoku koji se proteže još otprilike šesto godina u budućnost. Nakon toga slijedi jedan od tih vremensko-prostornih rascjepa i trenutno nije moguće definirati što bi se moglo nalaziti s druge strane te vremenske rupe. Dolazak do te točke može biti jako opasan jer bi se materijalni oblici našli u situaciji u kojoj nedostaje jedan od osnovnih elemenata za održanje egzistencije. Kao što ćemo kasnije vidjeti, to je jedan od najvećih problema koji se pokušava riješiti primjenom magijskih tehnologija i visokih ljudskih i božanskih potencijala.
O tome ćemo detaljnije govoriti u poglavlju naslovljenom „RAZDVAJANJE RAZINA".

[3.1415926535...]

j) Vremenska težina
Analizom odnosa među događajima nailazimo na još jedno njihovo obilježje koje nazivamo VREMENSKOM TEŽINOM. Možemo si predočiti taj koncept tako da zamislimo nabor na tkanju vremena nastao uslijed pritiska nekog zgusnutog događaja. Taj događaj, dakle, ima određenu ,,težinu“ i ovisno o njegovoj težini tkanje vremena će se proporcionalno deformirati. Promatrajući određeni dio vremena, vidjet ćemo da je događaje moguće podijeliti u kategorije prema težini. Takva vrsta mjerenja je nadasve važna u analizi fenomena odjeka među materijalnim oblicima (ili događajima). Već smo ranije ustanovili da uzročno-posljedični tip odjeka vrijedi samo ako uzmemo u obzir ograničeno područje, dok u širem smislu moramo govoriti o sinkronoj vrsti povezanosti među događajima i o odjeku vezanom uz simetrije (odnos mase i energije). Njima još treba nadodati ovaj tip veze koji je nadasve vidljiv u intervencijama vremenskih putnika. Proučavanjem tog fenomena pokazalo se da djelovanje u određenoj točki vremena stvara odjek na čitavom nizu točaka smještenih u različitim vremenskim paketima, kako ranijih tako i kasnijih u odnosu na točku u kojoj je došlo do djelovanja. Analizom događaja koji su pretrpjeli određene promjene otkrivena je ova nova vrsta veze među događajima. Do odjeka na tim točkama došlo je zbog prisutnosti događaja jednake težine. Taj je novi element postao jako važan za cjelokupni vremenski eksperiment mijenjanja događaja u prošlosti kako bi se održalo razdvajanje razina ili kako bi se prouzročile promjene u sadašnjosti ili u nekim dijelovima prošlosti.