EZOTERIJSKA FIZIKA prema učenju Oberta Airauidia (Falca)

[3.1415926535...]

4.2 Drugi dio: Vremensko kraljevstvo

Godine 1998. istraživanja na području magije dovela su do novog i presudnog otkrića koje je radikalno promijenilo dotadašnje poimanje vremena, omogućivši tako razvoj nove teorije o strukturi vremena koja taj fenomen promatra kao živući organizam. Danas možemo govoriti o VREMENSKOM KRALJEVSTVU u pravom smislu riječi i pridružiti ga preostalim trima tradicionalno poznatim kraljevstvima (mineralnom, životinjskom i biljnom).
Sada ćemo dati kratak pregled otkrića na ovom području u posljednjih nekoliko godina.
Zahvaljujući evoluciji selfičke tehnologije (vidi poglavlje o magijskim tehnologijama), od 1997. moguće je izraditi instrumente koji omogućavaju mnogo detaljnije proučavanje vremena, kao što je, na primjer, uporabom mikroskopa moguće analizirati djelić materije. U ovom se slučaju analizira tkanje vremena. Ne toliko slijed događaja (o čemu smo opširno govorili u prvom dijelu ovog poglavlja), već upravo vremensko-prostorno tkanje na kojem se taj slijed odvija.
Uz pomoć novih instrumenata nastala je poprilično raznolika i nepravilna morfološka skica tkanja vremena koja je ukazala na čitav niz dotad nepoznatih elemenata koji su sigurno povezani s procesom zgušnjavanja događaja. Novootkrivene pojave koje su omogućile nastanak nove teorije o vremenskom kraljevstvu poprilično su kompleksne i odnose se na funkcije vremena teško shvatljive nekome tko nije izravno angažiran u istraživanjima na tom području. No, svejedno ćemo dosadašnja otkrića pokušati sažeti i objasniti preko nešto jednostavnijih elemenata.

a)Vremenska temperatura
Prvi novi koncept kojeg treba uvesti je VREMENSKA TEMPERATURA, kako smo nazvali jednu vrstu varijacije nekih vremenskih funkcija. Kako bismo shvatili tu pojavu, zamislimo da promatramo određeno zemljopisno područje što se tiče kiše događaja. Moguće je utvrditi s koliko događaja raspolaže svaki trenutak u tom području. Nakon toga slijedi analiza područja novim uređajima, čime je otkriveno da u svakom trenutku zaista pristiže tolika količina događaja, ali se i očituju neke nepravilnosti. Određeni elementi pretrpe neku vrstu devijacije "kuta" upadanja u materiju. Kao da postoji nešto što koristi te događaje već i prije njihova dolaska na materijalnu razinu. Nakon devijacije događaji su i dalje iskoristivi kao da se ništa nije dogodilo, ali ta nepravilnost svejedno stvara sjenovita područja što se tiče kiše događaja i ona svjedoči o postojanju nečega što nije materijalni oblik, ali na neki način uspijeva djelovati na događaje, iako njihov potencijal očitovanja na materijalnoj razini ostaje nepromijenjen.

Ako kišu događaja zamislimo kao zraku svjetlosti, iz slike možemo vidjeti kako nastaju osvijetljena i sjenovita područja. Kad govorimo o te dvije različite vremenske strukture, funkcije samog vremena se mijenjaju. Utvrđeno je da ta dva područja karakterizira drukčija vremenska temperatura. Zatim se istraživanje nastavlja na novom teritoriju jednakom analizom tijeka događaja. Određeni zemljopisni prostor podijeli se u kvadrante dimenzija otprilike 5 km x 5 km te se u svakome od njih mjeri vremenska temperatura. Utvrđeno je da se u kvadrantima očituju različite vrijednosti, u nekima visoke, a u nekima niske. Stoga smo područja na kojima se očituju mnoge nepravilnosti u smjeru padanja događaja definirali kao mjesta visoke vremenske temperature, što znači da su na tom prostoru prisutni brojni elementi (još nepoznati) koji su u interakciji s događajima i mijenjaju njihov kut ulaska u materiju. Kasnije ćemo vidjeti da to znači da neko područje ima puno kontaktnih točaka za povezivanje s paralelnim stvarnostima, drugim dimenzijama ili vremenskim ograncima. Kada je broj tih mogućih kontakata s drugim stvarnostima malen, onda govorimo o mjestima niske vremenske temperature.
Te različite temperaturne vrijednosti ovise o tajanstvenim "objektima" koji djeluju na događaje, ali nisu oblici, nisu sačinjeni od materije.
Na temelju tih otkrića nastaje prva mapa nekog područja podijeljenog u kvadrante dimenzija 5 km x 5 km kojima su pridane vrijednosti vremenske temperature.
Nakon dodatne analize prethodno katalogiziranih područja, uslijedio je novi korak u istraživanju te je otkriveno da su se vrijednosti vremenske temperature neočekivano promijenile. Ta je promjena posljedica „premještanja“ ili proširivanja polja devijacije događaja. Jednaka se pojava u nekoliko navrata očitovala na više praćenih područja što je dovelo do zaključka da vrijednosti vremenske temperature nisu stalne. Daljnjom obradom dobivenih podataka razvijena je nova teorija koja je na početku zvučala pomalo nestvarnom, ali se pokazala istinitom. Prema toj teoriji, tajanstveni "objekti" odgovorni za devijaciju kuta ulaska događaja u materiju su živuće strukture koje ne pripadaju materijalnom svemiru, već su satkane od samog vremena. Tako se rađa ideja o VREMENSKIM BIĆIMA koja imaju vlastitu egzistenciju i "životni" ritam. Njihova prisutnost na granici Svijeta materijalnih oblika uzrokuje nastanak pojave vremenske temperature, a njihov razvoj, odnosno metabolizam utječe na promjene vremenske temperature. Daljnjom analizom nastojalo se potkrijepiti teoriju praktičnim eksperimentima. Uz pomoć uređaja kojima raspolažemo moguće je prenijeti vremenske funkcije iz jednog kvadranta u drugi u kojem je temperatura drugačija. Zahvaljujući pokusu, otkriveno je da se u određenim okolnostima taj "presađeni" dio ponaša kao sjeme iz kojeg može niknuti nova struktura koja će dodatno promijeniti lokalnu vremensku temperaturu. Dakle, teorija o vremenskim bićima stoji, no da bismo je u potpunosti dokazali, trebalo je na promatranom području pronaći jedno od tih vremenskih bića, a ne samo „fotografirati" njegovu sjenu preko polja devijacije događaja. Tako je istraživanje krenulo u tom smjeru i nakon nekoliko mjeseci rada pronađena je prava "frekvencija" od milijun mogućih za fotografiranje vremenskih bića pomoću novih uređaja koje smo imali na raspolaganju.
Tim otkrićem koncept vremenske temperature prelazi u drugi plan kako bi ostavio prostora izravnoj analizi vremenskih bića koje smo zajedničkim imenom nazvali "vremenskom vegetacijom" jer njihov životni ritam podsjeća na ritam naših biljaka.
U toj su fazi otkriveni najvažniji elementi u ovom području koji će pokrenuti brojne praktične primjene i potaknuti zanimanje za nastavak istra¬živanja u tom smjeru. Pokazalo se da je vremenska vegetacija neka nova vrsta dimenzije koju nastanjuje velik broj živih oblika različitih karakteristika. Možemo ih razlikovati na temelju njihove vremenske protežnosti i vrste interakcije koju mogu ostvariti s materijalnom dimenzijom.
Bez obzira na njihovu raznolikost, vrste koje pripadaju vremenskoj vegetaciji imaju tri zajednička osnovna obilježja:
1. Njihov se razvoj ne odvija u određenom vremenskom pravcu, već se mogu širiti u svim smjerovima. To s našeg stajališta znači da se mogu kretati i prema budućnosti i prema prošlosti, ali i u drugim smjerovima, što je jednako izlasku iz naše dimenzije.
2. Mogu se prilagoditi raznim zakonima i upravo se zahvaljujući tome mogu kretati kroz vrijeme prelazeći iz jedne dimenzije u drugu (čak bismo mogli reći da na neki način svojom protežnošću oni sami pletu tkanje vremena). Kao takvi mogu predstavljati dragocjen kanal za kontakt s drugim stvarnostima i dimenzijama, jednako kao i objekti koji pokazuju određene nepravilnosti.
3. Njihova prisutnost u našoj dimenziji (iako djeluju, kao što smo ranije spomenuli, na granici naše i drugih dimenzija) očituje se kroz specifičan oblik interakcije sa živim oblicima. Snovi, memorije, sjećanja i emocije su sredstva koja tim bićima omogućavaju interakciju s nama. Najvažniji aspekt je mogućnost tih bića da promijene naša sjećanja. To se događa zato što vremenska bića u svom kretanju kroz vrijeme zapravo mogu mijenjati aspekte povezane s vremenskim ograncima na kojima je, na primjer, smješten određeni slijed događaja iz naše prošlosti. Na sličan način, promjene na vremenskim ograncima automatski će izmijeniti naša sjećanja (što predstavlja uobičajenu, a ne neobičnu pojavu), jednako kao u slučajevima kad se naša svijest kreće različitim vremenskim linijama.
Iz kombinacije ovih elemenata proizlazi da vremenska bića mogu predstavljati sredstvo preko kojeg je moguće mijenjati odsječke vremena i aspekte vezane uz našu osobnu povijest. Kako bi to bilo moguće, potrebno je otkriti zakone koji reguliraju razvoj vremenske vegetacije te na taj način uspjeti bar djelomično programirati klijanje određenog vremenskog bića.
Istraživanja se otad kreću upravo u tom smjeru. Analiziraju se različita vremenska bića i pokušava ih se katalogizirati te laboratorijski kombinirati elemente koji bi mogli proizvesti unaprijed definirane vremenske ogranke. Tako su nastala i VREMENSKA SJEMENA.
Vremensko sjeme predstavlja najniži stadij klijanja jednog vremenskog bića, jednako kao i sjemenje naših biljaka.
Dublja analiza pojedinosti iz ovog područja postala bi presložena, no možemo reći da su iz dosadašnjih istraživanja na ovom polju (do ožujka 2007.) proizašle tri vrste vremenskih sjemena koje imaju sljedeće mogućnosti:
1. Mijenjanje aspekata naše prošlosti
2. Programiranje aspekata naše budućnosti
3. Omogućavanje razvoja sposobnosti koje ne bi bile sadržane kao vjerojatnosti u normalnom vremenskom slijedu predodređenom za nas.
Sva ta vremenska sjemena mogu se koristiti pojedinačno. Gledajući sa stajališta zajednice, zahvaljujući mogućnostima koje pruža raspoloživa magijska tehnologija, Damanhur danas održava stalni kontakt s nekim vrstama vremenskih bića znatne protežnosti koja, u ovom trenutku, predstavljaju dragocjene spremnike u koje je moguće pohraniti informacije i znanja.
Kao vremenska tehnologija, vremenska sjemena predstavljaju sredstvo za manipulaciju vremena bližih našoj sadašnjosti (na primjer razdoblje našeg života), dok tehnologija o kojoj ćemo govoriti u jednom od narednih poglavlja omogućava lakše kretanje kroz vremena na velikoj udaljenosti od ovog našeg.

[3.1415926535...]

5. KRATAK OSVRT NA DREVNU POVIJEST ČOVJEČANSTVA

Ovu temu nećemo detaljno obraditi, budući da postoje drugi tekstovi koji se bave isključivo tim područjem, no navest ćemo nekoliko važnih događaja i njihovih posljedica koji će nam omogućiti potpunije shvaćanje tema iz drugih poglavlja.
Krenut ćemo od mitskog Zlatnog doba, razdoblja izgubljenog u naborima vremena (točna datacija nije moguća) u kojem je čovječanstvo raspolagalo u potpunosti svojim božanskim potencijalom. Govorimo o pravom zvjezdanom imperiju koji se prostirao u vremenu i prostoru i zauzimao jedan dio naše galaksije. Obuhvaćao je milijune svjetova naseljenih vrlo različitim oblicima života, no svi su pripadali kategoriji LJUDSKE DUŠE. Vjerojatno se radi o razdoblju od prije nekih 600.000 godina. Razvoj naše vrste na ovoj razini počinje u svjetovima udaljenim od našeg i tek puno kasnije u budućnosti razvijena ljudska vrsta dolazi na Zemlju koju je već nastanjivala starosjedilačka ljudska vrsta, no na znatno nižoj razini.
Čovječanstvo je tijekom određenog vremena (razdoblje Zlatnog doba) uspjelo stvoriti razvijenu civilizaciju, savršeno uklopljenu među druge vrste. Tragove tog vremena možemo naći u znanstveno-fantastičnoj knjizi AMSCUSAT koju je Falco napisao u devedesetima. No, u jednom trenutku ljudska civilizacija koja se nastavlja širiti svemirom susreće neke druge vrste koje će se kasnije pokazati jako opasnima. Radi se o bićima koja slijede Ništa i nepostojanje je cilj koji žele dostići. Imaju znanja i tehnologije na jednakoj razini kao i ljudska rasa te se i oni šire svemirom, no njihov jedini cilj je uništenje svakog oblika života i kompleksnosti na koji naiđu. U početku čovječanstvo nije uviđalo pravu prirodu tih vrsta i, kao što se već ranije događalo, podijelilo je s njima dušu (to je operacija koju bismo danas vjerojatno nazvali genetskim inženjeringom). Kad se otkrila prava priroda tih vrsta, započinje epski sukob čovječanstva i neprijatelja. Čovječanstvo je, nažalost, pretrpjelo četiri teška poraza, budući da je bilo zatrovano iznutra zbog vlastite naivnosti. Radi se o međusobno jako udaljenim trenucima u vremenu, ali sve ih je moguće povezati u jednu povijesnu priču. Kroz ta četiri poraza čovječanstvo je pretrpjelo lobotomiju, lišeno je nekih osnovnih arhetipova, podijeljeno na muško i žensko te lišeno komunikacije s drugim vrstama. Ti su se trenuci često podudarali s fizičkim razaranjima širokih razmjera. Jedan od primjera je uništenje Atlantide do kojeg je došlo prije otprilike 15.000 do 12.000 godina, što je vjerojatno bio posljednji od četiri poraza čovječanstva.
U razdobljima između tih faza čovječanstvo se svaki put iznova pokušalo oporaviti, postižući nezanemarive rezultate. Ponovno možemo navesti kao primjer Atlantidu koja predstavlja posljednju veliku ljudsku civilizaciju. No, nemojmo zaboraviti da se i ona razvila nakon što je čovječanstvo već nekoliko puta bilo poraženo.
Iz ovih nekoliko redaka možemo zaključiti da se radi o jako dugoj povijesti čija kronologija nije uvijek jasna (moramo uzeti u obzir da se u mnogim slučajevima putovalo kroz vrijeme uz pomoć odgovarajućih tehnologija). No, svejedno možemo dati najosnovnije vremenske smjernice:
• prije otprilike 75.000 godina oblikovala se ideja o ezoteriji kakva postoji još i danas. Rađa se potreba za potajnim prenošenjem znanja kako bismo se sakrili od neprijatelja. U tom se razdoblju pojavljuju tzv. ZVJEZDANI UČITELJI, pojedinci koji su uspjeli izbjeći lobotomiju i očuvati znanje netaknutim;
• prije 35.600 godina gubi se znanje o jedinstvu koncepta Božanstva. To je dovelo do razdvajanja Božanstava, gubitka kontrole nad njima i izbijanja sukoba zbog teritorija. Da nam bude jasnije, možemo reći da je ta kategorija nedavno ponovno osvojena zahvaljujući operaciji TRIJADA;
• prije 22.000 godina (govorimo o vremenu Atlantide) stvara se prva važna točka u programu ponovnog buđenja čovječanstva. To je ona ista točka u koju su se neki damanhurski putnici uputili 1994.; prije otprilike 12.000 godina vraćeno je znanje za programiranje reinkarnacija.
Dio ove povijesti čine i mnogi događaji prepričani u najvećim mitovima. Kao primjere možemo navesti biblijsko iskušenje i dvojaki lik Lucifera, zaslužnog za važne promjene koje se tiču cijelog ljudskog roda. Prema Damanhurskom tumačenju, Lucifer je figura iz jednog od ranijih mečeva kojeg je neko drugo Drevno Božanstvo odigralo u materiji. On je lik koji, kao i svi drugi zaostali iz prethodnih mečeva, ima anđeosku funkciju, odnosno zauzima specifično mjesto na šahovskoj ploči materijalnih oblika, ali više nema slobodnu volju. No, Lucifer je vjerojatno uspio povratiti slobodnu volju i ravnopravno se uključiti u novi meč te čak postati predstavnik čovječanstva u jednoj osjetljivoj fazi ljudske povijesti. Jedan od četiri poraza čovječanstva mogao bi se podudarati s ulaskom čovjeka u „zemaljski raj“ kojeg je kršćanstvo prikazalo kao eden, dok je to zapravo bio zatvor u kojem je čovjek bio lišen slobodne volje. Prema jednom specifičnom tumačenju, Lucifer bi bio odgovoran za taj događaj jer je kao predstavnik čovječanstva pao u iskušenje neprijateljskih sila. No, kasnije je taj isti Lucifer, kako u ovom slučaju i sama Biblija kaže, omogućio čovjeku bijeg iz zemaljskog raja povrativši slobodnu volju (jabuka koju je Eva pojela).
Očito je da su događaji u ovom slučaju obojeni mitovima te je puno teže odrediti kad su se točno dogodili.
Ljudsku povijest općenito možemo sažeti u tri velika razdoblja:
1. Zlatno doba opisano na početku poglavlja;
2. Propadanje ljudske civilizacije koje obuhvaća različite faze u kojima čovječanstvo doživljava poraze. Ovdje se zapravo radi o jako složenom povijesnom razdoblju koje su obilježile stalne promjene u ravnoteži, ali kroz duže vrijeme postaje vidljivo kako ljudska civilizacija posustaje;
3. Pokušaj ponovnog buđenja, velikog ambicioznog projekta osmišljenog još u vrijeme pada Atlantide. Taj proces započinje u naše vrijeme, a projekt Damanhur predstavlja jedan od važnih elemenata.
Prema mom osobnom tumačenju, Zlatno doba je nešto što je bilo predskazano, ali zapravo još nije dio Realiteta. Dakle, ono bi moglo predstavljati objektivnu budućnost. Jednako tako, događaji koji pripadaju dalekoj prošlosti mogli bi se zapravo ticati suvremenih zbivanja. Onda bi i zemaljski raj mogao postojati u današnje vrijeme, kao što bi poraz čovječanstva mogao biti rizik ako krenemo u određenom smjeru. Kako bismo dodatno unijeli zbrku među sve te koncepte, prisjetimo se jedne od najnovijih Falcovih izjava o vremenu: „Moguće je da se naš svemir kreće prema prošlosti, a ne, kao što svi mislimo, prema budućnosti".

[rade1969]

Hvala ti za ovaj materijal "Pi" i ako nisam još pročitao sve što si postavio ,međutim ono što jesam mi se sviđa i pojašnjava mi neke moje dileme.Zaista više nego interesantan materijal, bar za mene.

[3.1415926535...]

...predomislit ćeš se... prema kraju stvari postaju "luđe"

[3.1415926535...]

6. STRUKTURA LJUDSKE DUŠE

Prema učenju Damanhurske škole, duša je složena struktura oblikovana od različitih dijelova, poput našeg fizičkog tijela.
U ovom ćemo poglavlju vidjeti kako nastaje ljudska duša i od kojih se to različitih dijelova sastoji, no moramo odmah na početku nešto pojasniti. Prema teoriji naše škole, duša je istovremeno prisutna u bar četiri različita živa oblika od kojih je najvažniji onaj ljudski, dok drugi mogu biti životinjske ili biljne prirode.
Sposobnost upravljanja našom dušom u potpunosti (što podrazumijeva da smo svjesni i druga tri oblika koje ona prožima) zaista je složen pothvat i zahtijeva razinu evolucije koju nije lako doseći i koju nazivamo PROSVJETLJENJEM. U ovoj ćemo se knjizi baviti onim dijelom duše koji nastanjuje ljudske oblike. Što se tiče drugih oblika, nema dovoljno praktičnog iskustva, a istraživanje tog područja, s obzirom na našu trenutnu razinu svijesti, nije moguće. No, svejedno se radi o važnom konceptu jer, s filozofskog stajališta, zahvaljujući toj činjenici životinjsku vrstu u svakom smislu smatramo dijelom ljudske duše. Ovim smo se konceptom već pozabavili u drugom poglavlju, no sada ga možemo upotpuniti novim podacima. Što se tiče dijela koji slijedi, pokušat ćemo obraditi čitav niz koncepata s kojima svatko može eksperimentirati. Osim toga, postoje tečajevi na kojima je moguće naučiti različite tehnike kako bismo što bolje upravljali našom strukturom duše.
Već smo u drugom poglavlju vidjeli da je duša rezultat evolucije onih fragmenata Drevnog Božanstva Čovjeka koji su ušli u materiju nakon „Razbijanja Zrcala". Ulaskom u materiju, izgubili su svoj potencijal (memoriju), no u procesu evolucije u kojem i sami sudjeluju kroz materijalne oblike, mogu dobiti božansku iskru koja im pruža mogućnost ponovnog buđenja sjećanja i svijesti. Nastanak ljudske duše odvija se prema načelu o kojem smo govorili u 3. poglavlju (struktura materije), prema kojem se atraktori spuštaju iz Realiteta u materijalni svemir, prolazeći kroz Prag gdje prikupljaju informacije različitog stupnja kompleksnosti, ovisno o vrsti atraktora i materijalnog oblika koji treba nastaniti. U slučaju ljudske duše, prikupljene informacije nazivamo OSOBNOSTIMA. To je skup svjesnih informacija koje vuku korijene od samog nastanka našeg svemira. Osobnost predstavlja memoriju nekog pojedinca povezanu s božanskom iskrom, dok su prvobitno postojale samo NAKUPINE INTELIGENCIJE. One predstavljaju načelo kompleksnosti koje upravlja svakim materijalnim oblikom. To je memorija forme koja se postepeno obogaćuje iskustvom po načelu kompleksnosti za kojeg smo vidjeli da je jedan od zakona materije. Nakupine inteligencije prelaze s jednostavnijih na složenije oblike vođene odgovarajućim atraktorima i svaki put prolaze kroz Prag, a sjećamo se da je to mjesto na kojem se pohranjuje kompleksnost proizvedena u materiji. Dakle, prelaze s osnovnih mineralnih oblika na žive vrste, s jednostaničnih organizama na sve složenije oblike. Kada nakupina inteligencije dosegne određenu razinu kompleksnosti, može dobiti ono specifično priznanje viših sila koje smo definirali kao božansku iskru. Od tog trenutka govorimo o LJUDSKIM OSOBNOSTIMA, a ne više o običnim nakupinama inteligencije ili o nakupinama kompleksnosti. Zahvaljujući tom procesu, jasno nam je da su osobnosti, osnovni dijelovi ljudske duše zajedno s atraktorima, rezultat prolaska kroz cjelokupnu povijest svemira preko svih faza koje su prethodile sadašnjosti. Dakle, prije nego što su prožele ljudska bića, naše memorije-osobnosti su bile stijene, bakterije, ribe, reptili, vodozemci, sisavci. Bile su i dinosaurusi od prije nekoliko milijuna godina i vrste koje su se nakon njih razvile. Od trenutka dobivanja božanske iskre započinje faza koja se odnosi na ljudske oblike. Od tog će se trenutka osobnosti uvijek vezati uz ljudsku vrstu (u svakom slučaju uz oblike mostove, odnosno one koji posjeduju božansku iskru) preko mehanizma reinkarnacije.
Nakon što smo vidjeli odakle potječu osobnosti, malo ćemo detaljnije proučiti od čega se sastoji ljudska duša.
Dakle, u materiji postoji tijelo koje se treba roditi i ono predstavlja signal kompleksnosti koji priziva određenu dušu. Tada će odgovarajući atraktor krenuti iz Realiteta i spustiti se do Praga gdje će naići na "skladište" osobnosti. To su praktički memorije pokojnih pojedinaca koji čekaju sljedeću inkarnaciju.

Prema jasno utvrđenom programu koji upravlja i samom inteligencijom atraktora (podsjetimo se da se radi o apsolutnom načelu), atraktor će prizvati određeni broj osobnosti. Broj može varirati od minimalno 7 do 8 (ispod 5 osobnosti više ne možemo govoriti o ljudskoj duši jer bi ukupni stupanj kompleksnosti bio prenizak), do maksimalno 70 do 80 osobnosti.
Posebnost ove teorije je u tome što osobnosti pripadaju različitim pokojnim pojedincima koji su živjeli u različitim vremenima i svatko je imao drukčija obilježja. Do tog trenutka te osobnosti nisu imale veze jedna s drugom, a sada postaju dijelovi iste duše te tako oblikovana struktura (atraktor + osobnosti) ulazi u tijelo otprilike 5 do 6 dana prije rođenja.
Osobnosti mogu biti muške i ženske ovisno o porijeklu, no to nema posebne veze sa spolom onoga koji se treba roditi. Svatko u sebi nosi i muške i ženske osobnosti koje međudjelovanjem mogu proizvesti elemente neophodne za evoluciju duše. Prema mitskoj tradiciji, čovjek je nekoć zapravo bio androgin, odnosno nije bilo podjele na muško i žensko što predstavlja ograničenje nametnuto čovjeku nakon poraza od neprijatelja.
Zatim se osobnosti smještaju u određene organe ili dijelove tijela. Dakle, jedna će se osobnost nastaniti u srcu, druga u plućima, treća u jetrima, četvrta u bubregu i tako dalje. Svi su fizički organi pokriveni što znači da svaki od njih, osim stanične memorije koja je vezana uz genetski kod (DNK), posjeduje i dodatnu memoriju koju predstavlja određena osobnost. Posebnu funkciju među organima ima mozak koji predstavlja upravljačko središte tijela. Osobnost koja se nalazi u tom središtu nazivamo dominantom i to je ona koja se preko tijela najizravnije može izraziti u vanjskoj stvarnosti. Prema zakonima koji upravljaju evolucijom ljudske duše, postoji mehanizam rotacije zahvaljujući kojem se sve osobnosti mogu izmjenjivati na vodećem položaju.

To je osnovni element koji omogućuje evoluciju duše. Zahvaljujući tom mehanizmu, razvija se interakcija i razmjena među osobnostima prema istom načelu koje vrijedi i kod povezivanja materijalnih oblika, što dovodi do porasta kompleksnosti odnosno općeg povećanja znanja, a ako se sve odvija po planu, prvenstveno dolazi do integracije različitih osobnosti.
Promatrajući učinak tog izmjenjivanja osobnosti, u svakome od nas možemo primijetiti kako se, recimo, tijekom dana mijenjaju naše ideje, ukusi i mišljenja o stvarima, činjenicama, drugim osobama i nama samima. Te su promjene posljedica toga što se u nama mijenja dominantna osobnost. Svaka osobnost ima svoja obilježja i povijest, budući da se oblikovala u drugačijim vremenima i na drugačijim mjestima. Osobnosti potječu iz različitih kultura, imaju različite ukuse te različite sposobnosti i karakterne elemente.
Kad se čovjek rodi, njegovo tijelo nastanjuje tim „stranaca" koje je iz nekog razloga odabrao atraktor kako bi oblikovao dušu za tu egzistenciju.
Općenito gledajući, glavni cilj je integracija osobnosti, što će toj duši omogućiti nastavak evolucije u skladu s njezinim osnovnim programom i to ostaje nepromijenjeno za sve eventualne buduće inkarnacije. Proces integracije osobnosti odvija se tijekom cijelog života pojedinca te može uspjeti u potpunosti (tada ćemo doživjeti prosvjetljenje), djelomično ili nikako. Može obuhvatiti sve osobnosti ili samo neke. Naime, moguće je da se neke osobnosti uspiju povezati na štetu drugih kojima ove prve neće dopustiti da se izraze. Osim toga, u procesu integracije oblikuje se i jedna nova osobnost koju smo nazvali OSOBNOST U NASTAJANJU. Tako je zovemo zato što se njezino oblikovanje odvija tijekom cijelog života pojedinca i predstavlja sve one dijelove drugih osobnosti koje smo uspjeli integrirati. Na neki način bismo mogli reći da razinu evolucije nekog pojedinca određuje kvaliteta osobnosti u nastajanju.
Tek na kraju fizičkog života završava faza oblikovanja te osobnosti, dok je kod pojedinaca koji nisu uspjeli integrirati nijedan aspekt svojih osobnosti uopće neće ni biti.
Tijekom života, osobnost u nastajanju se nakon prve faze razvoja može pridružiti drugima u vođenju pojedinca te, ako je dovoljno sazrela, postaje temeljna dominanta.
Moramo još napomenuti da je strojarnica našeg tijela (mozak) struktura koja istovremeno može udomiti dvije osobnosti, po jednu za svaku moždanu polutku. Dakle, dominanta nije nikad samo jedna osobnost, već one dolaze u paru. Budući da su našim polutkama dodijeljene različite funkcije (obično lijeva obuhvaća naš racionalni dio, a desna emocionalni i iracionalni), moramo uzeti u obzir da su osobnosti koje dođu na vodeći položaj prilagođene tim karakteristikama. To znači da će se neke osobnosti uvijek pojaviti na desnoj, a neke na lijevoj polutki. Zaključak je sljedeći: na vodećem položaju uvijek imamo osobnosti suprotstavljenih karakteristika, što u nama budi vrlo važan mehanizam DVOJBE. Upravo on omogućava interakciju i razmjenu među osobnostima, iako nam ponekad taj kontrast može stvarati poteškoće ili nas može zbunjivati umjesto da nas usmjerava. Tu se upliće osobnost u nastajanju koja, ako se dovoljno razvije, može zauzeti stabilniji položaj za upravljačkom pločom i osigurati smjer naše egzistencije.
Nije lako shvatiti zakone prema kojima atraktori odabiru osobnosti u Pragu, no, kao što smo već ranije vidjeli, svaki atraktor posjeduje nepogrešivu inteligenciju. Stoga možemo reći da su odabrane osobnosti zasigurno one koje mogu oblikovati najučinkovitiji tim za postizanje određenog cilja, odnosno ispunjenje pojedinačnog programa duše. U svrhu određivanja i usmjeravanja tog evolucijskog programa, na scenu stupaju i druge sile koje nazivamo GOSPODARIMA KARME. Radi se o bićima koja su već završila svoj evolucijski ciklus i sada mogu obavljati važnu funkciju usmjeravanja reinkarnacija pojedinačnih duša, pokušavajući za svaku egzistenciju stvoriti uvjete prikladne za ispunjenje određenog programa. Zapravo bismo mogli reći da Gospodari karme za neku inkarnaciju određuju vrijeme i mjesto rođenja, dok atraktor odabire odgovarajuća obilježja koja će biti sadržana u osobnostima kako bi se program mogao ispuniti. I na kraju moramo uzeti u obzir da će se sve to odvijati u nadležnosti određene božanske sile koja će moći, ovisno o vrsti odnosa kakav ima s čovječanstvom (obično se ne misli na čovječanstvo općenito, već na onaj dio koji pripada određenom narodu ili je nastanjeno na određenom zemljopisnom području), dodatno usmjeriti ili utjecati na tu dušu. Taj bi utjecaj mogao biti pozitivan ako se radi o božanskoj sili POD KONTROLOM, ili pak negativan i kaotičan u slučaju Božanstva IZVAN KONTROLE kojeg ne zanima evolucija neke duše, već samo ima potrebu hraniti se njezinom životnom energijom. Sada nam je vjerojatno jasno koliko je složena panorama ljudske evolucije koja, uza sve ovo, posjeduje i ogromnu snagu SLOBODNE VOLJE, odnosno sposobnost odabira smjera vlastite egzistencije bez obzira na početne okolnosti. U svakom slučaju, očito je da će to snažno utjecati na odabire pojedinca.

[3.1415926535...]

Nakon ove poduže digresije, vratimo se u trenutak rođenja. Kao što smo rekli, određeni tim stranaca smjestio se unutar nečijeg tijela. Mehanizam rotacije osigurat će svim osobnostima mogućnost da se izraze i tako međusobno upoznaju. Zajednički cilj svih ljudskih duša je uspjeti povezati različite dijelove od kojih su sačinjene, što se nikako ne može uzeti zdravo za gotovo i nije nimalo jednostavno. Naime, u našim životima često možemo vidjeti, kako na sebi tako i na drugima, reakcije i ponašanja koje pokazuju da među našim osobnostima može lako doći do sukoba i neslaganja koji će neminovno utjecati i na naš odnos s drugima. Jedan vrlo jednostavni zakon kaže: ako u meni postoji nesklad, ako se moje osobnosti sukobljavaju, ti će se konflikti odraziti i izvan mene u odnosima s drugim ljudima. Isto vrijedi i u suprotnom slučaju; osoba koja je u stanju voljeti druge, morala je prethodno izgraditi jednaki osjećaj u sebi.
Kod prosječno uravnotežene osobe, sustav rotacije omogućit će da se pravovremeno uspostavi osnovna integracija osobnosti. No, naravno da pritom postoji beskonačno mnogo varijabli; s jedne strane zato što su mehanizmi rotacije raznovrsni i temelje se na različitim ritmovima koji se isprepliću, a s druge strane zato što okolnosti na koje možemo nailaziti tijekom života i mogući izbori koji iz njih proizlaze mogu stvoriti takvu panoramu koja će sama po sebi predstavljati beskonačno mnogo varijabli. Tako se, na primjer, može dogoditi da neke osobnosti nadglasaju druge, da neke ostanu zarobljene u nekom kutu i da se ne smiju izraziti ili da se javljaju samo u posebnim okolnostima. Uslijed loše integracije osobnosti, mogu se razviti i prave bolesti poput, recimo, shizofrenije u kojoj jedna osobnost ne priznaje druge te umjesto integracije dolazi do rascjepa, ili pak megalomanije gdje jedna osobnost ovlada svim ostalima.
Često se događa da osobnosti koje se ne uspijevaju izraziti preko uobičajenog mehanizma rotacije nađu druga rješenja, kao na primjer stvaranje smetnji na fizičkom organu u kojem su smještene. Ako se, na primjer, osobnost u jetrima ne uspijeva izraziti, lako je moguće da će se u tom tijelu s vremenom pojaviti problemi na jetrima, što će prisiliti druge osobnosti da obrate pozornost na taj dio. U manje ekstremnim slučajevima možemo lako vidjeti kako u komunikaciji, dok mi zagovaramo neku ideju (preko osobnosti koja je dominantna u tom trenutku), naša neverbalna komunikacija (kretnje, razna dodirivanja ili položaji koje zauzimamo) često prenose drugačije informacije, ponekad čak i u suprotnosti s onime što izražava naša dominantna osobnost.
Što se tiče vremena izmjenjivanja osobnosti, postoje ritmovi na dnevnoj bazi (vezani uz ritam izmjenjivanja svjetlosti i tame) i njih je obično lakše razlikovati. Ujutro će nama dominirati jedna osobnost, oko podneva druga, navečer treća i tako dalje. Ti se ritmovi dosta često ponavljaju i zato ih je lako uočiti. No, postoje i puno brži ritmovi izmjenjivanja, recimo na dvadesetminutnoj bazi, ili pak puno sporiji koji se mjere u danima ili tjednima. U nekim se slučajevima određeni dijelovi nas mogu pojaviti tek nekoliko puta u životu.
Postoje tehnike koje nam omogućavaju da pronađemo i prepoznamo sve svoje osobnosti te da prizovemo onu najprikladniju u određenom trenutku čija bi se obilježja mogla pokazati korisnima. Ako je netko, na primjer, jako dobar u sviranju klavira, vjerojatno je ta vještina pohranjena u jednoj od njegovih osobnosti, dok bi ista radnja za druge predstavljala veći problem. Kad ta osoba svira klavir, bilo bi poželjno da je odgovarajuća osobnost na vodećem položaju, a to se ne događa uvijek. Možemo nadodati da svaka osobnost ima svoju memoriju kojoj može izravno pristupiti. To je omogućeno i drugim osobnostima, ali uz više truda i slabiji rezultat, upravo zato što pristup u tom slučaju nije izravan i zahtijeva veći utrošak energije.
Sposobnost upravljanja i kontrole osobnosti nesumnjivo predstavlja veliku moć, stoga nas evolucija treba voditi u tom smjeru. Ali, kako integrirati vlastite osobnosti?
Odgovor je vrlo jednostavan i vrijedi za sve duše u bilo kojoj točki vremena i prostora. Potrebna je LJUBAV. Jedini element koji može biti ljepilo među osobnostima i uz čiju pomoć možemo nadići poteškoće i sukobe koji se mogu pojaviti je Ijubav. Dakle, svaka osobnost mora biti sposobna odašiljati Ijubav prema drugim osobnostima ako se želi integrirati. Ljubav kao element koji može obgrliti sve naše razlike je načelo koje vodi naš božanski dio, potencijal sadržan u božanskoj iskri. S tog stajališta možemo reći da sposobnost voljenja pokazuje razinu povezanosti koju je neka osoba ostvarila sa svojim božanskim dijelom.
Kao što smo već ranije rekli, kad uspijemo savršeno integrirati sve svoje osobnosti, dobivamo veliku moć. Tu važnu fazu evolucije možemo poistovjetiti s konceptom prosvjetljenja. U tom se trenutku naša svijest širi i može nadići vremenske granice te otići u vremena u kojima se svaka od naših osobnosti oblikovala, odnosno u naše prošle živote. U tom slučaju osoba raspolaže znatno većom količinom energije, budući da su sve osobnosti usmjerile „poticaje" u istom pravcu. Prosvjetljenje je fenomen koji može biti reverzibilan, no ako ga održimo dovoljno dugo vremena, možemo doseći i višu fazu evolucije duše koju nazivamo METAMORFOZOM.
Možemo zamisliti kako u toj fazi osobnosti uranjaju u atraktor i stapaju se s njim. Ova metafora predstavlja fazu u kojoj su se osobnosti već u potpunosti odvojile od svojih temeljnih obilježja i dosegle razinu svijesti koja ih može izjednačiti s apsolutnom inteligencijom atraktora. Dušu koja dosegne tu razinu više ne vezuje materijalni oblik i ona može samostalno određivati svoje inkarnacije ili postojati, ne osjećajući potrebu za tijelom. Zapravo je dosegla besmrtnost jer joj, s jedne strane, više ne treba tijelo, a s druge, ako odabere postojanje u fizičkom obliku, može nastaniti više tijela istovremeno i slobodno se seliti iz jednog u drugo, neovisno o njihovom rođenju ili smrti. Možemo reći da je ta duša ispunila svoj individualni program i probudila svoje UNUTARNJE božanstvo.
Kao takva može koristiti svoj potencijal kako bi na razne načine potpomogla evoluciju čovječanstva (u obliku Avatara, Poslanika, Gospodara karme, Duhovnih učitelja i vjerojatno nekih drugih nama nepoznatih funkcija).
Ukratko, možemo reći da su osnovne faze evolucije ljudske duše sljedeće: integracija osobnosti, prosvjetljenje, stabilizacija prosvjetljenja odnosno metamorfoza te buđenje Unutarnjeg božanstva kojeg svi imamo u sebi.
Teško da ćemo ovaj proces okončati tijekom samo jedne egzistencije i zato moramo razjasniti što se događa s našom dušom nakon smrti.
Kad dođemo do ove važne faze evolucije koju predstavlja smrt, dijelovi od kojih smo sačinjeni se razdvajaju. Naravno da fizičko tijelo ostaje u materiji i nastavlja svoj put slijedeći zakone materije. Atraktor se odvaja od tijela i vraća u Realitet, noseći sa sobom i naše osobnosti. Prag je međustanica. To je zadnja stanica za osobnosti koje se ponovno otpuštaju na mjestu odakle su krenule. Atraktor nastavlja svoj put (metafizički) prema Realitetu. U nekim slučajevima, osobnosti na određenom stupnju razvoja uspijevaju prijeći u Realitet tako da ostanu vezane uz atraktor. Mogu imati sreće i stopiti se s apsolutom, ali to je samo privremeno stanje nakon kojeg slijedi povratak u Prag i iščekivanje eventualne reinkarnacije.
Kad jednom dođu do Praga, osobnosti koje više nisu vezane uz atraktor raspršuju se u različitim smjerovima. Njih će pojedinačno moći privući drugi atraktori na putu do materije kako bi oblikovali različite duše. Ta činjenica povlači sa sobom dublja promišljanja o značenju našeg Ja i individualnosti. Naime, individualnost je sadržana samo u osobnosti u nastajanju koja, prisjetimo se, obuhvaća dijelove nas odnosno drugih osobnosti koje smo uspjeli povezati, dok ono što je ostalo nepovezano više neće biti dio nas. Da bismo razmišljali o eventualnoj novoj inkarnaciji naše duše, moramo usmjeriti pozornost isključivo na sudbinu osobnosti u nastajanju jer one druge nakon naše smrti više neće imati veze s nama. Kada neki atraktor ponovno privuče određenu osobnost u nastajanju, prema načelu koje smo već opisali, njoj će biti pridružene i druge osobnosti koje će, naravno, biti najbolje za nastavak našeg programa. Dakle, mi smo u svakoj inkarnaciji sačinjeni od jednog dijela koji ima svoj povijesni kontinuitet i drugih osobnosti koje su za nas nove te će nam dati novu priliku za integraciju. Jasno je da, zahvaljujući ovakvom sustavu, naša struktura duše može svaki put obuhvatiti sve veći broj osobnosti i obilježja koja će se malo pomalo integrirati u našu osobnost u nastajanju, i to u savršenom skladu s načelom kompleksnosti.
Kroz ovaj evolucijski proces duša bi trebala malo pomalo stjecati odgovarajuće instrumente za dolazak do prosvjetljenja i daljnjih faza, s obzirom na to da prosvjetljenje može biti reverzibilni proces, dok iz metamorfoze više nema povratka. Ako je osoba u nekoj egzistenciji dosegla stupanj prosvjetljenja, to ne znači da će biti na toj razini i u idućem životu, iako će je vrlo vjerojatno lakše ponovno doseći. Ako dosegnemo razinu metamorfoze, kao što smo ranije vidjeli, definitivno izlazimo iz ovog ciklusa inkarnacija i reinkarnacija te se možemo kretati i "poprečno", neovisno o rođenjima i smrtima. To također znači da napuštamo logiku prošlih i budućih života jer oni postaju istovremeni, jednako kao što vrijedi za neki božanski oblik.
I posljednja, ali nikako sekundarna napomena što se tiče duša; osobnosti kao da predstavljaju "kožu" naše duše, a ne onaj najdublji dio kojeg čini božanska iskra i individualni program duše. Naime, dok iz života u život u sebi možemo udomiti na stotine različitih osobnosti koje su bile u drugim osobama u prošlosti, a bit će i u budućnosti, program duše je element koji ostaje nepromijenjen kroz sve naše živote. Iz toga proizlazi da našu individualnost ne treba tražiti toliko u obilježjima naših osobnosti, koliko u božanskom dijelu nas koji predstavlja određenu nijansu jednog od 163 osnovna elementa od kojih je sačinjeno Drevno Božanstvo. Ako se naša pozornost zadrži samo na osobnostima, imat ćemo beskoristan život, bez rezultata koji bi mogao nadići granicu smrti i na kraju ćemo, ironične li sudbine, izgubiti individualnost.

[3.1415926535...]

7. UNUTARNJA OSJETILA

Prema učenju naše škole, dobivanjem božanske iskre čovjek je primio i dodatni potencijal koji se očituje kroz niz novih osjetila koje nazivamo UNUTARNJIM OSJETILIMA. Njihova je funkcija primanje signala, ali ne izvana kao što to čine ona klasična osjetila (koje nazivamo vanjskima), već iz naše unutrašnjosti, odnosno od naše božanske iskre. Dakle, ta su osjetila sustav preko kojeg se naši božanski potencijali mogu izraziti u materiji. Ima ih određeni broj, no nije točno utvrđeno koliko. Pripadnici naše vrste bi ih trebali dobro poznavati, ali zbog davnog poraza koji je čovječanstvo pretrpjelo od neprijatelja, znanje i svjesnost o funkcijama su izgubljeni. Mi smo dosad u našoj školi istražili pet osjetila pa ćemo sada pokušati objasniti koncept i mogućnosti koje nam nudi svako od njih.

[3.1415926535...]

7.1 Osjetilo božanskog

Među osjetilima koja ćemo obraditi unutar ove teme, ovo najlakše izranja iz naše nesvjesne memorije. Radi se o događaju koji nije slučajan, već je rezultat vrlo jasnog odabira kojeg su napravili predstavnici čovječanstva u trenutku poraza. Iako je trebala biti izgubljena sposobnost korištenja unutarnjih osjetila, uspjeli su postići da se bar jedno od njih održi malo više na površini te su u tu svrhu odabrali osjetilo božanskog. Ono predstavlja mogućnost širenja naše svijesti izvan materije i povezivanja s našim korijenima odnosno s Drevnim Božanstvom Čovjekom. To je osjetilo omogućilo čovjeku da u materiji osmisli i stvori Božanstvo na način koji smo opisali u prvim poglavljima knjige. Činjenica da sve ljudske civilizacije oduvijek oblikuju vlastitu sliku o božanskom preko svojih Božanstava potvrđuje tezu da je ovo osjetilo, iako neispravno, ostalo prisutno u svijesti naše vrste. I upravo su zbog njegovog lošeg ili djelomičnog funkcioniranja mnoga Božanstva iz prošlosti izbjegla kontroli. Ukratko možemo reći da nam osjetilo božanskog omogućava da ponovno nađemo svoje korijene kao ljudska duša te da shvatimo zašto se ljudska duša nalazi u materiji. Dakle, predstavnici čovječanstva su napravili taj izbor svjesni činjenice da će samo ova vrsta funkcije omogućiti čovjeku da nakon lobotomije ponovno pronađe put.

[3.1415926535...]

7.2 Osjetilo sna

Ovo nam osjetilo omogućava percepciju stvarnosti prisutne na Pragu. Ne radi se o percipiranju oblika, već informacija koje možemo iščitati preko kanala naših emocija. One postaju mjerni instrument pomoću kojeg možemo dešifrirati ono što percipiramo. Pokušat ćemo detaljnije objasniti ovaj koncept; naša vrsta u nekim trenucima može doći do Praga. To će se lakše dogoditi kroz faze sna, ali osjetilo sna ne smijemo brkati sa značenjem koje obično pridajemo snovima. Bit će jasnije ako kažemo da se san može očitovati na različitim razinama postepeno mijenjajući funkcije. Krećemo od jednostavnog sna kroz koji naš um iznova obrađuje i poslaguje sve ono što je bilo opaženo tijekom budne faze, preko sna u kojem se percepcija proširuje do drugih točaka u vremenu, zatim sna kroz koji možemo astralno putovati, odnosno izaći iz fizičkog tijela, da bismo na kraju došli do jedne specifične, nešto rjeđe vrste sna koji nam omogućava pristup Pragu, kraljevstvu memorija i informacija pohranjenih na tom "mjestu" u iščekivanju da ponovno budu uvedene u Svijet materijalnih oblika kako bi dosegle novi stupanj kompleksnosti. Na Pragu možemo naći drevne zakone, što u materiji nije moguće jer njome upravljaju zakoni derivati. Najzanimljivija mogućnost koju nam nudi osjetilo sna je upravo kontakt sa zakonima u njihovom primordijalnom obliku i to pojedinačno, budući da se još nalaze izvan "primirja" koje će ih neraskidivo povezati. U trenutku kad se to dogodi, naš um taj signal prevodi u određenu emociju. Tada se emocija iščitava kao da je broj na mjernom instrumentu, a ne prema značenju koje taj osjećaj obično ima za nas kad se radi o materijalnom iskustvu. Dakle, nije lako koristiti ovo osjetilo jer treba istrenirati vlastiti um da napusti uobičajenu logiku čitanja emocija. Osim toga, naš um vječno teži prevođenju bilo kakve vrste iskustva u nešto materijalno, makar ono ne imalo nikakve veze s materijom. Zato ga je potrebno istrenirati kako bismo naučili upravljati tom sposobnošću.
Između 1995. i 1997. u više navrata su rađeni kolektivni vođeni pokusi u kojima se odlazilo do Praga uz pomoć selfičke tehnologije i isprobavao se kontakt sa zakonima u njihovom primordijalnom obliku. Na temelju tih iskustava i naknadne analize, otkriven je niz elemenata koji su omogućili dublje upoznavanje sustava percepcije kojeg osjetilo sna pokreće u nama. Ti su elementi pokazali da kontakt sa svakim od zakona u osobi stvara točno određen dojam odnosno osjećaj. Na primjer, kontakt sa zakonom Božanstva u osobi koja opaža, budi osjećaj Ijubavi. Osim toga, probuđeni osjećaj može imati pozitivan i negativan predznak. U primjeru kojeg smo naveli, osjećaj može biti Ijubav, dakle može nositi pozitivan predznak, ili može biti njezina suprotnost, odnosno mržnja. Ne smijemo zaboraviti da u ovom slučaju osjećaje ne treba brkati sa značenjem koje im obično pridajemo u materiji, već su oni samo pokazatelji koji nam daju određenu informaciju. U ovom slučaju, oba osjećaja (i Ijubav i mržnja) daju nam do znanja da smo u kontaktu s drevnim zakonom Božanstva, dok razlog zašto osjećaj ima pozitivni ili negativni predznak treba potražiti u našem unutarnjem energetskom stanju. Time otvaramo novo poglavlje jer su zakoni na specifičan način povezani i s našim ADONAJ BA (čakrama). Svaki od naših energetskih centara predstavlja spremnik energije određene "frekvencije" koja je usklađena s jednim od drevnih zakona. Količina energije sadržane u svakom od centara je promjenjiva i ovisi o načinu na koji odlučujemo o vlastitim odabirima i djelovanjima u materiji. Kada na Pragu stupimo u kontakt s nekim zakonom, dobiveni osjećaj bit će pozitivan ako je spremnik vezan uz taj zakon pun, a ako u spremniku nema energije, osjećaj će biti negativan, no moguće su mnoge nijanse. Jasno je da nam negativan osjećaj ukazuje na postojanje elementa koji nije u ravnoteži u našem sustavu i zato nam signalizira da bismo se trebali opskrbiti tom vrstom energije. Kako bismo u svakom trenutku mogli iščitati signal, u to je vrijeme utvrđena još jedna veza između zakona i zadataka pa su svi podaci uvršteni u konačnu tablicu (vidi u nastavku teksta) koja prikazuje vezu svakog zakona s određenim osjećajem (s pozitivnim ili negativnim predznakom) te odgovarajućim adonaj ba (čakrama) i zadacima. Vraćajući se na prethodni primjer, Zakon Božanstvo veže se uz treći zadatak; u slučaju da prilikom povezivanja sa Zakonom Božanstva osjetimo mržnju, to bi ukazivalo na pomanjkanje te vrste energije, odnosno na nedostatak djelovanja vezanih uz sadržaj trećeg zadatka. Kako bismo popravili taj nedostatak, potrebna je učinkovitija primjena učenja vezanih uz to područje. Ako smo osjetili Ijubav, znači da imamo dovoljno energije u tom spremniku.
Daljnjom analizom ove teme, mogli bismo reći da nam ovakva putovanja do Praga preko osjetila sna daju privid razumijevanja osjećaja koje može iskusiti pokojna osoba koja se nalazi na Pragu i na jednaki je način povezana s energijama prisutnim u tom polju. No, postoji temeljna razlika, a to je da se dotična osoba ne može vratiti u materiju kako bi eventualno nadomjestila energiju za koju se ispostavilo da joj nedostaje. Ako se pokojnik pojavi na Pragu sa svim spremnicima praznim, lakše ćemo shvatiti zašto će se naći u situaciji koju bismo mogli nazvati paklenom. Kontakt s bilo čime u njemu će izazvati negativne osjećaje, odnosno patnju. Ako bismo to interpretirali na religiozan način, mogli bismo reći da zadatke treba poštivati da bismo izbjegli kontinuiranu bol nakon smrti.
Spomenut ćemo i da su vođene vježbe izlaska u Prag predviđale i preventivno povezivanje s osobom suprotnog spola, jer se pokazalo puno učinkovitijim koristiti energiju osobe suprotnog polariteta (spola), a ne svoju, a opet ravnopravno razmjenjujući energetske potencijale koji mogu biti različiti. Još jedan važan detalj je prolazak kroz kabinu (dakle, korištenje selfičke tehnologije) kako bismo na razini našeg suptilnog tijela vrlo jasno razlučili i odvojili spremnike vezane uz čakre. Čini se da među tolike posljedice lobotomije treba ubrojiti i ovaj aspekt, odnosno nemogućnost da održimo odijeljenima naše energije vezane uz čakre, jer su u protivnom neupotrebljive.
U nastavku prilažemo tablicu u kojoj su navedene sve veze među konceptima koje smo netom opisali.

[3.1415926535...]

7.3 Osjetilo želje

Govorimo o sposobnosti usmjeravanja odabira tijekom naše egzistencije. U ovom slučaju riječ želja ne odnosi se na uobičajene želje koje možemo imati u životu i koje nam često nameće stvarnost u kojoj živimo, već na intimno uzbuđenje koje nas nosi u određenom smjeru uvijek kad smo usklađeni s tom vrstom signala. Podsjetimo se da su unutarnja osjetila uglavnom atrofirani instrumenti i zato moramo uzeti u obzir da nije lako razlikovati ovu vrstu signala među tisućama podražaja koje primamo svaki dan. Koristiti osjetilo želje znači znati željeti s pravim stavom, što će nas dovesti na frekvenciju sinkroniciteta koji će djelovati tako da prizove željeni događaj. Zapravo svatko od nas ima jednu posebnu ŽELJU koja u širem smislu predstavlja naš program duše, cilj koji naša duša mora ostvariti u materiji i koji se podudara s onime što ona uistinu želi. Samo kretanje u tom smjeru može pružiti osjećaj istinske ispunjenosti i zadovoljstva. Sve druge želje su prividne, dio materijalne iluzije u kojoj živimo. Želja koju svatko od nas slijedi izravno je povezana s alkemijskim elementom (jednim od 163 moguća), što bez daljnjega možemo povezati s konceptom MISIJE i onim čime se Damanhurska škola bavi posljednjih nekoliko godina. U tekstu "Knjiga tri odgovora" naći ćemo vrlo zanimljivo poglavlje o mogućnosti koju dobivamo u jednom trenutku na putu inicijacije, a to je pitati Božanstvo koja je naša želja. To je jako osjetljiva faza u koju treba doći dobro pripremljen, inače će biti poništena. Preko tog rituala Božanstvo postaje neka vrsta elementa koji će potvrditi ono što smo već otkrili u sebi. Uspjeh tog čina zasigurno će nas dovesti na viši stupanj svijesti. Zahvaljujući pojašnjenju koje slijedi, moći ćemo dobiti jasniju ideju o tome što znači riječ ŽELJA kada govorimo o osjetilu želje.
Korištenje tog osjetila stvara nove kanale u našoj strukturi duše, tzv. LINIJE SILE koje će nas pratiti u različitim egzistencijama. Te su linije također izravno povezane s izražavanjem naših životnih energija i one su jedan od jako važnih instrumenata interakcije sa sinkronicitetom. Regulirane na odgovarajući način, one putem osjetila želje mogu funkcionirati kao magnet za događaje te privlačiti one željene i odbijati one negativne, više-manje slično onome što polazi za rukom selfičkim strukturama.

[3.1415926535...]

7.4 Osjetilo memorije

Od pet osjetila koja ćemo analizirati u ovom poglavlju, ovo je sigurno najzahtjevnije što se tiče razumijevanja. Korištenjem ove sposobnosti postali bismo svjesni vlastite prisutnosti u drugim točkama u vremenu kroz naše druge živote. Tada te egzistencije više ne bismo smatrali „prošlim životima", već bi one predstavljale neke druge točke sadašnjosti u kojima bismo mogli djelovati na isti način kao i u našoj uobičajenoj sadašnjosti. I u ovom slučaju značenje riječi memorija razlikuje se od onog uobičajenog. Ne govorimo o prisjećanju stvari koje su se dogodile u drugim razdobljima, već o aktivnoj percepciji istih. Mi bismo, praktički, korištenjem ovog osjetila mogli iskusiti koncept vječne sadašnjosti kojeg smo opširno opisali u poglavlju o vremenu. Ovo osjetilo moguće je koristiti samo na određenom evolucijskom stupnju kojeg predstavlja prosvjetljenje. Dok je kod drugih osjetila moguće "isprobati" kako funkcioniraju, to je u ovom slučaju puno teže ako nismo prosvijetljeni.

[3.1415926535...]

7.5 Osjetilo razmjene

Ovo osjetilo predstavlja mogućnost prenošenja sjećanja na iskustva koja nismo izravno doživjeli, tako da ih preuzmemo od drugih osoba. Kanal koji koristimo su ponovno emocije. Iskustvo koje je proživio netko drugi možemo učiniti svojim, ali mora postojati određena vrsta veze s tom osobom. Mogućnost prenošenja tih informacija direktno je proporcionalna jačini postojeće veze.
U damahurskoj praksi, da bismo isprobali funkcije ovog osjetila, radili smo upravo na mogućnosti korištenja talenata, sposobnosti i vještina svih pripadnika Škole u obavljanju nekih funkcija. Na primjer, osoba koja je trebala nešto sašiti, a nije znala kako to učiniti, pokušala se povezati s nekime iz Škole koga dobro poznaje i s kime dijeli povezanost i preko inicijacijskog bratstva, a koja posjeduje tu vještinu. Ta je funkcija kasnije proširena zahvaljujući korištenju selfičke tehnologije; svatko tko danas posjeduje osobni self, u njemu ima ugrađen program koji se odnosi na mogućnost povezivanja s drugim osobama koje imaju osobni self baš za tu funkciju razmjene. Što se tiče ovog osjetila, pokusi su dali dobre rezultate vidljive u praksi. U svakom slučaju, nemojmo zaboraviti da svatko može koristiti ovo osjetilo bez pomoći selfičke tehnologije, iako je ona bez daljnjega jako učinkovita.

[3.1415926535...]

8. MISAO

U damanhurskoj filozofiji misao predstavlja oblik energije raširen u svemiru putem odgovarajućih tokova ili struja. Radi se o elementu koji je neophodan za evoluciju živih bića, ali ga ona izravno ne stvaraju. Dakle, radnju koju obično nazivamo "razmišljanjem" treba ponovno analizirati kako bismo joj pridali novo značenje.
Prema ezoterijskoj fizici, razmišljati znači proizvoditi misao što poprima značenje stvaranja. U magiji misao kreira, čin razmišljanja kreira, no kreiranje misli je sposobnost koju čovjek i druga živa bića koja nastanjuju ovu razinu postojanja nemaju. Na našoj razini moguće je OBRADITI MISAO, odnosno doprijeti do izvora energije misli koji se nalazi izvan nas i transformirati je tako da je obradimo. Dakle, kada koristimo um za bilo što, mi ne razmišljamo, već obrađujemo misao. Za bolje razumijevanje možemo se poslužiti metaforom čovjeka koji je poput ribe u moru, a more u ovom primjeru predstavlja misao, odnosno element bez kojeg riba ne bi mogla živjeti. Obrađivati misao ne znači samo koristiti sposobnost uma, već ima puno širi smisao. Općenito možemo reći da je svaki oblik djelovanja u materiji jednak obrađivanju misli. U primjeru riba, obrađivanje bi bilo kretanje vode uslijed rada peraja, dakle vezano je uz svaku radnju koju riba obavlja. Svaki živući oblik obrađuje misao na drukčijoj razini i time postiže drukčiji evolucijski rezultat. Postoji pravi ekosustav obrade misli koji podsjeća na hranidbeni lanac. Određene vrste koriste misao na određeni način, obrađuju je i iz nje izvlače korist za sebe, ali je istovremeno i transformiraju u novu verziju koja je prikladna za obradu vrstama koje pripadaju drugoj razini ovog lanca obrade misli. Točno onako kako se događa u hranidbenom lancu gdje se jednostavniji oblici hrane određenim tvarima koje složeniji oblici ne mogu izravno upotrijebiti, ali ih dobivaju neizravno hraneći se jednostavnijim organizmima. Procjenjuje se da unutar lanca obrade misli postoji četrdesetak razina koje prethode čovjeku (svakoj od tih razina pripada određeni broj živih bića). Naša vrsta kao OBLIK MOST nalazi se u specifičnom položaju jer svojim načinom obrade prenosi misao s materijalne na duhovnu razinu. Tamo postoji daljnjih devet razina obrade misli koje nastanjuju nematerijalni oblici na sve višim stupnjevima razvoja. Radi se o parabožanskim i božanskim oblicima čiji stupanj raste. Na zadnjim razinama (zasad se još ne zna koje su to točno), oblici na koje nailazimo (naravno da se radi o božanskim oblicima) više nisu obrađivači, već proizvođači misli. To znači da posjeduju moć kreiranja. Njihova misao u pravom smislu riječi kreira, djelujući izravno preko zakona. Njihovo djelovanje kreira misao koju će koristiti (obraditi) najniži sudionici u lancu. Možemo vidjeti kako se na taj način oblikuje neka vrsta zatvorenog kruga, iako oblike koji kreiraju misao moramo zamisliti jako širokima što se tiče dimenzija, budući da mogu oblikovati tokove i struje kojima teče misao kroz cijeli naš svemir.
Općenito gledajući, funkcija misli, kao što smo već rekli, omogućava evoluciju živih oblika. Da nema misli, vrste bi se ograničile samo na preživljavanje i ne bi uspjele stvoriti ništa više od toga. S obzirom na to da struje misli imaju točno određene tokove (često slijede tokove sinkronih linija, budući da je misao potrebna tamo gdje postoji život), nisu svi svjetovi „natopljeni" tom energijom. Ako nema misli, teško će se razviti žive vrste. Još jedan važan element je taj da struje misli mogu skrenuti sa svog uobičajenog puta (za razliku od sinkronih linija koje su nepromjenjive). Tako se može dogoditi da se određene točke u svemiru koje su iskoristile tokove misli za razvoj i evoluciju života i oblika, odjednom nađu izvan tih tokova. U tom bi slučaju posljedice bile jako ozbiljne. Evolucija bi pretrpjela drastičan pad te bi u kratko vrijeme bila svedena na ništicu. Pokušajmo zamisliti taj scenarij na našem planetu i pretpostaviti što bi se dogodilo. Što se tiče čovjeka, njegove intelektualne sposobnosti bi malaksale, memorija, kultura, tehnološka znanja i sve ono po čemu se naša civilizacija razlikuje od drugih bilo bi izgubljeno. U jako kratko vrijeme čovjek bi nazadovao do kamenog doba te bi očuvao samo instinkt za preživljavanjem. Prema nekim teorijama, naš je planet vjerojatno već pretrpio takve udarce, što je možda uzrokovalo nestanak vrsta ili civilizacija koje su se razvile u prošlosti.
Sličan, ali manje ozbiljan fenomen bilo bi smanjenje intenziteta toka misli unutar samih struja. U tom bi slučaju posljedice bile iste samo manje drastične, proporcionalne smanjenju toka. Pokušajmo, na primjer, zamisliti situaciju u kojoj naša atmosfera ne raspolaže normalnom količinom kisika za disanje (oko 21%), već je taj postotak smanjen na 15%. Tada bi se sve naše funkcije usporile uslijed smanjenja kisika i sigurno bi izgubile i na kakvoći. Smanjenjem toka misli dogodila bi se slična stvar; sve bi naše sposobnosti bile djelomično oslabljene te bi lakše isplivali oblici ponašanja i djelovanja na vrlo niskom stupnju, upravo zato što bi naš instinkt u većoj mjeri težio zadovoljenju potrebe za preživljavanjem. Ovaj oblik fenomena je uobičajeniji od potpunog isključenja iz toka misli, što se događa puno rjeđe. Kao praktičan primjer može poslužiti naše aktualno razdoblje. Trenutno svjedočimo osjetnom smanjenju toka misli koje je otpočelo 2001. i postepeno se pogoršava. Analizirajući događaje iz tih godina u cijelom svijetu, možemo iščitati povijest na drukčiji način ako uzmemo u obzir ovaj jako važan faktor. Prema trenutnim procjenama, ta će faza depresije misli trajati još otprilike pet do šest godina (vidi poglavlje o magijskim tehnologijama i VREMENSKIM SATELITIMA).
Koji su uzroci tih skretanja ili smanjenja tokova misli?
I ovo je jako kompleksna tema za koju ne postoje apsolutne tvrdnje, već samo niz elemenata koje treba imati na umu. Prvenstveno je to odnos između misli i vremena jer se misao kreće tkanjem vremena. U 4. poglavlju smo vidjeli da tkanje vremena i prostora na nekim mjestima može biti oštećeno, razderano ili prorijeđeno u tolikoj mjeri da se oblikuju „vremenski otoci“. Sva ta stanja odražavaju se i na tokovima misli; vrijeme za misao predstavlja isto što i krvožilni sustav za krv. Dakle, u slučaju rupa u vremenskoj strukturi, pojavit će se i rupe misli. No, možemo potvrditi i suprotno; skretanje toka misli oštećuje okolno tkanje vremena. To znači da između dva stanja ne postoji uzročno-posljedična veza, već istodobno odvijanje.
Sigurno postoje prirodni fenomeni koji uzrokuju nastanak takvih situacija (koje smatramo katastrofama s obzirom na tijek života), ali jednako tako možemo razmišljati o umjetnim uzrocima poput nepravilne uporabe vremenske tehnologije (što može stvoriti takve paradokse koji će značajno poremetiti neku vremensku zonu) ili čak o neprijateljskim tehnologijama koje namjerno stvaraju te situacije kako bi uništile kompleksnost. Na primjer, poprilično napredna tehnologija koja se koristi vremenskom vegetacijom i vremenskim sjemenima mogla bi u takvoj mjeri utjecati na tkanje prostora i vremena, a samim time i na tokove misli.
Mogućnost obrane ili popravka rupa misli praktički ne postoji ili je jako ograničena. Nije moguće osigurati zalihe misli, a tehnologija vremenskih sjemena koja bi mogla funkcionirati za popravak oštećenja na tkanju vremena, na današnjoj razini kontrole tih struktura još je nedostatna kad govorimo o ostvarenju ovakvih ciljeva. Danas je najbolja moguća obrana pripadnost određenom narodu ili zajednici koji će kroz neko vrijeme uspjeti održati dovoljno visoku temperaturu misli koja bi se na individualnoj razini drastično smanjila.
Zadržat ćemo se na ljudskoj vrsti i pokušati shvatiti što za nas znači obrađivati misao. Drugim riječima, mogli bismo reći da mi ne mislimo, već se prisjećamo da smo mislili. Ta igra riječi znači da je čin razmišljanja neposredan te da naš um može samo kasniti u tom procesu, dakle prisjećati se, ali ne i izravno djelovati. To znači da um ne može izravno djelovati u materiji nego treba pomoć RUKU. Naše razmišljanje se zapravo odvija preko ruku, odnosno preko fizičkog djelovanja koje doista mijenja stvarnost, dok puko umovanje to nije u stanju napraviti. Evo zašto u damanhurskoj filozofiji koncept djelovanja ima najvažniju ulogu.
No, ako se mi samo sjećamo, tko je mislio umjesto nas?
Odgovor na ovo pitanje je poprilično kompleksan i obuhvaća različite aspekte i dimenzije, među kojima treba uzeti u obzir i fenomen sjene materije. Možemo krenuti od koncepta RIJEKA. To su, prema damanhurskoj filozofiji, glavni oblici uvjetovanosti kojima je izložena svaka osoba i koji upravljaju instinktima, mjestom rođenja, okruženjem u kojem smo odrasli i oblikovali se te interakcijom s drugim osobama (prvenstveno s roditeljima, učiteljima i prijateljima). Svaki pojedinac na podražaje gotovo uvijek reagira uvjetovan ovim faktorima, a ne na temelju neutralne procjene sadašnjosti. To je jedan od elemenata koji nas udaljava od misli. Da smo u stanju isključiti sve te oblike uvjetovanosti, bili bismo puno bliži moći misli. Stvaranje znanja i duhovni put su elementi koji nas vode u tom smjeru. Pomoću magijskih znanja, čovjek je u stanju simulirati funkcije misli i tako upravljati zakonima jednako kao više sile. I ovaj nam koncept jasno daje do znanja kolika je moć pohranjena u magijskom znanju.
U iskustvima svakog pojedinca možemo naći jako rijetke trenutke u kojima se misao obrađuje na razini vrlo bliskoj samom kreiranju. Radi se o rijetkim prigodama kada koristimo slobodnu volju (procjenjuje se da čovjek tijekom jednog života proživljenog u ovom razdoblju koristi slobodnu volju sveukupno oko dvije minute). U tim trenucima aktiviramo moć koja upravlja našim božanskim dijelom te postajemo sposobni kreirati putem misli. Ta moć stvaranja prvenstveno se očituje na vremenskoj strukturi. Slobodna volja predstavlja moć odabira, onog stvarnog odabira koji nije uvjetovan rijekama. Sam čin razmišljanja ovakvih razmjera daje nam mogućnost preusmjeravanja vremenske linije kojom se krećemo ili čak stvaranja jedne sasvim nove koja će u sebi moći sadržati događaje koji će učvrstiti naš izbor.
To je jedini slučaj u kojem čovjek ne obrađuje misao, već RAZMIŠLJA (ako ne uzmemo u obzir moć magijske tehnologije koja je, u svakom slučaju, vezana uz tu funkciju jer mag može biti samo osoba koja je u stanju koristiti slobodnu volju u većoj mjeri). Možemo pretpostaviti da će u tom slučaju val događaja koji je pokrenula naša misao utjecati na druge oblike koji u tom trenutku obavljaju funkciju obrađivanja misli, odnosno prisjećaju se da su mislili, što je upravo onakva situacija u kakvoj se i mi obično nalazimo. Na temelju ovog posljednjeg elementa možemo zaključiti da naš odnos s mislima nije uvijek isti, već je njegova priroda nestalna, jednako kao i naša prisutnost na određenom broju vremenskih ogranaka. Da budemo precizniji, taj promjenjivi odnos s mislima povezan je s konceptom SJENE MATERIJE koji ćemo obraditi u jednom od narednih poglavlja.

[3.1415926535...]

8.1 Centri za predzagrijavanje misli

Svoj prostor zaslužuju i centri za predzagrijavanje misli, važne strukture koje potpomažu i podupiru evoluciju određenih svjetova prema smjernicama za to određenih tijela u okviru imperija čovječanstva (vidi poglavlje o povijesti čovječanstva sa stajališta magije).
Radi se o centrima za koje bismo u našem svijetu rekli da su redovničkog tipa, nešto poput samostana u kojima bića za to osposobljena uz pomoć magijskih tehnologija obavljaju funkciju koju nazivamo PREDZAGRIJAVANJEM MISLI. Ta operacija predstavlja jednu vrstu predobrade misli koja će zatim, obrađena na takav način, dospjeti do određenih mjesta (svjetova) koji u tom trenutku imaju podršku što se tiče evolucije. Tada će bića koja nastanjuju taj svijet moći brže i učinkovitije dalje obrađivati misao, što će ubrzati evoluciju. Zamislimo, na primjer, da je misao natopljena vodom te da se obradom temperatura vode mora podići na 10 stupnjeva. U za to određenim centrima voda će se prethodno zagrijati na 5 stupnjeva (iz ovog primjera dolazi termin predzagrijavanja misli) i kada stigne na odredište, bit će potrebno utrošiti manju količinu energije da bismo je obradili do kraja. Ovo je, naravno, samo primjer. Funkcije misli su puno složenije od energije koja je potrebna za zagrijavanje vode. Isto vrijedi i za operaciju koja se provodi u tim centrima pa ako bismo to usporedili s raspoloživim tehnologijama, mogli bismo reći da nas podsjeća na sferna odašiljanja na sinkrone linije (vidi poglavlje o magijskim tehnologijama).

[3.1415926535...]

9. SINKRONE LINIJE

Kad bismo svemir usporedili s velikim mozgom, zvijezde bismo mogli zamisliti kao neurone, a sinapse koje ih povezuju i oblikuju moćnu mrežu moždane komunikacije u ovom bi slučaju bile sinkrone linije.
To su veliki energetski tokovi koji kolaju svemirom prenoseći različite energije i informacije. Međusobno povezuju zvjezdane sustave, a unutar njih povezuju sunca s eventualnim planetima na kojima postoje oblici života ili će postojati u budućnosti. Dakle, njihova glavna funkcija je prenošenje informacija koje se odnose na život, a u ovoj intergalaktičkoj mreži pronalaze učinkovit sustav širenja unutar svemira.
Drugim riječima, sinkrone linije međusobno spajaju razne sustave i svjetove na kojima postoji život. S tog stajališta bismo mogli reći da je za pronalaženje izvanzemaljskih oblika života dovoljno slijediti ove velike zvjezdane autoceste.
Na svakom planetu, sinkrone linije oblikuju prostranu mrežu koja obično obavije čitav planet.
Zemljina mreža je oblikovana od 18 glavnih linija od kojih 9 teče u okomitom i 9 u vodoravnom pravcu. Dok one vodoravne izgledaju poput zatvorenih prstenova, okomite linije se spajaju u jedan snop kako na sjeveru tako i na jugu, gotovo na razini polova, te nastavljaju prema svemiru. Na određenoj udaljenosti, dvije linije (ona koja izlazi na jugu i ona koja izlazi na sjeveru) ponovno se spajaju u jednu koja nastavlja teći prema suncu.
Ta mreža prenosi čitav niz elemenata među kojima i:
• informacije koje se odnose na zemaljske oblike života i njihovu evoluciju te informacije koje dolaze s drugih svjetova i tiču se izvanzemaljskih oblika života;
• neinkarnirane duše (pokojnici);
• različite oblike energije, prvenstveno onu sinkronu;
• božanske energije.
Budući da se radi o energetskim tokovima, linije nisu jasno vidljive (osim astralnim očima, dakle prilikom odvajanja od fizičkog tijela), no njihovo se kretanje može otkriti na različite načine; proučavajući morfologiju nekog područja ili promatrajući događaje koji se tamo odvijaju.
Sinkronu liniju fizički možemo zamisliti kao cijev koja u presjeku izgleda malo spljošteno. Dimenzije linije mogu doseći do 2 km u jednom i do 900 m u drugom pravcu. Unutar nje kola dvostruki energetski tok suprotnih smjerova (kao u strujnom krugu).
One su jako važne u magijskoj tehnologiji, budući da je, uz pomoć odgovarajućih znanja, moguće povezati se na mrežu i tako prikupljati informacije te unositi i crpiti energiju. Kako bismo se mogli povezati na mrežu sinkronih linija, potrebno je naći sinkroni čvor, odnosno fizičko mjesto na kojem se dvije ili više linija križaju ili prolaze jedna uz drugu. U oba ćemo slučaja naići na niz MALIH LINIJA koje povezuju one veće koje se fizički ne dodiruju. Pristup nije moguće ostvariti izravno preko velikih, već preko malih linija. Potrebno je napomenuti i da tokovi velikih linija mogu biti površinski, podzemni i zračni. Kako bismo im mogli pristupiti, moramo se, uz pomoć određenog uređaja, povezati na manju liniju do koje fizički možemo doprijeti. Znači, mora biti ili na površini ili plitko pod zemljom (hram ili podzemne strukture) ili pak na visini koju možemo doseći odgovarajućim arhitektonskim oblicima (tornjevima, hramovima, piramidama i slično).
Krajem sedamdesetih godina, Oberto Airaudi je započeo istraživanje koje mu je omogućilo da nakon otprilike četiri godine iscrta kartu mreže zemaljskih linija. Karta je pokazala da ima vrlo malo površinskih sinkronih čvorova (odnosno onih koje je moguće iskoristiti) te da se njihovi potencijali što se tiče pristupa razlikuju. Postoji knjiga koju je napisao sam Oberto Airaudi početkom osamdesetih, u kojoj je prvi put javnosti predstavljena karta linija i vrlo detaljno objašnjenje tokova i vrijednosti svake od osamnaest velikih linija. Objašnjeni su i različiti energetski potencijali koje čvorovi mogu razviti. U knjizi se govori i o tome kako je teklo istraživanje, kako se fizički i astralno putovalo cijelim svijetom da bi se otkrili tokovi te prije svega nepravilnosti, odnosno čudne pojave prisutne na nekim linijama. Također se spominje astralno avanturističko putovanje u središte Zemlje slijedeći tok nekih vodoravnih linija koje su na određenim mjestima nestajale pod zemljom, te kako se došlo do impresivne POLUTEKUĆE SFERE (tako ju je autor nazvao) koja vjerojatno predstavlja jako važnu točku kontakta sa silama više prirode poput Božanstava ili mitskog GRALA.
Prisutnost sinkronih linija na nekom području zasigurno će snažno utjecati na događaje, pogotovo ako smo u blizini jednog od čvorova. Na tim će mjestima djelovanje sinkroniciteta (jednog od oblika energije koju prenose linije) biti puno izražajnije u odnosu na prosječno. Iz toga proizlazi da će se mnogi događaji, kao na primjer važna otkrića ili izumi na polju istraživanja, odvijati puno lakše na tim mjestima nego na onima gdje nema sinkronih linija. Gradovi su često bili građeni upravo na tim točkama zato što ljudski senzibilitet nesvjesno reagira na privlačenje tokova sinkroniciteta kojeg prenose linije, iako to ne možemo logički i racionalno objasniti.
Fizički element na koji ćemo često naići u blizini linija su rijeke. Nerijetko će se smještaj sinkronih čvorova podudarati s križanjem rijeka. U Italiji, na primjer, područje Torina savršeno odgovara tim karakteristikama.
Detaljnije objašnjenje morfologije sinkronih linija naći ćete u knjizi koju smo ranije spomenuli, a mi ćemo se u ovom poglavlju baviti prije svega važnošću linija u magijskoj tehnologiji, s obzirom na njihov ogromni potencijal kojeg ćemo opisati u nastavku.
Važnost linija leži u činjenici da je preko njih moguće odrediti smjer odvijanja događaja, odnosno utjecati na cjelokupno čovječanstvo usmjeravajući ga u određenom pravcu. To je moguće zato što sinkrone linije i prirodno imaju tu funkciju (preko funkcije sinkroniciteta); one nisu ograničene samo na čuvanje informacija o oblicima života koje su sadržane u sustavu, već aktivno utječu na okoliš mijenjajući sve ono što je potrebno kako bi te informacije pronašle način da se očituju kroz fizičke događaje. Budući da, kao što smo već vidjeli, magijska tehnologija omogućava povezivanje na tu mrežu i unošenje novih informacija, možemo zaključiti da je moguće utjecati na stvarnost i tijek događaja koji će se malo pomalo početi očitovati nakon ubacivanja određenih informacija u linije.
Pokušajmo pokazati na primjeru što to može značiti: da u jednu sinkronu liniju ubacimo poruku "crvena boja je važna", mogli bismo ustanoviti da su se nakon određenog vremena (koje varira u skladu s čitavim nizom elemenata koji ovise o razini znanja operatera te o snazi pristupnog čvora preko kojeg odašilje poruku) očitovali događaji koji su potvrdili tu informaciju. To znači da je informacija zaista promijenila smjer događaja preko sinkroniciteta sadržanog unutar linije kojeg je ta poruka usmjerila. Moglo bi se dogoditi da se na područjima kojima ta sinkrona linija prolazi razvije moda koja daje prednost crvenoj boji u odijevanju, na reklamnim plakatima, u izlozima trgovina, u časopisima... Sve u svemu, posvuda bi dominirala crvena boja. Lako je zamisliti kako bi takvu mogućnost iskoristio eventualni neprijatelj čovječanstva, no isto tako možemo pretpostaviti da su razne škole i civilizacije u ljudskoj povijesti imale mogućnost i znanje ovladati ovom važnom funkcijom te da su je koristili kako bi usmjerili evoluciju čovječanstva. U mnogim slučajevima su izbijali ratovi koji su se, naizgled, vodili zbog određenih ciljeva, a zapravo su potajno bili isplanirani s namjerom osvajanja pristupnih čvorova sinkronih linija.
Ako promotrimo lokacije mnogih važnih spomenika ili hramova raznih civilizacija te ako ih usporedimo s kartom sinkronih linija, možemo vidjeti da su u mnogim slučajevima ti hramovi bili građeni upravo na mjestima pristupnih čvorova ili uz tokove sinkronih linija, što potvrđuje činjenicu da su te energije već prije bile poznate. To se, na primjer, može reći za egipatske piramide, mnoge gotičke katedrale, tibetanske i grčke hramove te za razne strukture koje su oblikovale američke civilizacije poput Maya, Azteka i Inka (na primjer slavne Nazca linije). Na isti popis možemo uvrstiti i megalitske strukture poput Stonehengea ili onih na sjeveru Francuske, zatim mnoga mjesta vezana uz druidske kultove te mnoga svetišta i crkve diljem svijeta. U Kini su sinkrone linije nazivali zmajevim linijama zbog njihovog krivudavog toka.
Iako su bile plod istraživanja različitih civilizacija koje su pripadale različitim razdobljima, svaka od tih struktura omogućavala je korištenje energije koja kola linijama. U nekim je slučajevima bilo također moguće unositi nove informacije kako bi se izmijenili ljudski događaji. U ovom slučaju govorimo samo o ljudskim događajima jer se oni najviše tiču nas, no sinkronicitet sam po sebi djeluje i ima utjecaj na svaki oblik života.
Tijekom posljednjih nekoliko stoljeća zemaljske povijesti to se znanje postepeno gubilo usporedno s gubitkom kontrole nad božanskim silama, čiji su hramovi, kako smo maloprije rekli, bili povezani sa sinkronim linijama. Sve je to omogućilo neprijateljskim silama da u potpunosti preuzmu kontrolu nad linijama i okrenu ih protiv čovječanstva.