EZOTERIJSKA FIZIKA prema učenju Oberta Airauidia (Falca)

[3.1415926535...]

11.11 Psihoelaborator

Ovo je jedna od najkompleksnijih primjena što se tiče upravljanja infor­macijama u magijskoj tehnologiji. Ne možemo ga definirati kao pojedinač­nu strukturu, budući da se radi o jednoj od funkcija koje uređaji u podze­mnom Hramu mogu obavljati. Trenutno ne raspolažemo cjelovitim opisom dijelova koji sačinjavaju psihoelaborator, ali možemo reći da su uključeni svi selfički i sferni uređaji i kabine. Ovaj uređaj je neka vrsta psihičkog ra­čunala i sadrži naprave koje se mogu povezati s mozgom neke osobe. U stanju je obraditi toliku količinu podataka koliku bi naš um teško mogao obuhvatiti i dati odgovore za koje bi nam inače, ako nisu pravilno usmje­reni, moglo trebati duže od prosječnog trajanja ljudskog života. Središnju memoriju psihoelaboratora, kao što smo već opisali u poglavlju o izvorima energije, čini torzioni čvor, jako rijetki objekt koji, između ostalog, troši vlastitu memoriju prilikom svake upotrebe psihoelaboratora.
Ova vrsta tehnologije koristi se samo u slučajevima kada ljudski um ni­kako ne može riješiti određeni problem, no nužno je znati postaviti "pitanje" na odgovarajući način kako ne bismo dobili nerazumljivi odgovor ili pak toliko širok da ga ne možemo iskoristiti. Kao praktičan primjer mogu poslužiti smjer kretanja ili točno mjesto dolaska u vremensko-prostornim putovanjima, obrada podataka koji se tiču istraživanja vremenskih matrica te općenito izračuni podataka vezanih uz najmodernija istraživanja.
Psihoelaborator je tehnologija kojom raspolažemo od 1998. Od 1994. počela se razvijati tehnologija za putovanja kroz vrijeme; tijekom tih ne­koliko godina bilo je moguće koristiti psihoelaborator iz vremena Atlantide i to u slučajevima koji su zahtijevali takvu funkciju. Neke vremenske misije imale su u prvom redu sljedeću funkciju: prenijeti čitav niz poda­taka na Atlantidu, unijeti ih u lokalni psihoelaborator koji bi ih obradio i odaslao odgovor. Odgovor je bio uskladišten u odgovarajuće kristale koji su potom bili preneseni u sadašnje vrijeme da bi ih se analiziralo i izvuklo dragocjene informacije.

[3.1415926535...]

11.12 Neutralne komore

Nazivamo ih i prostorijama za kompenzaciju, a to su instrumenti čija je funkcija izolirati prostor koji one same omeđuju od bilo kakve vrste utje­caja vezanog uz nestabilnosti među različitim vremenskim linijama. Sa sta­jališta zakona, trebali bismo reći da ono što stavimo u neutralnu komoru ostaje izolirano u odnosu na tok linije simetrije materijalnih oblika koja prenosi odjek s jednog oblika na drugi, obuhvaćajući i ranije spomenute vremenske varijable. Funkcija tih struktura je očuvanje podataka vezanih uz stvarnost netaknutima kada se provode operacije unošenja promjena, posebice kroz vremenska putovanja. Naime, u tom bi se slučaju moglo do­goditi da se potaknu takve promjene u događajima koje bi mogle oblikovati nove linije stvarnosti ili učvrstiti linije probnog vremena. No, na povratku iz misije, vremenski putnik bi se našao na istoj liniji nove generacije te bi se i on sam prilagodio promjenama koje bi bile uklopljene u njegovu memoriju kao normalni događaji pa ne bi mogao uočiti nastale promjene. Kako bi to bilo moguće, potrebno je, uz pomoć neutralne komore, izolirati infor­macije vezane uz događaje koje želimo izmijeniti. Na taj način, iako će se stvarnost izmijeniti zbog promjena koje je prouzročilo određeno djelovanje u vremenu, podaci očuvani u neutralnoj komori neće moći biti izmijenjeni i omogućit će nam da utvrdimo razliku prije i nakon provođenja operaci­je. Da bismo to pojasnili na primjeru, možemo zamisliti da je cilj neke vre­menske misije izmjena poznatog povijesnog događaja, dokumentiranog u nekoj povijesnoj knjizi. U tom bismo slučaju mogli uzeti dva primjerka iste knjige te bismo jedan od njih tijekom vremenske misije mogli staviti u ne­utralnu komoru. Ako misija uspije i ako se zaista nešto promijeni u vezi s tim događajima, odmah bi nastala nova verzija povijesti. To bi stvorilo ne­stabilnosti među raznim vremenskim ograncima koji mogu doći do naše stvarnosti slijedeći vrlo kompleksnu putanju. No, s našeg stajališta, u tom slučaju dvije knjige više ne bi bile identične, budući da bi ona iz neutral­ne komore ostala nepromijenjena, dok bi drugi tekst opisao taj povijesni događaj prema novoj verziji nastaloj na temelju unesenih promjena. No, podsjetimo se da nije tako lako mijenjati prošle događaje. Dakle, sad nam je jasna funkcija neutralnih komora, a to je omogućiti očuvanje memorija vezanih uz različite vremenske linije.
Kada govorimo o fizičkim strukturama, i ovdje se radi o dijelovima damanhurskog podzemnog Hrama koji funkcioniraju po jednom od više mogućih programa. U ovom slučaju mislimo na dvoranu sfera (koja je zahva­ljujući zlatnoj oblozi najbolje izolirana), na različite laboratorije s kabinama te na razne selfičke uređaje samog Hrama.
Jedna jako važna i kontinuirano aktivna funkcija neutralnih komora je praćenje razlika vezanih uz projekt RAZDVAJANJA RAZINA (vidi poglavlje o toj temi). U tom slučaju, sustav uz uređaje iz ovog vremena ko­risti i komore smještene u drugim vremenskim točkama. Kako bismo do­bili točnu sliku tih razlika, trebaju nam četiri različite točke na koje ćemo se fokusirati i odgovarajuće neutralne komore, kako je prikazano na slici:

Komora D nalazi se na "pročelju" vremena, odnosno na najdaljoj toč­ki poznatog nam vremena na originalnoj vremenskoj razini. Komore B i C nalaze se na razini sadašnjosti i to B na novoj razini, a C na staroj, dok se komora A nalazi u jako dalekoj točki u prošlosti. Dok su komore B i C pomične, odnosno prirodno slijede tijek vremena, komore A i D su nepo­mične u svojim vremenskim točkama. Cijelim sustavom upravlja sferni ure­đaj u Hramu (Dvorana sfera), preko kojeg se mogu kontinuirano iščitavati ti podaci. Cilj ovog sustava je utvrditi je li došlo do smanjenja ili nestanka razlika među događajima koje su temelj održanja projekta razdvajanja ra­zina. U slučaju da se to potvrdi, uređaj je programiran za automatsku in­tervenciju kako bi se djelovanjem na sinkronim linijama korigirali događaji. Ako korekcija zahtijeva nešto veći potencijal, neophodno je ljudsko dje­lovanje. Od 1967. do danas, posebno opasne točke za održanje projekta razdvajanja razina bile su 1983. i 1990.

[3.1415926535...]

11.13 Svemirski spomenici

To su astralne strukture izgrađene u jako dalekim vremenima čija je funkcija očuvati sve informacije vezane uz određenu civilizaciju ili razdo­blje i prenijeti ih na druga mjesta i u druga vremena. Svemirski spomenik je zapravo struktura koja nakon dugog razdoblja izgradnje i skladištenja informacija može biti odaslana u svemir kao neka vrsta satelita. On će na­praviti krug svemirom te će se, nakon nekog vremena (može se raditi i o tisućljećima), vratiti na polazišnu točku. Ako lokalne civilizacije imaju po­trebna znanja, moći će pristupiti toj svojevrsnoj banci podataka i izvući in­formacije o razdobljima njihove povijesti čiji fizički tragovi možda više ne postoje. Ovdje možemo spomenuti značajan susret iz 1992. s jednim od svemirskih spomenika kojeg je izgradila civilizacija Atlantide i koji nam je dao važne informacije vezane uz operacije koje se i danas odvijaju.
I Damanhur gradi svoj svemirski spomenik.

[3.1415926535...]

11.14 Mantike i proricanja

Mantike i proricanja su konceptualno slični sustavi, no različitog opsega djelovanja. Obje tehnike služe za istraživanje naše neposredne budućnosti te dobivanje sinkronih naznaka o izborima koji bi mogli ostaviti određene posljedice u bliskoj budućnosti.
Mantika se prvenstveno temelji na načelu sinkroniciteta; budući da su svi događaji međusobno povezani, svaki od njih potencijalno može biti od­govor na naše eventualno pitanje. Kako bismo mogli iščitati odgovor, jed­nostavno se moramo uskladiti sa sinkronicitetom, odnosno doseći sta­nje svijesti u kojem će naše viđenje povezanosti među događajima nadići uzročno-posljedično načelo, dakle vjerojatno će biti bliže konceptu sin­kroniciteta.
Drugim riječima, mantika je sinkronijsko čitanje znakova i događaja koji se u tom trenutku odvijaju oko osobe koja ju prakticira. Kako bismo mo­gli iščitati znakove, naš um mora biti u stanju obuhvatiti eventualne pret­hodno utvrđene simbole (odnosno, treba se prilagoditi činjenici da neki objekti već imaju unaprijed određeno značenje) te pratiti asocijacije, što se mora odvijati istovremeno da bismo mogli objasniti sve druge događaje čije značenje nije unaprijed utvrđeno. Onaj tko prakticira mantiku, obično koristi sustav već katalogiziranih znakova koji pojednostavljuju čitanje. U magijsko-ezoterijskoj tradiciji, krenuvši od tih vrlo jednostavnih koncepa­ta, razvili su se jako složeni i jednako toliko precizni oblici mantike poput TAROTA, 7 KAMENČIĆA i SINKRONE KNJIGE. To su oni najpoznatiji u Damanhuru.
Proricanje je nešto moćniji sustav istraživanja vremena koji nam omo­gućuje praćenje puno dužih vremenskih perioda. Iako je mantika vrlo zanimljiv sustav istraživanja, to je tehnika koju svatko tko posjeduje temelj­na znanja vezana uz tu temu može prakticirati. Proricanje već spada među magijske tehnologije; to je tehnika koja koristi funkcije određene božan­ske sile. Najpoznatiji oblik proricanja je Put Proroštva kojeg predstavlja skupina osoba uvježbanih za kontakt sa specifičnom vrstom božanskih sila koje predstavljaju PROROČKE SILE. Put Proroštva je vrlo moćna metoda istraživanja i djelovanja u vremenu. Može se primjenjivati i na individualnoj razini, kako bismo dobili odgovore na posebno teška pitanja s kojima se svatko može susresti na osobnom putu. Koristi se za istraživanje prošlih života osobe koja to zatraži, za davanje odgovora na pojedinačna pitanja (jednako kao i u antičkoj Grčkoj) te za davanje kolektivnih uputa prven­stveno vezanih uz damanhurski narod ili onih koje se odnose općenito na čovječanstvo. Put Proroštva ima jako važnu funkciju i u teurgiji vezanoj uz operacije TRIJADE, no o tome detaljnije u 13. poglavlju.

[3.1415926535...]

11.15 Spirale i strukture napunjene energijom

U magijskim operacijama često se koriste različiti geometrijski oblici, ponekad i kombinacija više njih, kako bi se oblikovala struktura potrebna za određenu operaciju. Te strukture imaju razne funkcije. Da bi djelovale, moraju biti aktivirane, odnosno napunjene određenim energetskim poten­cijalom (mjeri se u vitalnim jedinicama), što se može postići samo aktivatorima. Pomoću takvog sklopa moguće je, ovisno o potrebama date ope­racije, izolirati prostor, sadržavati energiju, otvoriti ili zatvoriti prolaze u druge dimenzije, rastaviti sile na manje dijelove, preoblikovati energije te njihovim korištenjem aktivirati specifične funkcije. U damanhurskoj praksi mogu se naći neke vrlo jednostavne sheme poput struktura koje se kori­ste za rituale povodom solsticija i ekvinocija, ali i one puno složenije koje su se koristile za sve operacije vezane uz sastavljanje TRIJADE.
Spirale su strukture koje omogućuju manipulaciju prostorno-vremenskim tkanjem, a učinak takvog djelovanja ovisit će o vrsti potencijala kojim su aktivirane. Poznat je eksperiment u kojem je na laserskoj zraci koja je prolazila prostorom iznad spirale visokog energetskog potencijala uočena mala devijacija, što je potvrdilo teoriju o savijanju prostora.
Što se tiče primjene, ona se kreće od raznih jednostavnijih oblika djelo­vanja na suptilna tijela (učinak se postiže prolaskom kroz spiralu) koja se mogu širiti i stimulirati kako bi se pojačala percepcija ili ponovno aktivirala memorija vezana uz prošle živote (obično se koristi na seminarima istra­živanja prošlih života) ili postigli određeni učinci što se tiče naših osobno­sti i tako dalje, pa sve do puno složenijih i moćnijih operacija poput prve faze "magijskog rata" za oslobođenje sinkronih linija. U toj su se fazi ko­ristile spirale iznimno visokih potencijala (koje nisu tako lako dostupne), pomoću kojih je bilo moguće "bušiti" sinkrone linije. Budući da se u toj prvoj fazi nije moglo pristupiti linijama preko čvorova, bilo je nužno dje­lovati na takav način.

[3.1415926535...]

11.16 Najnovije tehnologije

Već smo u poglavlju o strukturi materije vidjeli što su mikroatraktori te koliki potencijal posjeduju kao nositelji apsolutne inteligencije kako bi mogli upravljati informacijama kojima su napunjeni. Tada smo govorili o funkci­jama atraktora prema prirodnim zakonima, dok ćemo sada analizirati mo­gućnost korištenja njihovog potencijala uz pomoć tehnologije. Ideja kori­štenja atraktora uz pomoć tehnoloških sustava proizašla je iz činjenice što u nekim slučajevima određene operacije zahtijevaju razinu kompleksnosti koja je veća od trenutno raspoloživog znanja. Atraktori (ne zaboravimo da se podjela atraktora u četiri grupe odnosi samo na vrstu informacije kojima upravljaju, dok je njihova priroda uvijek ista) sadržavaju maksimal­nu razinu kompleksnosti koja se može doseći u Svijetu materijalnih oblika te, ako raspolažu osnovnim informacijama, potencijalno mogu ostvariti bilo kakav rezultat. Kao praktičan primjer mogu nam poslužiti terapeutske intervencije u ljudskom tijelu. Pretpostavimo da neki od naših organa ima određenu disfunkciju za koju današnja medicina ne može naći rješenje u obliku učinkovite terapije. S druge strane, ako proučimo stanje orga­na kod zdrave osobe, relativno je jednostavno dobiti informaciju kakav bi on trebao biti da bi normalno funkcionirao. Dakle, mogli bismo reći da je postupak ozdravljenja tog organa moguće povjeriti mikroatraktoru, u koji bismo trebali unijeti informacije o stanju koje bi taj organ trebao doseći, a koje odgovara njegovom optimalnom stanju funkcioniranja. Kako bismo proveli tu operaciju, potrebno je fizički unijeti atraktor u odgovarajući or­gan te pritom riješiti problem koji proizlazi iz činjenice da atraktor nije materijalni oblik i samim time nema fizičku strukturu.
Tijekom istraživanja tog područja, suočili smo se s nizom poteškoća:
- kako "pokupiti" atraktore;
- kako inteligenciju koja nije vezana uz materijalni oblik preoblikovati u fizički element;
- kako sažeti apsolutnu inteligenciju atraktora i usmjeriti je samo na određeni program;
- kako unijeti atraktor u fizički objekt na koji želimo djelovati.
Sada ćemo korak po korak pokušati objasniti svaki od tih problema, uz napomenu da su istraživanja dovela do izrade složenih selfičkih uređaja koji su po nekim aspektima slični vremenskim kabinama te omogućuju obavljanje ranije navedenih funkcija. Krenut ćemo od prve točke; podsje­timo se da se atraktori neprekidno slijevaju iz Realiteta u Svijet materijal­nih oblika privučeni signalima kompleksnosti koji se odašilju s materijalne razine. Zapravo rađanje živih oblika odašilje taj signal (iako treba naglasiti da su atraktori prisutni na svim materijalnim razinama, pa tako i u neživim oblicima; podsjetimo se mikro-mikroatraktora koji su prisutni u svakom kamenu temeljcu materije) i upravo na tome rade dotični uređaji. Kad je oblikovana prva kabina za unošenje mikroatraktora, Falco je proizveo jed­nu alkemijsku tekućinu nazvanu PRAISKONSKOM TEKUĆINOM, u kojoj su bile privremeno kondenzirane sve faze koje su u našem svemiru dovele do nastanka života. Ta je kabina, preko svog moćnog sferoselfičkog ure­đaja i specifične alkemijske tekućine, u stanju odaslati signal koji oponaša onaj koji se odašilje rođenjem nekog živog bića. Putem tog signala mogu­će je prizvati atraktor kojeg tada kabina "uhvati". U tom trenutku, selfički uređaj treba upisati program koji će mikroatraktor morati slijediti, ogra­ničavajući na taj način polje djelovanja samog atraktora koji više neće biti apsolutni element, već će djelovati prema smjernicama programa. To mož­da izgleda kao ograničavanje, no važno je da inteligencija koja djeluje s ciIjem izvršenja programa ne bude apsolutna, već relativna. Naime, apsolut­na inteligencija bi se mogla pokazati i protivna tom programu. Idući korak je primjena mikroatraktora na fizičkom objektu na koji treba djelovati. U dosadašnjim eksperimentima, mikroatraktori su korišteni prvenstveno za terapeutske funkcije i bili su unošeni u ljudsko tijelo. U toj se fazi koristi sustav za projiciranje uz pomoć laserskih zraka i magnetskih polja, a svime upravlja selfički uređaj. Tada se program usklađuje s mikroatraktorom te unošenjem u neki fizički dio poprima oblik. Preuzimanje fizičkog oblika je nužan korak zato što samo fizičko tijelo može proizvesti učinak na drugom fizičkom tijelu. Nakon unošenja, mikroatraktor počinje djelovati kako bi izvršio svoj program. Da bismo shvatili prirodu djelovanja mikroatraktora, treba se podsjetiti funkcije mikro-mikroatraktora unutar kamena temeljca materije. Njihovo djelovanje usmjerava tijek zakona, što znači da atraktor može izvesti tako kompleksnu radnju koja će izravno djelovati na zakone te će uspjeti zaobići sve otežavajuće okolnosti s kojima bismo se susreli da djelujemo isključivo na fizičkoj razini. Dakle, teoretski ne postoje gra­nice djelovanja mikroatraktora; oni mogu djelovati na razini sinkroniciteta ili kiše događaja (općenito na razini bilo kojeg zakona) kako bi postigli od­govarajući učinak, ako je zadatak jasno opisan (u našem primjeru to znači izraditi preciznu sliku organa u zdravom stanju i pri savršenom funkcioni­ranju). No, činjenica da ograničavamo njihovu apsolutnu prirodu povlači sa sobom i vremensko ograničenje. To znači da je svaki program izvediv, no treba procijeniti vrijeme potrebno za postizanje rezultata. Na primjer, zamislimo da u teško oboljelom organu imamo atraktor koji bi ga mogao dovesti do savršenog funkcioniranja za 200 godina. Jasno je da takva in­tervencija ne bi bila korisna jer bi osoba sigurno prije umrla. Ta potreba za vremenom proizlazi iz činjenice da atraktor, izgubivši svoju apsolutnu memoriju, mora djelovati mijenjajući stanicu po stanicu i provodeći mili­jardu intervencija, što nužno zahtijeva više vremena.
Kako bi se zaobišla ta prepreka, istraživanje je odmah krenulo u smjeru ispitivanja i otkrivanja niza metoda za korištenje što većeg broja atrakto­ra odjednom, čime bi se znatno smanjilo ukupno vrijeme djelovanja. Jedna grana tog istraživanja bavi se upravo traženjem načina da spoji i održi na okupu što veći broj atraktora.
Danas postoje razni uređaji za trajno unošenje mikroatraktora. Tako­đer postoje instrumenti koji ispuštaju mikroatraktore na kraće vrijeme i onda ih ponovno uvlače. Na tom principu funkcioniraju stiloselfovi, selfički instrumenti koji djeluju prema načelu sličnom akupunturi, iako njihovo djelovanje nije usmjereno na meridijane, već na mikrolinije.
Dosad smo opisivali općenito funkcioniranje mikroatraktora, no trebali bismo razlikovati tri vrste koje se koriste u različitim situacijama jer posto­je neke razlike u samom načinu funkcioniranja. Dakle, možemo govoriti o:
1. prirodnim mikroatraktorima
2. umjetnim mikroatraktorima
3. neutralnim mikroatraktorima.
Mi smo opisali umjetne atraktore koje tako nazivamo upravo zato što se signal koji ih privlači odašilje iz ranije spomenutih selfičkih uređaja. Dakle, to nije prirodan, već tehnološki postupak.
Prirodni mikroatraktori privlače se drukčijim tehnikama; na primjer, to je jedna od funkcija koju obavljaju pokretni uređaji koji se koriste za "pu­tovanja". Za takvu vrstu "prikupljanja" mikroatraktora potrebno je pokre­nuti odgovarajuće mase i volumene, a sam postupak je jako skup i zahtje­van u odnosu na korištenje kabina za privlačenje umjetnih mikroatraktora. Prema približnom izračunu, ako se prethodno spomenutim sredstvima prođe ruta od 250 km, moguće je "uhvatiti" jedan atraktor. No, s druge strane, njihov potencijal djelovanja je znatno kompleksniji zato što se radi o atraktorima koji dolaze u Svijet materijalnih oblika na prirodan način te su u stanju upravljati funkcijama vezanim uz život i neke složenije obli­ke. Zapravo bi se moglo reći da se te atraktore skreće s njihove original­ne putanje, a njihovo prirodno porijeklo omogućava postizanje rezultata u materiji u puno kraćem vremenu u odnosu na umjetne atraktore. Ako se vratimo na prijašnji primjer intervencije recimo na jetri, djelovanje pri­rodnih mikroatraktora ne bi bilo usmjereno na pojedinačne stanice, već bi se mogao postići istovremeni učinak na cijelom organu. Ti su atrakto­ri, dakle, jako dragocjeni, ali je njihova dostupnost ograničena s obzirom na vrijeme i trošak prikupljanja. Stoga se koriste gotovo isključivo za rje­šavanje potencijalno smrtonosnih fizičkih oštećenja nastalih uslijed teških nesreća. U takvim slučajevima, nužna je neposredna i djelotvorna inter­vencija u vrlo kratkom vremenu gdje nam druge vrste atraktora ne bi bile od koristi. Atraktorima upravlja izravno Falco, kako u prikupljanju, tako i u primjeni u netom navedenim slučajevima. To su intervencije na visokoj razini magijske tehnologije.
Za sve druge terapeutske slučajeve u kojima nije apsolutno neophodno postići rezultat u kratkom roku, primjenjuju se umjetni atraktori. Njih se priziva i primjenjuje pomoću odgovarajućih kabina o kojima smo govorili.
Damanhurski zdravstveni sustav primjenom znanstvenih protokola bilježi sve slučajeve i postignute rezultate, kako bi se dobio stvarni pregled učinkovitosti. Trenutna istraživanja usmjerena su na razvijanje tehnika koje će omogućiti istovremeno korištenje sve većeg broja mikroatraktora. Kako broj atraktora raste, smanjuje se vrijeme potrebno za postizanje značaj­nih rezultata.
Osim terapeutske funkcije, mikroatraktori imaju široko polje primjene i među kompleksnijim tehnologijama gdje se često upotrebljavaju u kombi­naciji s drugim tehnologijama kako bi se dobile funkcije koje je nemoguće postići samo jednom od njih. Ovdje možemo navesti primjer VREMEN­SKIH SATELITA (vidi odlomak o toj temi) koji funkcioniraju zahvaljuju­ći povezivanju mikroatraktora, selfika, tehnologije lančanog povezivanja i vremenskih sjemena.
Neutralni mikroatraktori su ponešto drugačija skupina, budući da to nisu doslovno atraktori, već prazne ljušture koje nemaju vlastitu inteligenciju poput atraktora, ali imaju jednaki odnos s materijalnom razinom. To zna­či da ne mogu samostalno djelovati u Svijetu materijalnih oblika, ali imaju strukturu koja bi se, uz pomoć odgovarajućeg programa, dala iskoristiti za djelovanje na materiju s jednakim mogućnostima koje nude mikroatrak­tori. Te su strukture otkrivene prikupljanjem prirodnih atraktora; u istu "mrežu" redovito se "hvataju" i ti posebni atraktori bez inteligencije. Neko vrijeme ih se nije uzimalo u obzir u istraživanjima, ali je tada otkriveno da ih je moguće koristiti kao atraktore. Od drugih kategorija razlikuju se pr­venstveno po tome što neutralni atraktor djeluje samo slijedeći program i nije u stanju nalaziti različite putove za izvršavanje programa što obično rade prirodni i umjetni atraktori. S druge strane, to je obilježje iznimno važno u eksperimentiranju gdje je nužno imati strogo pod kontrolom ono što se događa. Neutralni atraktori se koriste prvenstveno u eksperimen­tima s vremenskim sjemenima (vidi poglavlje o toj temi).

[3.1415926535...]

11.17 Lančana povezanost

U najmodernijim primjenama, tehnologija lančane povezanosti predstav­lja jako važnu kariku koja je omogućila otvaranje mnogih novih putova. Do otkrića ove vrste tehnologije došlo je slučajno (odnosno trebali bismo reći sinkronijski) tijekom ispitivanja jednog novog magijskog instrumenta izrađe­nog za naprednije faze sastavljanja TRIJADE (instrumenta sa štapićima kojeg smo u toj fazi nazivali instrumentom voda). To je bilo 1998. Tijekom jedne faze ispitivanja koje se obavljalo u morskoj vodi, primijećeno je da taj in­strument stvara neke čudne niti u vodi. Ta pojava nije bila izravno povezana s funkcijama instrumenta, dakle radilo se o nepredviđenom sekundarnom efektu. Analizom je otkriveno da stvaranje tih niti uzrokuje jedna specifična pojava koju smo nazvali upravo LANČANOM POVEZANOŠĆU. Radilo se
o poravnavanju elektromagnetskih sila na atomskoj razini. Isto takvo stanje obično nalazimo u magnetu, no u ovom slučaju pojava nije izazivala magnet­ski učinak, ali jedan detalj je svejedno pobudio zanimanje. Te niti u obliku povezanih molekula vode, koje su na atomskoj razini bile raspoređene kao da su dio magneta, mogle su biti neka vrsta vodiča energije. Ta je pojava detaljnije istražena te su za nekoliko mjeseci izrađeni selfički uređaji koji su izravno mogli proizvesti pojavu lančane povezanosti, koja se do tada pojav­ljivala samo kao sekundarni efekt prilikom korištenja instrumenta sa štapi­ćima. Zahvaljujući tim prvim uređajima, daljnje istraživanje je bilo olakšano. Ubrzo se došlo do zaključka da je moguće stvoriti provodljive strukture i sklopove, a da ih nije potrebno doslovno izraditi, već jednostavno usmjeriti materiju na atomskoj razini, odnosno primijeniti pojavu LANČANOG PO­VEZIVANJA. U međuvremenu je, zahvaljujući istraživanjima, proizveden uči­nak na različitim materijalima. Krenuvši od morske vode, ubrzo je postignut učinak u zraku i u čvrstoj materiji, a malo pomalo otvorena je i mogućnost djelovanja u praznom prostoru. Područje primjene je vrlo široko, ali je pr­venstveno usmjereno na jedan određeni element koji će u damanhurskim magijskim tehnologijama omogućiti skok na višu razinu. Falco ga je opisao kao povijesni prijelaz do kojeg je došlo razvojem industrijskog doba, uslijed nastanka prvih strojeva koji su omogućili znatno veći obujam proizvodnje u odnosu na prijašnje zanatske sustave. U našem slučaju, industrijske uređaje su predstavljali sustavi za vađenje energije iz sinkronih linija. Najvažniji as­pekt lančane povezanosti bila je činjenica da ona u materiji oblikuje stanje identično onome koje nastaje prolaskom sinkronih linija. I u ovom slučaju materija biva usmjerena na atomskoj razini te tako postaje neka vrsta vodiča koji omogućava prolazak energija koje teku sinkronim linijama. To je značilo da je tehnologijom lančanog povezivanja moguće izraditi umjetne sinkrone linije. Nas je posebno zanimala izrada malih linija jer je preko njih bilo mo­guće doseći sinkrone čvorove smještene na dotad nedostupnim mjestima. U poglavlju posvećenom sinkronim linijama vidjeli smo da na planetu postoji mnogo sinkronih čvorova, ali većina njih nije iskoristiva jer su smješteni ili na velikim dubinama ili visoko u zraku. Ni u jednom slučaju ih fizički nije mo­guće doseći. Znamo da je za korištenje sinkronog čvora neophodno fizički izraditi odgovarajući uređaj na tom mjestu. On se doslovno mora nalaziti iznad prolaza malih linija prisutnih oko tog čvora.
Ta je nova tehnologija omogućila priključivanje na sve one čvorove koji su prije bili nedostupni te je time omogućen pristup ranije nezamislivim količinama energije.
Nedostajalo je još nekoliko elemenata da bi se do toga došlo. Treba uzeti u obzir činjenicu da pojava lančane povezanosti nije trajna u materiji, već opada nakon 20 do 30 minuta. To znači da brzina oblikovanja umjetne male linije mora biti dovoljno velika kako bi se uspjelo doći do sinkronog čvora u vremenu kraćem od 20 minuta, jer će nakon toga "cijev" lanča­nog povezivanja početi nestajati te neće biti moguće izvući energiju. Prvi uređaji su omogućili stvaranje pojave lančanog povezivanja u različitim vr­stama materijala, ali postupak je bio poprilično spor i nije ga bilo moguće ubrzati u tom obliku. Iz tog je razloga osmišljen drukčiji sustav te je tako nastao projekt prvog Kozmičkog kolovrata.

[3.1415926535...]

11.18 Kozmički kolovrat

KOZMIČKI KOLOVRAT je struktura koja se sastoji od velikih menhira povezanih uređajem za lančano povezivanje. Ta je struktura izrađena 1998. na području HRAMA BAITE. Nastala je s ciljem trajnog povezivanja sa sustavom dubokih sinkronih čvorova, ali je istovremeno predstavljala jedan od instrumenata vezanih uz operacije TRIJADE. Služila je kao sred­stvo povezivanja između Božanstava spojenih u TRIJADI i masa planeta našeg Sunčevog sustava. Zato su menhiri vezani uz SUNCE, MJESEC, VE­NERU, MARS, MERKUR, JUPITER, SATURN i URAN. Kolovrat je na taj način omogućavao kontinuirano izvlačenje energije iz tih dubokih čvoro­va koja bi se, dolaskom na površinu, omatala oko menhira, baš kao pređa na vreteno. Svaki menhir ima karakteristična obilježja koja može prenijeti na pređu (vidi poglavlje o TRIJADI). Na taj se način ona početna energija može podijeliti u osam različitih vrsta (prva verzija kolovrata sastojala se od osam menhira). Iz Kozmičkog kolovrata, proizvedeno i oko menhira omotano "predivo" moglo se prenijeti na daljinu do pokretnih uređaja ko­rištenih na putovanju te ga se moglo iskoristiti za tadašnje ciljeve istraži­valačkih operacija. Kolovrat je prije svega omogućavao ubrzanje procesa tkanja niti lančanog povezivanja. Taj je detalj bio ključan iz ranije spome­nutih razloga. Za tu je funkciju bila neophodna određena vrsta tkanja oko menhira u kolovratu. U tim su se operacijama magijski instrumenti trebali kružno kretati oko menhira. To su na početku ručno izvodile osobe koje su fizički prenosile instrumente. Da bismo shvatili kako funkcionira ubr­zanje, pretpostavimo da je početna brzina bila 10 m/s. Tim postupkom, fizički prijeđena daljina pri svakom napravljenom krugu omogućavala je u jednakoj mjeri povećanje brzine tkanja. To znači da, ako je napravljeno sto krugova oko menhira, a jedan krug je dugačak 3 metra, brzina tkanja je ukupno mogla narasti za 300 m/s. Operacije tkanja su se neko vrijeme nastavile izvoditi pomoću tog manualnog sustava.
U međuvremenu je raspolaganje novom energijom dobivenom iz raznih dubinskih čvorova omogućilo ogromne promjene u vrlo malo vremena. Nakon prve faze eksperimentiranja kako bi se uređaji za lančano povezi­vanje dotjerali do savršenstva, prešlo se na ostvarenje prvog praktičnog cilja u okviru magijskog rata. Radilo se o OSLOBAĐANJU SINKRONIH LINIJA od neprijateljske okupacije. Ta je operacija, kao što smo već obja­snili u poglavlju o sinkronim linijama, zapravo započela već u prvim godi­nama damanhurske povijesti. U nekih 20 godina oslobođeno je oko 45% sinkronih tokova. Zahvaljujući velikoj količini energije koja je dobivena pristupom dubokim sinkronim čvorovima, bilo je moguće prijeći u napad u velikom stilu. U samo mjesec dana zgusnutih operacija dovršena je faza oslobađanja, čime se itekako dobilo na vremenu jer je za tu fazu bilo pred­viđeno puno duže razdoblje.
Idući korak bila je mehanizacija tkanja na kolovratu, što se do tada radi­lo ručno. Postavljene su šine kojima su kružili električni vlakići, prenoseći odgovarajuće sferoselfove koji su preuzeli funkciju instrumenata korište­nih u manualnom sustavu. Tako su se operacije mogle puno brže odvija­ti. Pređa lančanog povezivanja, kao što smo već ranije objasnili, najviše se koristila za istraživalačke operacije tijekom putovanja, a njezine dvije naj­važnije funkcije su:
1. Stvaranje mreža za istraživanje vremenskih matrica
2. Eksperimenti mijenjanja atmosferskog vremena.
U tom razdoblju otkriven je još jedan ključan detalj; priroda energije dobivene iz dubinskih sinkronih čvorova nije jednaka onoj koju možemo naći na površini. Ispostavilo se da je priroda podzemne energije čišća. Veća čistoća znači da se početna energija može oblikovati u više različitih obli­ka, dok se ona površinska očituje jedino u sinkronim funkcijama o kojima smo ranije govorili. Dakle, možemo razlikovati tri glavna oblika energije:
1. Sinkrona energija
2. Telurska energija
3. Vremenska energija.
Sinkrona energija je najsličnija površinskoj, no postoji velika razlika u ko­ličinskom odnosu. U ovom slučaju omjer sile je puno veći, tako da je smišljena prikladna mjerna jedinica kojom bismo je mogli što točnije defini­rati. Ta nova mjerna jedinica nazvana je sinkronim naponom. Zahvaljujući većoj sili, rat za oslobođenje sinkronih linija je jako brzo okončan, prije predviđenog vremena.
Telurska energija je vezana uz svjesne sile čije je težište u ovom dijelu svijeta. To su sile s kojima se već kontaktiralo u prošlosti te ih se nazivalo Božanstvima Hada ili sličnim imenima. Radi se o jako moćnim silama koje je teško kontrolirati. U ljudskoj povijesti zabilježeno je nekoliko pokušaja korištenja tih inteligencija koji su često loše završavali.
Vremenska energija se prvenstveno tiče razvoja vremenske vegetacije koja se prilagođava tokovima te energije. Dakle, povezana je s prirodom vremena. To je zapravo jedna od komponenti koje čine strukturu vremena.
Budući da smo imali na raspolaganju tako kompleksni uređaj koji je u stanju kontinuirano povećavati brzinu prijenosa lančane povezanosti, jedan od ciljeva postaje dosezanje drugih, još daljih točaka kako bi se izvu­kla još čišća energija. O čemu se zapravo radi? Postoji primarni izvor ši­renja sinkronih linija (točnije četiri osnovne točke koje nazivamo srcima galaksije) odakle kreće apsolutno čista energija. To znači da se iz jednog izvora može izvući bilo koji oblik energije. Kako sinkrone linije dopiru do lokalnih sustava i ulaze u određene galaksije, sunčeve sustave i pojedinač­ne svjetove, priroda energije koju prenose prilagođava se tim sustavima i oblikuje prema funkcijama koje će morati obavljati. No, na taj način gubi fleksibilnost i sve se više sužavaju mogućnosti daljnjih pretvorbi u druge energije. Zaključak je sljedeći: ako uz pomoć cijevi za lančano povezivanje uspijemo doseći sunce, odnosno ono prvo što linije dotaknu kad se uda­lje od Zemlje, moći ćemo izvući energiju veće čistoće. Jednako tako, ako izađemo iz našeg Sunčevog sustava i dosegnemo „međuzvjezdani sinkroni čvor“, energija će imati još jači potencijal djelovanja te ćemo na naš pla­net moći prenijeti energije koje ovdje nikako ne bi mogle biti proizvedene. No, ta nas konstatacija ponovno vraća na temu o brzini prijenosa lančanog povezivanja koja mora biti dovoljno velika da pravovremeno dođemo do mjesta odakle želimo izvući energiju.
Iz tog se razloga nastavlja s mehanizacijom sustava za ubrzanje, koji se nakon električnih vlakića razvija zahvaljujući tehnološkim inovacijama do­bivenim primjenom lančane povezanosti na selfikama. Jedan od provede­nih eksperimenata bilo je oblikovanje selfičkih mikro-sklopova. Cilj je bio smanjiti u velikoj mjeri određene selfičke strukture te ih oblikovati unutar različitih materijala i to na potpuno drugačiji način od onog tradicionalnog kojeg smo opisali u poglavlju vezanom uz selfiku. Tako su vrlo brzo nastali jako praktični tekući sferoselfovi, oblikovani unutar tekućine koja je mogla biti stavljena u krug oko menhira, što bi zamijenilo električne vlakiće. Že­ljeznički sustav je na taj način bio zamijenjen hidrauličkim sklopovima koji su puno praktičniji; održavanje je vrlo jednostavno u odnosu na željeznički sustav na čije se održavanje zbog čestih kvarova gubilo puno vremena. Pa­ralelno se krenulo s izradom novog uređaja za vađenje energije iz središta Zemlje. Sustav je izgrađen unutar podzemnog Hrama. Radi se o pomič­noj složenoj selfičkoj strukturi na metalnim šinama, pojačanoj sustavom cirkulacije s tekućim sferoselfovima poput onog u Kozmičkom kolovratu. Hidraulički sklop je vidljiv u svim dvoranama budući da prolazi svim dije­lovima podzemne strukture. Novi uređaj je nastao iz potrebe za crpljenjem različitih vrsta energija. Na primjer, ovaj je specijaliziran za crpljenje vremenske energije, a s ciljem širenja potencijala vremenske tehnologije.
Današnja je situacija sljedeća: već nekoliko godina uređaji su u stanju crpiti energiju iz sunca, čija priroda nam omogućava pretvorbu dobivene energije u otprilike dvadeset različitih oblika. Neki od njih omogućili su revolucionarne promjene i na određenim sustavima vezanim uz alkemiju živih bića. Brzina prijenosa lančane povezanosti znatno je veća od brzine svjetlosti, a istraživanja su dovela do otkrića drugih točaka izvan Sunče­vog sustava odakle se može crpiti još čišća energija. No, na tako velikim udaljenostima ulaze u igru i drugi faktori, prije svega nužnost korištenja jako velikih masa. Vađenje energije zapravo funkcionira na principu „pumpanja“, a masa menhira predstavlja klip te pumpe. Kada je točka crpljenja na toliko velikoj udaljenosti, potrebna masa može biti velika koliko i cijeli jedan planet. Osim toga, masa koju koristimo mora biti posebno pripre­mljena kroz odgovarajuće rituale da bi mogla obavljati tu funkciju. To je razlog zbog kojeg se ovakve radnje moraju osloniti i nadovezati na jednu od važnih operacija projekta TRIJADA; „operaciju usmjeravanja masa“.
O tome ćemo detaljnije govoriti u poglavlju posvećenom Trijadi, no ukratko možemo reći da se tim operacijama masa planeta našeg Sunčevog sustava postepeno usklađuje s frekvencijom novog božanskog aparata kojeg predstavlja TRIJADA. Malo pomalo kako se masa usmjerava, može se koristiti i za povećanje dimenzija klipa pumpe koju predstavlja Kozmič­ki kolovrat. U tim točkama koje su udaljene od Zemlje 9 i pol svjetlosnih sati, za vađenje energije potrebna je masa jednaka otprilike 2/3 Sunčeve mase. Trenutno još nije moguće djelovati u tom smjeru zato što usmje­rena masa koju smo dobili kroz dosadašnje operacije još nije dosegla tu razinu, dok je brzina kojom raspolažemo i više nego dovoljna da se na vrijeme dođe do tih točaka, odnosno u manje od 20 minuta, nakon čega učinak lančane povezanosti počinje slabiti. Ovim ritmom kojim se odvijaju operacije usmjeravanja masa, vjerojatno će i taj cilj biti ostvaren za neko­liko godina, a istraživanja bi mogla dovesti i do razvoja novih sredstava za dodatno ubrzanje vremena.
Sada ćemo pokušati sažeti posljedice otkrića tehnologije lančane povezanosti:
- znatno se povećala količina raspoložive energije;
- oslobađanje sinkronih linija okončano je puno ranije nego što je bilo predviđeno;
- stvoreni su temelji za oblikovanje Kozmičkog kolovrata;
- došlo je do revolucionarnih promjena i u selfičkoj tehnologiji — omogućeno je oblikovanje tekućih sferoselfova;
- omogućeno je dobivanje novih oblika energije iz dubinskih i zvjez­danih sinkronih čvorova;
- omogućeno je eksperimentiranje vezano uz kontrolu atmosferskog vremena.

[3.1415926535...]

11.19 Vremensko sjeme

Radi se o tehnologiji koja je rezultat istraživanja vremenske vegetacije o kojoj smo detaljnije govorili u poglavlju o vremenu. Vremensko sjeme je za vremensku vegetaciju isto što i klasično sjeme za drvo, odnosno omogu­ćava klijanje određene strukture vremenske vegetacije koja se može, kao što smo već vidjeli, razviti na bilo kojem vremenskom pravcu i mijenjati vremensku strukturu kojom prolazi i na kojoj se razvija. Ova nam teh­nologija dopušta laboratorijsko oblikovanje vremenskog sjemena koje je moguće programirati. To znači da se programom može odrediti njihovo kretanje do određene točke u vremenu i provođenje određenih promjena. Ova je tehnologija dostupna i za osobnu upotrebu. U našoj školi moguće je pohađati tri različita seminara kako bi se naučilo koristiti isti toliki broj vremenskog sjemenja. U naprednijoj magijskoj tehnologiji, vremensko sje­me je kao i mikroatraktor temeljne komponente većih struktura čije se funkcije mogu reprogramirati ovisno o potrebi.
Istraživanje vremenskog sjemena predstavlja područje koje u velikoj mje­ri još treba istražiti, budući da je teško programirati njihove funkcije jed­nom kad izađu iz naše linije vremena i upravo je to njihovo temeljno obi­lježje. Trenutno raspolažemo s tri tipa vremenskog sjemena za osobnu upotrebu te ćemo objasniti njihove funkcije:
PRVI TIP omogućava mijenjanje aspekata i događaja koji čine dio naše prošlosti. Moguće ih je programirati za odlazak u jednu ili više toča­ka u prošlosti i djelovanje na vremenskoj strukturi, tako da se pro­mijeni ravnoteža između probnih i stvarnih vremena. Na taj način, događaj koji je možda bio sadržan samo u jednom od naših probnih vremena može dobiti težinu događaja koji pripada glavnoj liniji našeg vremena, mijenjajući na taj način i eventualne posljedice u budućno­sti. Taj se tip sjemena koristi na prvom seminaru kojeg smo nazvali seminarom za preoblikovanje sjećanja.
DRUGI TIP je sličan prvom, ali se u ovom slučaju djeluje u smjeru budućnosti. Omogućava definiranje linije budućih događaja progra­miranjem osnovnih aspekata. Drugim riječima, moguće je rezervira­ti personaliziranu liniju vremena u budućnosti. Korištenje ove vrste sjemena također je predmet jednog od seminara.
TREĆI TIP je onaj koji omogućava, i dalje na osobnoj razini, razvoj dodatnih probnih vremena u odnosu na ona prirodna. To bi omogu­ćilo razvoj raznih sposobnosti ili događaja koji inače ne bi bili predvi­đeni na našoj normalnoj liniji vjerojatnosti. Da bi se to postiglo, do­tično sjeme mora djelovati izvan naše linije vremena, što nas dovodi do ranije spomenutog problema, odnosno poteškoća s kontrolira­njem sjemena izvan granica naše linije vremena. Iz tog razloga treći tip vremenskog sjemena mora imati ograničen rok trajanja. Osnovni program predviđa trajanje od petnaest dana i unutar tog vremena moguće ga je kontrolirati. Svako vremensko sjeme treće kategorije programirano je za posebne funkcije. Korištenjem takvog sjemena, tijekom tih petnaestak dana aktivirat će se događaji i okolnosti u ko­jima ćemo moći "kušati" elemente koji su dio njegovog programa. Nakon tog vremena, sjeme će prestati obavljati svoju funkciju jer bi inače moglo izbjeći kontroli te više ne bi bilo moguće predvidjeti po­sljedice. Nakon toga ovisi o osobi hoće li uspjeti zadržati i na svojoj uobičajenoj liniji vremena plodove iskustava iz tih 15-ak dana. Kako bismo nastavili i produbili istraživanje, moguće je eventualno ponov­no upotrijebiti istu vrstu vremenskog sjemena.
Osim tih kategorija vremenskog sjemena postoje i mnoge druge obliko­vane i programirane na specifičan način za određene funkcije. Njih nije mo­guće katalogizirati. Još jedna važna pojedinost vezana uz sve vrste vremen­skih sjemena jest činjenica da se programiranje uvijek odvija preko spajanja s mikroatraktorima koji kontroliraju i upravljaju dotičnim programima.

[3.1415926535...]

11.20 Vremenski sateliti

To su sustavi koji omogućuju istraživanje i definiranje vremenskog teri­torija. Postoje različite vrste vremenskih satelita koji se koriste ovisno o potrebnim funkcijama. Prvi tip o kojem smo govorili služi za orijentaciju u vremenskoj navigaciji. Oni su trajno smješteni na određenim točkama u vremenu. Uz pomoć dovoljnog broja ovakvih vremenskih satelita moguće je oblikovati neku vrstu vremenskog GPS-a. Prema približnom izračunu, za točnu definiciju jedne točke u vremenu potrebno je 800 različitih me­đusobno povezanih točaka i jednako toliko vremenskih satelita. Kada je započelo eksperimentiranje vezano uz putovanja kroz vrijeme, ustanov­ljeno je da već postoji velik broj satelita koje su postavili razni vremenski imperiji koji su osnivali kolonije u vremenu. Njima se mogu koristiti svi koji raspolažu tom vrstom tehnologije. I mi smo ih koristili, a da nismo posta­vili vlastite. Za tu funkciju moguće je iskoristiti i zvijezde koje predstavljaju neku vrstu prirodnih vremenskih satelita.
Posljednjih nekoliko godina radimo na jednoj drugoj vrsti satelita čija je funkcija istraživanje teritorija budućeg vremena, odnosno onih točaka do kojih se na drugačiji način ne može doći. Takvi se sateliti izrađuju u damanhurskim laboratorijima te bivaju "lansirani" iz ove točke u vremenu zato što podaci koje trebaju dostaviti imaju svrhu samo u našoj sadašnjo­sti. Dakle, oni nisu fiksni, već slijede određenu vremensku putanju. Ti su sateliti namijenjeni za istraživanje narednih šesto godina budućnosti, a to se vrijeme podudara s trajanjem koje projekt RAZDVAJANJA RAZINA (vidi poglavlje o povijesti magije u suvremenom dobu) mora dostići. Radi dovršenja toga projekta, treba nam dovoljno detaljna mapa linija vjerojatnosti koje se očituju u vremenu u narednih šesto godina, da bismo mogli utvrditi koja od njih je najviše usklađena s projektom. Kako bismo te sa­telite mogli odaslati "u orbitu", napravljena je prikladna "rampa za lansira­nje" proširenjem KOZMIČKOG KOLOVRATA. 2003. izgrađena je ta nova impozantna struktura koja se temelji na korištenju menhira te u ovom slu­čaju i velikih portala (sličnih onima u Stonehengeu). Dodavanjem ove nove funkcije koja se koristi cijelom strukturom, veličina kolovrata je i više nego udvostručena. Postupak lansiranja predviđa posebnu operaciju koja osim svih menhira i portala kolovrata uključuje i određene instrumente među kojima je i jedno zrcalo s tri leće izrađeno upravo za tu funkciju. Tijekom faze lansiranja, masa menhira koristi se za mijenjanje vremenskog pravca; kompliciranim postupcima izračunavaju se vremenski kutovi kojima sateliti moraju proći, a aktivacija svakog menhira proporcionalna je kutno-vremenskom usmjerenju koje mora dati satelitu. Satelit se fizički smješta u odgo­varajuću točku i njegova se masa prenosi na odredišnu točku u vremenu, zbog čega na kraju operacije satelit više nije prisutan. Njegov povratak nije predviđen, no satelit može odašiljati podatke koje postupno bilježi prema našoj sadašnjosti. Te podatke primaju i dekodiraju pokretni uređaji u kam­perima, čije funkcioniranje zahtijeva i ljudsku intervenciju.
Sa stajališta tehnologije, vremenski sateliti su selfičke strukture koje se kombiniraju s mikroatraktorima, uređajima za lančano povezivanje i vre­menskim sjemenima. Međudjelovanje tih različitih sustava satelitu omogu­ćava kretanje određenom putanjom kroz vrijeme koja često prolazi zona­ma u prošlosti da bi potom izronila u budućnosti. Zahvaljujući funkcijama vremenskih sjemena, postaje moguće proći i onim mjestima na kojima je tkanje vremena oštećeno, što bi inače prouzročilo gubitak putanje te ne­mogućnost slanja podataka.
Do danas su proizvedene dvije generacije ove vrste vremenskog satelita. Prva je omogućila prvotnu funkciju satelita, a to je prikupljanje i odašiljanje podataka do baze. Druga generacija osim prikupljanja podataka omoguća­va i male intervencije zgušnjavanja događaja. Zgušnjavanje budućih doga­đaja u praktičnom smislu znači povećanje vjerojatnosti da se isti i očituju.
Nakon prve faze izrade vremenske mape, radni program predviđa djelo­vanje na različitim razinama s ciljem učvršćivanja događaja na onim linija­ma vremena koje se smatra najprikladnijima za razvoj projekta buđenja Čovječanstva kojeg Damanhur provodi. Kada se izradi dovoljno precizna mapa, bit će omogućen izravan pristup tim točkama u vremenu pomoću vremenskih kabina.
Jednu drugu vrstu satelita čija se upotreba predviđa u budućnosti na­zvali smo „satelitom Sunčeve putanje". To je sustav koji se kreće istom putanjom kao planeti oko sunca. Možemo zamisliti da će ti sustavi slijediti putanju nekog planeta, ali uz određenu vremensku prednost, kako bi una­prijed ispitali vrijeme kojim će se proći.

[3.1415926535...]

12. MAGIJSKE TEHNOLOGIJE ZA PUTOVANJE KROZ VRIJEME

Od 1992. do 1994. mnoge su večeri s Falcom bile posvećene istraživanju vremenske tehnologije, analizirajući nekoliko tisuća detalja koje treba ima­ti na umu kada se razmatra mogućnost putovanja kroz vrijeme. U ovom ćemo poglavlju pokušati dati što potpuniju sliku saznanja kojima naša teh­nologija raspolaže na ovom polju.
Prije svega treba razmotriti što uopće znači putovati kroz vrijeme sa sta­jališta opće teorije o vremenu koju smo analizirali u prethodnom poglavlju; u tu je svrhu bez daljnjega potrebno uzeti u obzir vremenske pakete i nji­hove pojedinačne karakteristike te pojmiti putovanje kroz vrijeme kao pre­mještanje iz jednog vremenskog paketa u drugi. Kako bi bilo moguće izvesti takvu operaciju, potrebno je raspolagati svim podacima vezanim uz ritam, kompleksnost i kapacitet određenog vremenskog paketa. I tada, iako smo vrijeme definirali kao vječni sadašnji trenutak, odnosno kao teritorij kojim se teoretski možemo kretati u svim smjerovima, svejedno treba razlikovati kretanje prema prošlosti koju možemo lakše upoznati, od kretanja prema budućnosti, budući da događaji koji bi je trebali definirati s našeg stajališta još nisu zgusnuti. Ako uzmemo u obzir kompleksnost, vidjet ćemo da i taj važan faktor ukazuje na činjenicu da je lakše kretati se prema prošlosti, odnosno prema stanju manje kompleksnosti u odnosu na polazišnu točku. Kompleksnost je zapravo temeljna stavka cijelog tehnološkog sustava; vidjet ćemo da se putovanje odvija manipulacijom kompleksnosti. Vremenskog putnika možemo promatrati kao zgusnuti događaj određene kompleksno­sti koji mora ući u neki drugi događaj u vremenu na odredišnoj točki. Slije­deći već poznati primjer, na temelju kojeg svaki događaj možemo prikazati kvadratom čije su dimenzije obrnuto proporcionalne razini kompleksno­sti, lako možemo zaključiti da događaj veće kompleksnosti može ući u onaj manje kompleksnosti, dok obratno nije moguće. To je jednako tvrdnji da je moguće putovati u prošlost dok u budućnost nije, uz napomenu da ćemo se pred kraj ovog poglavlja osvrnuti na određene tehnološke inovacije.
Naredno ograničenje predstavlja ritam vremenskih paketa; vidjeli smo u prošlom poglavlju da su ritmovi često nekompatibilni, zbog čega mate­rijalni oblik koji se kreće kroz vrijeme može ući samo u vremenski paket čiji je ritam kompatibilan s ritmom njegovog paketa.
Još jedan važan element koji treba uzeti u obzir odnosi se na ulazak strane mase, odnosno mase vremenskog putnika u vremenski paket kojeg, budući da je već prošao, treba smatrati zgusnutim. To znači da je pun, i zato, da bismo u njega uopće mogli unijeti određenu masu, recimo 70 kg, jednako toliko trebamo izvući. Ovim ćemo primjerom pokušati olak­šati razumijevanje: zamislimo odredišni vremenski paket kao bocu punu vode. U trenutku ulaska neke mase u tu bocu neizbježno dolazi do istje­canja jednake količine vode. Ako voda ne izađe iz boce, nijedan drugi ele­ment ne može ući u nju.
Posljednji detalj koji ćemo analizirati sa stajališta teorije prije nego što krenemo u detaljnije tehničko pojašnjenje vremenske tehnologije odno­si se na dostupnost događaja vremenskom putniku jednom kad dođe na odredište. Iz onoga što je rečeno znamo da će se vrlo vjerojatno raditi o nekoj točki u prošlosti u kojoj kiša neutralnih događaja više nije aktivna, budući da je dotični vremenski paket već zgusnut. Stoga je neophodno raspolagati svim informacijama o tom vremenskom paketu, da bi se mogla utvrditi dostupnost eventualnih nezgusnutih događaja prisutnih u njemu, osim same tehnološke mogućnosti prijenosa događaja s polazišne točke.
Vremenska tehnologija, osim što omogućava prijenos materijalnog oblika iz jednog vremenskog paketa u drugi, mora biti u stanju riješiti sve even­tualne probleme, kako bi se putovanje odvijalo u skladu s funkcioniranjem zakona derivata koje smo analizirali u prethodnim poglavljima.

[3.1415926535...]

Sada ćemo prijeći na analizu složene vremenske tehnologije koja u sušti­ni koristi uređaje zvane SELFIČKE KABINE. One funkcioniraju na principu tehnologije koju bismo mogli definirati kao četiri petine magijska i jedna petina klasična.
Ova vrsta tehnologije nije izmišljena ni iz čega, već predstavlja tehnološ­ku reprodukciju onoga što su neke životinjske vrste (nezemaljske) u stanju učiniti da bi pobjegle grabežljivcima. Te vrste imaju sposobnost sažimanja i širenja vlastite kompleksnosti, što im omogućuje male skokove u vre­menu, dovoljne da im zajamče bijeg. Dakle, ova se tehnologija temelji na kompleksnosti. Postoje i drugi sustavi putovanja kroz vrijeme, no naša je škola razvila upravo ovaj. Sada ćemo definirati stvarne mogućnosti koje nudi ova tehnologija i koji se uvjeti moraju poštivati:
1. Moguće je putovati kroz vrijeme koristeći vlastito fizičko tijelo (fi­zičko putovanje) ili samo suptilni dio našeg bića (putovanje zaposjedanjem drugog tijela). U ovom drugom slučaju koristi se lokalno živo biće koje se privremeno "zaposjeda";
2. Moguće je putovati u prošlost, u stanja manje kompleksnosti u od­nosu na polazišnu točku;
3. Odredišni vremenski paket mora imati ritam kompatibilan s ritmom vremenskog putnika;
4. Za vremenskog putnika subjektivno trajanje vremena se ne mijenja (vremenski putnik se putovanjem u prošlost neće pomladiti);
5. Samo živući oblici mogu putovati na ovaj način, budući da se samo kompleksniji elementi poput živućih oblika mogu kretati već zgusnu­tim prostorom kao što je neki vremenski paket u prošlosti.
Sada ćemo vidjeti od čega se sastoje vremenske kabine i kako tijekom putovanja kroz vrijeme funkcionira cjeloviti uređaj, koji obuhvaća i čita­vo selfičko postrojenje Podzemnog hrama s pristupom rudniku događaja.
Kabina se sastoji od okruglog metalnog diska promjera oko 120 cm o kojeg je obješeno 19 metalnih bakrenih i mjedenih šipki koje čine neku vr­stu Faradayevog kaveza. Tu su i određene električne aparature (frekvenciometar i elektrostatički uređaji) povezane s diskom i šipkama. Dno kabine čini okruglo drveno postolje unutar kojeg se nalazi dio selfičkog uređaja, a oko njega je veliki dvostruki krug koji obuhvaća cijelu površinu kabine. Zatim imamo sferoselfički uređaj koji je u svojoj prvoj verziji, prilikom is­pitivanja kabina u proljeće 1994., predviđao po jedan sferoself za svaku od 16 šipaka. Kompletni uređaj kabine povezan je sa selfičkim postrojenjem Hrama. Danas je kabina znatno složeniji uređaj, budući da je obogaćena desecima sferoselfova povezanih sa sustavom multiplikatora, što joj do­datno uvećava snagu. Nikako ne smijemo zanemariti vezu s božanstvom koje, kao što ćemo vidjeti dalje u tekstu, obavlja jako važan dio procesa bez kojeg ovako složena operacija kao što je putovanje kroz vrijeme ni­kako ne bi bila moguća. Potrebne su čak i funkcije vezane uz silu GRALA.
Sada ćemo kroz nekoliko točaka pokušati objasniti što se događa tije­kom putovanja kroz vrijeme i koje funkcije imaju netom opisani uređaji. Osim što osoba koja se priprema za putovanje kroz vrijeme mora proći odgovarajuće pripreme, kako fizičke koje obuhvaćaju i aspekte vezane uz preživljavanje, tako i psihološke budući da se mora suočiti s iznimno, pr­venstveno za um, zahtjevnim iskustvom, vremenski putnik biva podvrgnut i hipnozi tijekom koje se u njegovu memoriju unose posebni KODOVI koji za naš um predstavljaju prijevod ritmova vremenskih paketa. Poznavanje tih kodova spada među najtajnije informacije iz područja vremenske teh­nologije. Zato se tijekom hipnoze unosi i posthipnotička naredba koja će po završetku misije izbrisati te kodove iz svjesne memorije. Postoji osam temeljnih kodova i oni određuju u koji će vremenski paket putnik biti tran­sportiran. Potom slijedi aktivacija kabine korištenjem energije koju izravno proizvodi za to predodređen tim. Ovdje govorimo o vitalnim energijama koje se izražavaju kroz razne tehnike poput pjevanja, plesa, ritmova i mu­zike. Uređaji u raznim prostorijama u Hramu u kojima se odvijaju ove ak­tivnosti upijaju tu energiju i usmjeravaju je ka selfičkim uređajima kabina. No, u posljednjih nekoliko godina ova se faza punjenja energijom više ne odvija istovremeno s putovanjima, već tijekom periodičkih rituala u koji­ma se svaki put nakupi određena količina energije koja se potom, kada je to potrebno, koristi za aktivaciju kabina. Energija prolazi i kroz električni dio. Struja određene frekvencije prolazi diskom i šipkama stvarajući elek­tromagnetsko polje oblikovano tako da stvori rezonantni učinak između mase šipki i tijela putnika. Šipke su teške oko šezdeset i šest kilograma. Njihova težina mora odgovarati masi koju treba prenijeti i zato postoji su­stav koji kompenzira višak ili manjak mase. Možemo reći da sferoselfički uređaj obavlja niz djelovanja na šipkama koje po načelu odjeka imaju učinak na vremenskog putnika. U kabini se oblikuje i elektrostatičko polje koje zgušnjava prostor i, taloženjem na koži vremenskog putnika, stvara savr­šen odraz tijela u negativu koje, između ostalog, odgovara obliku suptilnih tijela. Selfički uređaj može precrtati taj otisak i kopirati njegov oblik te ga prenijeti u određenom trenutku onkraj vremenskih vrata. Pogledajmo sada detaljnije koje sve funkcije obavlja selfički uređaj kabine:
- Energija dobivena ranije spomenutim tehnikama usmjerava se na vremenskog putnika, izazivajući potpuno osjetilno zasićenje. Ovo naglo preopterećenje osjetilnim informacijama dovodi do najvišeg stupnja kompleksnosti koje vremenskog putnika izbacuje iz njegova uobičajenog tijeka vremena i projicira ga u neposrednu budućnost;
- Taj val energije ima svojstvo djelovanja i na razini atoma koji sačinja­vaju vremenskog putnika, preciznije, na razini kvarkova. Kvarkovi su neka vrsta trake koju se može razvući (kao takvi su dvodimenzionalne prirode, odnosno nemaju masu) ili saviti oblikujući karakteri­stičnu Mobiusovu traku (u tom su slučaju trodimenzionalne, dakle materijalne prirode). Odgovarajućim energetskim signalom moguće je otvoriti zatvoreni kvark i obratno. To znači da se masa pretvara u energiju, a to je upravo ono što se događa s masom putnika. Ovdje je važno naglasiti da se sve opisane faze događaju u nultom vreme­nu; u protivnom bi dematerijalizacija izazvala nuklearnu eksploziju;
- Kada su kvarkovi otvoreni, oni predstavljaju simetričnu strukturu. Selfički uređaj za svaku kopiju kvarka nadodaje po jedan element koji stvara asimetriju, tako da ih se može razlikovati od drugih struktura;
- Jednom kad je tijelo dematerijalizirano, postaje neophodnim imati auru. Ona drži na okupu sve te rastavljene dijelove te, zahvaljujući efektu isijavanja koje stvara energija, sprječava njihovo rasipanje. I to je razlog zbog kojeg samo živući oblici mogu putovati ovom teh­nikom. Također treba napomenuti da aura u sebi sadržava i nacrt strukture ljudskog tijela koje se dematerijaliziralo. Cijela površina kabine obuhvaćena je aktivnim magijskim obručem koji štiti fizičko i suptilno tijelo od eventualnih upada sablasti ili drugih entiteta koji bi odmah, čim se njegov suptilni dio nađe s onu stranu vremenskih vrata, nasrnuli na tijelo;
- Sljedeći korak je promjena vremenskog pravca koji je obično usmje­ren prema budućnosti, zato što su mnogi kameni temeljci materije od kojih smo sačinjeni tako orijentirani. To je određeno pritiskom zgusnutih događaja koji je veći u dijelu kamena temeljca materije okrenutog prema budućnosti (vidi STRUKTURU MATERIJE). Za ovu operaciju selfički uređaj odgovarajućom količinom neutralnih doga­đaja nadopunjuje dio KTM-ova okrenutih prema prošlosti. U tre­nutku kad se premaši težina strane orijentirane prema budućnosti, smjer na liniji vremena se okreće.
- Tada se putnika projicira u liniju simetrije materijalnih oblika kojom se sada, budući da više nije materijalno biće, može kretati. Što se pak vremenskog putnika tiče, on će uočiti vremenska vrata koja izgle­daju poput nekakvog crnog zareza ili su jajolika oblika i pomična u zraku. Kada spazi vrata, putnik mora odmah proći kroz njih i na taj način ulazi u liniju simetrije. Tada je moguće kretanje cijelim prostorno-vremenskim kontinuumom našeg univerzuma brzinom jedinstve­nog atoma, odnosno brzinom jednakom nuli. Vremenski putnik će se međutim moći ponovno materijalizirati samo u točki smještenoj na njegovom vremenskom pravcu, jedinoj s kojim je njegova fizička struktura kompatibilna. Odredišni paket definiran je unesenim vre­menskim kodovima;
- Putnik stiže na odredište. Treba pojasniti da se u tom trenutku polazišna i odredišna točka podudaraju što se tiče prostora, budući da aktivacija kabine i djelovanje božanskih sila savijaju tkanje prostora i vremena. Sferoselfov signal u ovom slučaju navodi otvorene kvarkove da se iznova saviju, odnosno da nanovo materijaliziraju tijelo putnika. Kako bi to bilo moguće, nužno je prenijeti jednaku masu u suprotnom smjeru, kompenzirajući na taj način ulazak strane mase u odredišni vremenski paket. U tu svrhu koristi se voda koja, iako sama po sebi nije živa, predstavlja temelj života (podsjetimo se da više od 60% našeg tijela čini voda). Iz tog se razloga odredišna mje­sta vremenskih putnika biraju pretežno blizu većih količina vode. U fazi prijenosa, kad kompenzacijska voda stigne do vremenskih ka­bina, može se skupiti u odgovarajuće posude ili direktno odaslati u zrak u obliku vlage.

[3.1415926535...]

Razmotrit ćemo sada neke elemente vezane uz događaje nakon što put­nik stigne na odredište. Područje koje nas zanima bit će podvrgnuto op­sežnom proučavanju da bi se detaljno upoznali događaji koji će se odvijati u vremenu u kojem će boraviti putnik. Istražit će se količina nezgusnutih događaja prisutnih na tom području. Također treba uzeti u obzir očituje li se u tom paketu prisutnost našeg referentnog božanstva što se tiče bo­jenja događaja. Ako se nalazimo u vremenu u kojem naše božanstvo nije prisutno, događaji će nam biti nekompatibilni. U tom slučaju treba pribjeći funkcijama GRALA, jedinoj sili koja je u stanju prevesti događaje jedne boje u drugu, tako da nam postanu kompatibilni. Osim toga, prisutnost GRALA čitavo područje čini fluidnim, omogućavajući drugačije oblikovanje vremena dodavanjem novih elemenata. Bez takve intervencije, vremenska struktura bila bi puno kruća i bilo bi gotovo nemoguće unijeti promjene u već zgu­snute događaje u nekom prošlom vremenu. Putnik stiže gol na odredište zato što se odjeća, budući da nije organska tvar, ne može prenijeti. No, male je predmete moguće prenijeti u ustima. Budući da postoji ograničen broj događaja koji se mogu upotrijebiti u već zgusnutom paketu, treba pokušati iskoristiti što manju količinu, pogotovo ako mislimo da ćemo se morati vratiti na to mjesto. Taj omjer događaja je obrnuto proporcionalan prijeđenoj vremenskoj udaljenosti. Ako odemo u neko područje dovoljno daleko u prošlosti, znatno se povećava količina nezgusnutih događaja koje možemo iskoristiti, imajući pritom na umu razliku u kompleksnosti koja je u tom slučaju zasigurno veća. Važno je nadodati i da u vremenskim pu­tovanjima nije uvijek moguće doći direktno na odredište. U tom je slučaju potrebno koristiti VREMENSKE DVORCE, posebne strukture kreirane u tu svrhu u određenim točkama u vremenu. To su spremnici nezgusnutih događaja zaštićeni utvrdom zgusnutih događaja koja ih, poput zida koji pri­ječi pristup nekom mjestu, čini nedostupnim oblicima života koji obitavaju u tom vremenu. Utvrda je izgrađena tako da je u nju moguće ući samo ako znamo odgovarajuće kodove. Radi se o poprilično složenim tehničkim as­pektima; taj bismo mehanizam mogli usporediti s labirintom kroz kojeg je moguće proći samo ako imamo kartu. Razlog zbog kojeg se u nekim slučajevima koriste vremenski dvorci vezan je uz geografiju vremena; naime, geografska struktura vremenskog teritorija otežava putovanje u neke vre­menske pakete. Posljedica toga je što se ponekad potencijal nezgusnutih događaja koje putnik ima na raspolaganju (u svojoj auri) pri polasku u pot­punosti potroši prije dolaska na odredište. U tom slučaju, da bi se puto­vanje moglo realizirati, potrebno je programirati prolaz kroz jedan ili više vremenskih dvoraca; dakle, izračunati količinu nezgusnutih događaja koji se potroše putem i umetnuti u um vremenskog putnika pristupne kodove dvoraca kroz koje treba proći. Vremenski dvorci su prije svega energet­ske strukture, ali su i vezani uz određene fizičke strukture. Različitih su oblika i napravljeni su na različite načine, ovisno o točki vremena u kojoj su smješteni, a moguće ih je graditi u vremenskim područjima specifičnih obilježja; obično se koriste vremenski rukavci ili točke u kojima se tijek vremena sužava na određeni način (vidi sliku u odlomku posvećenom vre­menskim rukavcima). Na tim je mjestima lakše oblikovati utvrdu zasiće­nih događaja, budući da su te točke dobrim dijelom već izdvojene iz same strukture vremenskog teritorija.
Sada ćemo analizirati što se događa pri povratku vremenskog putnika.
Prije svega treba znati da će se aktivacijom kabine ponovno pojaviti vre­menska vrata, ali ne u istoj točki kao prvi put. To prostorno odstupanje ovisi o Zemljinoj rotaciji. Da bi se ta točka poravnala s prijašnjom dola­znom točkom, potrebno je pričekati 24 sata da Zemlja ponovno zauzme isti položaj. Radi toga informacije kojima raspolaže vremenski putnik sadr­že i koordinate vremenskih vrata za povratak. Ne zaboravimo da vremen­ski putnik dolazi na odredište gol i bez ikakvih instrumenata i zato treba naglasiti koliko je važna njegova sposobnost orijentacije. Pretpostavimo da informacija vezana uz povratak predviđa odlazak 2 km jugoistočno od dolazišne točke. Vremenski putnik mora biti u stanju naći jugoistok i doći na vrijeme do zadane točke. Kad se vremenska vrata jednom otvore, mogu­će ih je zadržati samo nekoliko trenutaka; dakle, vremenski putnik mora biti točan kako ne bi propustio vrata. U slučaju da se nešto takvo dogo­di, morat će se osposobiti druga vrata koja će se pojaviti opet na nekom novom mjestu. Tada ima više poteškoća jer, s jedne strane, putniku treba poslati informacije vezane uz koordinate novih vrata, a s druge strane, vri­jeme čekanja se može odužiti s obzirom na to da nekoliko minuta, koliko je u sadašnjem vremenu potrebno da se naprave izračuni za nova vrata, odgovara proporcionalno dužem vremenu u prošlosti.
Kada vremenski putnik uoči vrata, mora brzo doći do njih i ući. Sada se ponavlja cijeli mehanizam koji smo ranije opisali; kodovi određuju smjer prema paketu u kojem je sadržana naša sadašnjost, vremenski smjer se okreće prema budućnosti, a parametri razmjene vremenskog putnika i kompenzacijske vode se obrću.
Također treba imati na umu mogućnost putovanja u one točke u vreme­nu u kojima se raspolaže jednakom vrstom tehnologije (kao što je to bio slučaj putovanja na Atlantidu); tada je moguće, umjesto dolaska na neko nepoznato mjesto, stići u kabinu programiranu za prihvat, čime se uma­njuju potencijalni rizici vezani uz okruženje u koje dolazimo. Isto vrijedi i za povratak; u tom je slučaju moguće krenuti iz te iste kabine za prihvat, čime se izbjegava kruženje u potrazi za „vremenskim vratima".

[3.1415926535...]

Okolnosti koje smo dosad izložili tiču se fizičkog putovanja. Sada ćemo pokušati objasniti i putovanja putem zaposjedanja drugog tijela. U tom su slučaju faze u kabini gotovo jednake; kroz vremenska vrata prolazi samo suptilni dio, dok fizičko tijelo ostaje u kabini u stanju latentnog sna. Kada duša i drugi suptilni dijelovi stignu na odredište, oni ulaze u neki tamošnji oblik života unaprijed određen u fazi proučavanja terena koja prethodi pu­tovanju. Podsjetimo se da je moguće zaposjesti i životinjske i ljudske obli­ke života, što nam omogućava korištenje nekih njihovih obilježja. Ovakva vrsta putovanja može biti jako korisna kad trebamo komunicirati s tamoš­njim ljudima, budući da zaposjedanjem pojedinca iz te točke u vremenu možemo komunicirati njegovim jezikom. Još jedan detalj koji ne treba za­nemariti jest činjenica da će vremenski putnik komunicirati s pojedincima u drugom vremenu preko tamošnje osobe, a ne izravno iz svog tijela, čime se izbjegava trauma do koje neminovno dolazi prilikom susreta vremenskih putnika i pojedinaca iz nekog drugog vremena. Pokušajmo, na primjer, za­misliti kako bismo mi reagirali da se odjednom pred nama niotkuda stvori neka osoba (između ostalog gola) koja želi komunicirati s nama.
Tijekom cijelog putovanja kabina ostaje aktivna jer mora održavati vezu između dvije točke u vremenu. U protivnom bi se presjekla "pupčana vrpca" koja suptilna tijela povezuje s fizičkim tijelom putnika, što bi značilo smrt. Ovakva vrsta putovanja je skuplja s obzirom na potrošnju energije, no nije potrebna kompenzacija s vodom, budući da se ne prenosi masa, već samo kompleksnost. Ono po čemu se ovakvo putovanje još razlikuje od fizičkog jest put kojim prolazimo krećući se kroz vrijeme. Ne koristimo liniju simetrije materijalnih oblika, već se krećemo uzduž jednog specifič­nog kuta koji spaja vremenske pakete, onog istog kuta koji određuje od­nos mase i informacije u pravcu kompleksnosti. Radi se o kutu od 51°51', a vremenska kabina je ta koja unaprijed uspostavlja vezu s odredišnom toč­kom preko tog specifičnog kuta, koji omogućava putovanje s onu stranu vremenskih kulisa koje definiraju različite pakete.
U fazi samog putovanja, kako fizičkog tako i onog putem zaposjedanja, važnu funkciju imaju tzv. SFERIBALLI , sferni operateri obučeni za kori­štenje sfera koje mogu povezivati različite točke u vremenu. Ova funkcija omogućava percepciju onoga što se događa u točki u koju je stigao vre­menski putnik, znatno povećavajući sigurnost misije, pogotovo kad se radi o fizičkim misijama, u kojima tijekom samog putovanja zapravo nismo po­vezani sa sadašnjošću. U slučaju da dođe do određenih poteškoća, nije ih moguće uočiti sve do ponovnog otvaranja vremenskih vrata za povratak, dok veza preko sfera omogućava promatranje tijeka putovanja koristeći osjetila različitih životinjskih oblika prisutnih na tom mjestu. Dakle, ovaj specifični sferni program omogućava neinvazivno zaposjedanje bilo kojeg životinjskog oblika koji se nađe u određenom području djelovanja koje čini polje pokriveno sfernom projekcijom. Putem takvog "nježnog zaposjedanja" ne mijenja se ponašanje dotične životinje, već se samo promatra oko­lina kroz njezina osjetila. Tijekom obuke vremenskih putnika, zaposjeda­njem različitih životinja poput ptica, sisavaca i riba, ispitani su i ovi sustavi kako bi se uvježbalo promatranje određene sredine iz različitih kutova.
Od 1994. godine provedeno je na tisuće eksperimenata i vremenskih misija; kroz ta iskustva eksperimentiralo se s velikim brojem varijabli u načinima intervencije, da bi se otkrilo kakve sve posljedice može izazvati jedno vremensko putovanje. Na temelju rezultata tih istraživanja utvrđe­no je da je intervencijom vremenskog putnika moguće prouzročiti četiri različite vrste odjeka:
1. Odjek preko uzroka i posljedice; to je najjednostavniji oblik, lako vidljiv i bez posebnih eksperimenata. Omogućio nam je da otkrije­mo zašto je u određenim situacijama ova vrsta odjeka prekidana i nije davala željeni rezultat. Drugim riječima, zamislimo da odemo u neku točku u vremenu napraviti određenu promjenu, računajući da će ona potaknuti niz drugih promjena koje bi trebale postati vidljive u sadašnjosti ili neposredno po povratku s misije ili nedugo nakon toga, ali da te posljedice nikad ne stignu do sadašnjeg trenutka. Istra­živanja su pokazala da je ova vrsta odjeka najslabija; njegove učinke često poništavaju vremenski valovi koji ne funkcioniraju prema na­čelu uzroka i posljedice.
2. Odjek preko ekvivalentnosti ili kompatibilnosti ritma vremenskog paketa; to znači da intervencija vremenskog putnika u određenom vremenskom paketu stvara val koji će stići u pakete prvenstveno istog ili sličnog ritma, preskačući one druge. Ovime se objašnjava ono što smo netom rekli o prekidu uzročno-posljedične veze.
3. Odjek preko vremenske težine; u najmodernijim istraživanjima strukture vremena otkriven je i ovaj novi način mjerenja događa­ja koji povezuje odvijanje vremena s jednim drugačijim vremenskim okvirom. Svako djelovanje na neki događaj određene TEŽINE (vidi objašnjenje koncepta VREMENSKE TEŽINE u poglavlju o vremenu) stvara odjek na drugim događajima jednake težine, kako u smjeru budućnosti tako i u smjeru prošlosti u odnosu na početni događaj.
4. Odjek preko kompleksnosti; do njega dolazi zahvaljujući činjenici da putnik nosi sa sobom svoju razinu kompleksnosti. Određena rad­nja koju putnik napravi u nekoj točki u prošlosti (gdje je komplek­snost obično manja) ima neposredan odjek u onoj točki u vremenu čija se razina kompleksnosti podudara s putnikovom. Očito je da je ta točka ona ista sadašnjost iz koje je putnik krenuo; to nam govori da radnje izvršene u određenim točkama u prošlosti, bez obzira na cilj djelovanja, uvijek imaju neposredne odjeke u sadašnjosti. Njih je obično teže pratiti zbog varijacija na različitim vremenskim linijama u sadašnjosti koje ta djelovanja uzrokuju. Da bi se otkrili ti učinci, potrebno je koristiti tehnologiju NEUTRALNIH KOMORA (vidi po­glavlje MAGIJSKE TEHNOLOGIJE).
Trenutno se tehnologija putovanja kroz vrijeme koristi prvenstveno za praćenje projekta PREDATLANTIDSKOG NARODA, o čemu govorim u poglavlju o povijesti novijih magijskih operacija.

[3.1415926535...]

13. POVIJEST MAGIJE U NAŠE DOBA

U posljednjih 30 godina u našem se svijetu odvio čitav niz aktivnosti i operacija na magijskoj razini koje su dovele do radikalnih promjena za sudbinu ljudske evolucije. U ovom ćemo poglavlju govoriti o ulozi koju je odigrala Damanhurska škola u okviru šire perspektive gdje se naše doba smatra glavnom strateškom točkom za usmjeravanje evolucije ljudske vr­ste. To znači da će, neovisno o vremenu koje je preostalo na raspolaganju Drevnom Božanstvu Čovjeku, ono što se dogodi u ovoj točki vremena (i što se jednim dijelom već dogodilo) biti odlučujuće za ishod meča.
Prema magijskom tumačenju, damahurske korijene treba tražiti u razli­čitim razdobljima u kojima su se, što se tiče programa Drevnog Božanstva u svijetu materije, odvijale značajne aktivnosti na ljudskoj razini, a o čemu smo već govorili u poglavlju posvećenom povijesti čovječanstva. Daman­hur postoji u današnje doba zahvaljujući tome što je u nekim drugim vre­menima odabran ovaj smjer odvijanja događaja, da bi se sudjelovalo, da to tako kažemo, u odlučujućim fazama meča.
Dakle, Falco se inkarnirao u ovoj točki u vremenu i donio jasno defini­ran program koji treba ostvariti i koji je uključivao osnivanje Damanhura. Damanhurska stvarnost je poprilično raznolika zato što se djeluje na toli­ko različitih područja. U ovom ćemo se poglavlju prvenstveno baviti veli­kim magijskim operacijama koje su završile ili će se tek odigrati, a koje su promijenile i nastavit će mijenjati sliku našeg planeta.
Tako možemo razlikovati tri velika područja djelovanja:
- RAZDVAJANJE RAZINA
- OPERACIJA TRIJADE
- OSLOBAĐANJE SINKRONIH LINIJA
U sva tri slučaja radi se o dugotrajnim operacijama u vremenu koje se sa­stoje od mnoštva različitih faza, a zajedno predstavljaju elemente neophodne za vraćanje čovjeka u stanje u kojem će iznova moći probuditi svoj božanski potencijal (poštujući, naravno, koncept slobodne volje) i za pobjedu u meču koji se odigrava u materiji. Sve tri operacije su međusobno snažno povezane kroz uzajamno nadopunjavanje. Sada ćemo ih pokušati detaljnije opisati i po­trudit ćemo se u najvećoj mogućoj mjeri, kao i do sada, dati kronološki pri­kaz provedenih faza. Govorit ćemo i o najnovijoj velikoj operaciji koja se odi­grala u jednom drugom razdoblju, a bila je pokrenuta i vođena iz sadašnjosti zahvaljujući damanhurskoj vremenskoj tehnologiji. To je PROJEKT PREDATLANTIDSKOG NARODA odnosno projekt UČVRŠĆIVANJA ATLANTIDE.