Proces prisutnosti - Michael Brown

[Avram]

6. Više uživamo u radu.

To je povezano s prethodnim objašnjenjem.
Prije nego što započnemo Proces prisutnosti, nerijetko se poigravamo
mišlju da napustimo svoj sadašnji posao i pronađemo novi. Zbog
toga što »živimo u vremenu« ne uživamo u poslu kojim zarađujemo
za život, kao ni na svom radnom mjestu. Međutim, kad dovršimo
Proces i nastavimo sa svojim životnim putovanjem, otkrivamo da u
svom radnom mjestu sve više uživamo. Kolege nam postaju draže,
posao zanimljiviji i jednostavniji, a pomisao o napuštanju tog posla
polako nestaje. Shvaćamo da smo upravo ondje gdje trebamo biti i da
ćemo biti ondje sve dok ne dovršimo taj posao. Znamo da će se, ako i
kad odemo, vrata promjene otvoriti bez ikakva napora i automatski.
Spoznajemo da je naše radno mjesto u ovom konkretnom trenutku
našeg života dio ispunjavanja naše životne svrhe. Počinjemo više
uživati u svojoj radnoj okolini, ne zato što se ona promijenila, nego
zato što smo, razrješavanjem unutarnjih sukoba, promijenili svoj
odnos prema njoj.

7. Manje se odupiremo životnim strujama.

To je prirodna posljedica
»spoznaje« da sve u našem životu ima svoje vrijeme i mjesto. Postizanje
svjesnosti sadašnjeg trenutka omogućava nam da shva timo kako je sve
ono što se dogodilo u prošlosti, osobito ona tegobna iskustva, predstavljalo
temelj našeg emocionalnog rasta i evolucije naše čovječnosti. Shvaćamo da
sreća dođe i prođe, da je tek prolazno stanje i da tijekom tih »sretnih
trenutaka« uživamo, ali zapravo ne rastemo u emocionalnom smislu. To
su razdoblja odmora u okviru emocionalne evolucije. Zbog toga se
priklanjamo izvornoj radosti koja nije emocionalno stanje, nego stanje
Postojanja u kojemu prihvaćamo sve ono što nam život pruža, osobito teške
trenutke. Izvorna radost nam ukazuje da je sreća vrijeme smijeha,
odmora i igre, a trenuci takozvane nevolje su razdoblje rasta,
introspekcije i prikupljanja snage za beskrajno putovanje. U svjetlu te
spoznaje, sreća i nesreća pretapaju se u jedno. Radosni smo i u sreći i u
nesreći, jer i jedno i drugo prihvaćamo kao suštinske sastojke potrebne
za postizanje uravnoteženog i skladnog života. Kad prihvatimo i sreću i
nesreću naše iskustvo postaje cjelovito i tako naziremo vlastitu Svetost.
Zbog toga se manje odupiremo životnim strujanjima. Naposljetku naučimo
potpuno se predati i prepustiti se bujici. Dopuštamo životu da nas
nosi u svom uvijek drukčijem naručju, svjesni da se sva iskustva, kakva
nam se god činila u nekom trenutku, odvijaju u skladu s našom
najuzvišenijom i najljepšom namjerom.

8. Doživljavamo trenutke spontanog stvaralaštva.

Ono što smatramo Bogom nije »iscjelitelj«.

Ono što je Bog stvorio ne može se uništiti, jer je
uvijek savršeno, a ono što je stvoreno savršeno po svojoj prirodi ne može
iskusiti nesavršenstvo.

Međutim, ono što je naše egoistično ja stvorilo od
toga savršenstva zbog naših tumačenja postaje nesavršenim. Naša su
tumačenja onoga što se događa nerijetko pogrešna, jer se temelje na
onome što se, prema našem mišljenju, dogodilo u prošlosti i što bi se
moglo dogoditi u budućnosti, za razliku od onoga što se događa ovog
trenutka. Zbog toga smo zaokupljeni idejom da se moramo iscijeliti.
Međutim, kad shvatimo da moramo iscijeliti samo svoja iskustva (svoja
tumačenja) te da time postižemo i vlastito iscjeljenje, više nema potrebe za
idejom da je potrebno iscijeliti sebe. Tada naša energija počinje zalaziti u
područje izvornosti.

Iscjeljivanje ne predstavlja izvornu upotrebu energije.

Iscjeljivanje je prijelazno stanje, proces privremenog ponovnog usklađivanja.

Ako
se u svom životu zadržimo u stanju iscjeljivanja, tada se ponašamo
kao pas koji juri vlastiti rep (iako nama nije tako zabavno).

Ono što smatramo Bogom nije iscjelitelj, nego stvoritelj. Čim uspijemo
iscijeliti svoje iskustvo, automatski zalazimo u iskustvo cjelovitosti,
Svetosti.

Tako se naše iskustvo usklađuje s Božjom voljom.

Kad se uskladimo s Božjom voljom, osjećamo stvaralačko nadahnuće.

Biti poput Boga znači biti kreativan. Ako se neprestano bavimo idejom
iscjeljivanja, ograničavamo se na stanje rascjepkanog ljudskog »dje
lovanja«, umjesto da se razvijamo u stvaralačko ljudsko biće. Kad
iscjeljivanje odaberemo kao »poziv«, postoji opasnost da nesvjesno
odlučimo ostati necjeloviti i to postaje naš način života.

9. Ugodnije se osjećamo među članovima uže obitelji.

Sve dok ne razriješimo potisnute emocije i ne smanjimo negativan emocionalni naboj,
uža obitelj nam predstavlja najjasnije zrcalo i odraz onog posla koji
moramo napraviti sa sobom i koji nas tek čeka. Sve dok ne shvatimo
kako funkcionira to odražavanje i dok svjesno ne odlu čimo promotriti te
odraze kao sredstvo emocionalnog rasta, blizina članova uže obitelji
mogla bi nam biti naporna, zbog toga što nam oni neprestano prikazuju
one naše dijelove koje zapravo ne želimo vidjeti. Činit će nam se da nas
neprestano razdražuju i izazivaju.

Međutim, čim se počnemo baviti radom na vlastitoj nutrini, što je
potrebno kako bismo emocionalno sazreli, članovi obitelji više nam
neće odražavati naše vlastite poteškoće. Pokazatelj napretka bit će osjećaj
sve veće ugodnosti i radosti koju nam pruža njihovo društvo. Bit ćemo
smireniji u njihovoj blizini. Svjesno bavljenje emocionalnim rastom
omogućuje nam da se u društvu članova svoje obitelji osjećamo kao kod
kuće.


10. Okolnosti i ljudi koji su nas nekada ljutili više uopće ne privlače našu pažnju.

Kad svjesno odlučimo odgovoriti na ono što nam
pokazuje odraz u zrcalu, umjesto da samo reagiramo na njega,
stvari koje su nam smetale i ljutile nas nestaju kao nekim čudom.
Zapravo, nisu nestale. Ako pažljivije pogledamo, uvidjet ćemo da se
nisu promijenile. No, mi smo promijenili svoje unutarnje stanje, a
time su se promijenila i naša tumačenja vanjskih iskustava. Proces
prisutnosti nas uči da nije potrebno čistiti zrcalo kako bismo otklonili
poteškoće iz svog života.

[Avram]

11. Poboljšavaju nam se intimni odnosi.

I to je posljedica prihvaćanja
odgovornosti za vlastiti emocionalni razvoj. Poput članova obitelji,
i partneri su jasna zrcala u našem životu. Prije nego što smo se
svjesno pozabavili emocionalnim rastom, uvijek su nas privlačili
oni ljudi koji su odražavali naše nerazriješene poteškoće. U početku
nas takav odraz zadovoljava, jer imamo osjećaj da smo dobili priliku
doživjeti sreću. Ideja da nas neka osoba može usrećiti nesvjesna
je spoznaja da će se kvaliteta našeg iskustva života poboljšati ako
uspijemo razriješiti probleme koje nam odražava upravo ta osoba. Mi
zapravo nesvjesno težimo dovršenju svojih nerazriješenih problema
iz djetinjstva koji su potekli iz odnosa s majkom i ocem. Međutim,
moramo imati na umu da su te povezanosti posve nesvjesne.
Na svjesnoj razini vjerujemo da smo zaljubljeni i da smo naposljetku
pronašli osobu za kojom smo tragali. To je osoba iz naših snova. Točno
je da smo tragali za tom osobom, ali ne zato što bi nas njezin dolazak
usrećio, nego zato što nas s njom veže sveti sporazum u skladu s kojim
nam ona odražava upravo ono na čemu moramo raditi kako bismo
ponovno pronašli svoju Prisutnost. Kad postane očigledno da su naše
romantične zamisli puka mašta, a ne stvarnost, u nama se budi ogorčenost.
Budući da ne prihvaćamo priliku za svjestan rad na onome što nam
partner ili partnerica odražavaju, atributi koji su nas u početku
privukli sada nas počinju ljutiti i smetati nam. Tada navlačimo oklop,
branimo se i napadamo. Međutim, onog trenutka kad svjesno odlučimo
razriješiti svoje emocionalne probleme, čitava se priča preobražava.
Nakon toga počinjemo otkrivati da je ono što nas je u
početku privuklo partneru ili partnerici bilo posve površno te da smo
zapravo pokušavali razriješiti vlastiti osjećaj nedovršenosti u odnosu sa
svojim roditeljima.
Kad razriješimo vlastite emocionalne probleme, partner/partnerica
preobražavaju se pred našim očima. Događa se nešto čudesno - kao da
pred sobom vidimo posve nepoznatu osobu. Počinjemo zapa-žati tko i
što ona uistinu jest, a ne samo odraze vlastite prošlosti. Promjena našeg
iskustva može se odvijati u dva smjera: naša se ljubav preobražava u
izvornu bliskost ili prihvaćamo da uopće nismo suđeni jedno drugome.
Kako bilo, naš se odnos poboljšava i postajemo bliskiji zbog toga što
postaje izvorniji.

I2.Prestajemo se miješati u živote drugih ljudi.

Kad shvatimo da se naš
život odvija upravo onako kako se treba odvijati te da nam je ponekad
teško zbog prirode naših prošlih misli, riječi i djela, tada postoji mala
vjerojatnost da ćemo drugima nuditi netraženi savjet. Shvaćamo da se i
život drugih odvija u skladu s nepromjenjivim zakonom uzroka i
posljedice. I drugi se ljudi trude najbolje što mogu s obzirom na ono što
znaju i razumiju. I oni će u pravom trenutku, a ni časa prije, shvatiti svoju
urođenu odgovornost. Ako se miješamo u život druge osobe i pružamo
savjet koji nije ni zatražila o tome kako bi se trebala odnositi prema
svojim iskustvima, to znači da nesvjesno djelujemo u skladu s
uvjerenjem da njezin izgled, ponašanje ili okolnosti na nas mogu imati
negativan učinak.

Zašto bismo se inače i trudili?

Uplićemo se potaknuti
strahom i time očigledno niječemo da smo svi mi apsolutno odgovorni
za kvalitetu vlastitih iskustava.

Prihvaćanje svjesnosti sadašnjeg
trenutka omogućuje nam da uvidimo kako su svi ljudi upravo ondje
gdje i trebaju biti u skladu sa svojim prošlim mislima, riječima i djelima.
Tako je i s nama. Zato se ne trebamo plašiti da ponašanje druge osobe
ima ikakvog stvarnog utjecaja na kvalitetu našeg iskustva. Ako i ima
nekakvog utjecaja, to je samo zato što druga osoba odražava naše
nerazriješene probleme. Znamo da do izvornog rješenja ne možemo doći
ako »glasnika« uključimo u svoju dramu. Rješenje možemo pronaći
samo ako slušamo i gledamo odraz koji nam pokazuje te iz njega
dobijemo uvid. Dok u sebi budimo svjesnost sadašnjeg trenutka, u
nama automatski počinje djelovati zakon nemiješanja. Kad razriješimo
vlastite strahove, više se ne plašimo drugih.


13. Spavanje nam pruža bolji odmor.

Sve dok ne odlučimo svjesno
proraditi svoje emocionalne probleme, pokušavat ćemo ih razriješiti
nesvjesno. Iz toga proizlaze dvije stvari. Prvo, tijekom dana se
svjesno koristimo metodama umirivanja i kontroliranja kako se ne bismo
morali pozabaviti svojim problemima. Drugo, tijekom noći, kad se
svijest prepusti snu i zavlada nesvjestan um, on će dati sve od sebe da
razvrsta i preradi naša neintegrirana iskustva. Za tu je nesvjesnu
djelatnost potrebna energija pa se stoga ne možemo dobro odmoriti.
Onog trenutka kad odlučimo svjesno preuzeti odgovornost za
kvalitetu svog života, otkrit ćemo da nam obrazac spavanja prolazi kroz
prijelazno razdoblje. U početku će nam možda biti potrebno mnogo više
sna. Nakon toga bi se moglo dogoditi da uopće ne možemo spavati kad to
uistinu želimo. Obrazac sna će se naposljetku ustaliti i ponovno ćemo
početi bolje spavati. Tada ćemo pamtiti samo one snove koji su važni za
naš svjesni život. Takva obuhvatna promjena obrasca spavanja
uglavnom se događa stoga što se sada radom na vlastitoj nutrini bavimo
u budnom stanju i ne moramo se više time baviti tijekom spavanja,
nesvjesno.

14.Razrješavaju se dosadni simptomi koji su nas mučili godinama.

To je prirodna posljedica čišćenja nakupina u emocionalnom tijelu. Do
iskustava kakvo je i Proces prisutnosti nerijetko dolazimo zbog velikih
problema u životu. No, ako imamo velike probleme, tada vjerojatno
imamo i manje s kojima živimo i prihvaćamo ih kao dio životnog
iskustva. Prekrasno je kad uvidimo da se i ti sitniji, dosadni simptomi
automatski počinju rastvarati. Ako razriješimo veće probleme, manji
automatski nestaju.

15.Oslobađamo se dugogodišnjih navika.

Prethodno objašnjenje
odnosi se i na navike. Mogli bismo otkriti da smo se, i ne zamije-tivši,
oslobodili dugogodišnjih navika, primjerice griženja noktiju, češkanja ili
štipkanja. Navike mogu nestati tako naglo da tek nakon nekoliko tjedana
shvatimo što se dogodilo. Takve vrste navika, takve nervozne kretnje,
uzrokovala je tjeskoba, a tjeskoba je uvijek želja da pobjegnemo od
sadašnjeg trenutka. Onog trenutka kad se u sadašnjem trenutku, a time i
u svom fizičkom tijelu, osjećamo ugodno, takve navike automatski
nestaju.

[Avram]

16.Postupno počinjemo mršavjeti bez ikakve dijete.

Bez obzira na to
što nam je liječnik rekao u pogledu fizičkog uzroka pretjerane debljine,
taj je poremećaj uvijek pokazatelj da nosimo prevelik negativan
emocionalni naboj. Zbog toga dijeta nikada ne donosi željene rezultate.
Ako se pridržavamo dijete, a nismo odlučili osloboditi se emocionalnog
naboja, to je kao da na ugriz morskog psa stavljamo flaster. Mnogo je
načina na koje privremeno možemo prikriti svoj unutarnji nemir
vanjskim umirivanjem ili kontroliranjem vanjskih
očitovanja unutarnje nevolje, međutim, sve dok ne promijenimo uzrok
nikada nećemo moći smireno jesti. Prije ili kasnije pažnja će nam
popustiti i vratit će se kilogrami koje smo nasilno izgubili uz pomoć
dijete. Onog trenutka kad odlučimo integrirati negativan emocionalni
naboj i nešto poduzeti u tom smislu, automatski mršavimo. Debljina
je »posljedica«, a ne »uzrok«. Svaka debela osoba pati od »debelog«
emocionalnog problema koji vapi za pažnjom i razrješenjem.

17. Uživamo u društvu djece.

To je prirodna posljedica
razrješavanja vlastitih problema iz djetinjstva. Izreka kaže:
»Nikada nije preka sno za radosno djetinjstvo«. Dijete u nama
nikada ne umire, nego ga nesigurna odrasla osoba u kakvu smo se
pretvorili jednostavno potiskuje. Kad otklonimo nesigurnosti
odrasle osobe, unutarnje dječje ja istog trenutka poželi izići i
poigrati se. Odrasli oko nas ne rijetko ne mogu udovoljiti tom
impulsu, jer su previše zaokupljeni odigravanjem uloge odrasle
osobe. Zbog toga se tada prirodno okrećemo djeci, a ona pak
prirodno uživaju u našem društvu. Svi smo mi Božja djeca. Raj je
stanje Postojanja u kojemu nema mjesta za glumatanje odraslih
osoba.

18. Češće se smijemo i zaigraniji smo.

Nikada nije prekasno za
radosno djetinjstvo! U sadašnjem trenutku spoznajemo da je
odrasla osoba ljudska izmišljotina, a dijete je Božja tvorevina.
Odrasle osobe su jako, jako ozbiljne (i dosadne) i previše su zauzete
da bi se poigrale.

Budući da su uništile Boga, same moraju upravljati čitavim svije
tom, a svi dobro znamo koliko je to važan i naporan posao! Djeca
su, pak, vedra i nasmijana. U sadašnjem trenutku otkrivamo da u
ovome svijetu nema odraslih osoba, nego postoje samo živa, prisutna
i zaigrana djeca te mrtva, ozbiljna i jako marljiva djeca koja se iz
petnih žila trude odigrati jako važnu ulogu odraslog čovjeka. Kad
se oslobodimo žaljenja za prošlošću i strahova od budućnosti, što
bi nas moglo poraziti? Živi smo, a u životu je sve moguće. Pogrešna
je tvrdnja da su duhovno osviješteni ljudi ozbiljni i pobožni te da
su stalno uronjeni u duboku kontemplaciju božanske ozbiljnosti.
Sto smo prisutniji, to se više smijemo. Kad se naučimo smijati sebi i
svojim naizgled beskonačnim predstavama, tada ulazimo u područje
naizgled beskonačnog smijeha. Nikada ne smijemo zaboraviti da je
smijeh, na kraju krajeva, lijek za kojim svi tragamo, bez obzira na to
jesmo li dovoljno hrabri i mudri da to sami sebi priznamo. Istinski
i čist smijeh rastvara svako neznanje, nelagodu, tugu i osjećaj raz
dvojenosti. Smijeh je istinski Božji orgazam.

19. Automatski i bez napora mijenjamo prehranu.

To je prirodna posljedica prisutnosti u vlastitom fizičkom tijelu. Dok
»živimo u vremenu« jedemo, ali ne osjećamo utjecaj hrane koju smo
pojeli, jer ne boravimo dovoljno dugo u tijelu da bismo svjesno
probavili taj oblik svog iskustva života. Međutim, što postajemo
svjesniji sadašnjeg trenutka, osobito na fizičkoj razini, postajemo
sve svjesniji utjecaja različitih vrsta namirnica na svoj organizam.
Najprije ga zamjeću jemo na fizičkoj razini, a nakon toga
počinjemo uviđati mentalni i emocionalni utjecaj hrane na naš
život. Hrana koja nam ne odgovara postaje nam sve manje privlačna.
Živa hrana nam postaje privlačna. Tu promjenu u prehrani ne
moramo nasilno provoditi. Potrebno je samo da probudimo
svjesnost sadašnjeg trenutka. Način na koji se hranimo samo je
»posljedica«, a ne »uzrok« bilo čega. Nerijetko jedemo kako bismo
umirili emocionalnu nelagodu ili je ublažili. Hranom potiskujemo
emocije koje pokušavaju izbiti na površinu ili nam ona služi kao
sredstvo bijega od sadašnjih okolnosti našeg nelagodnog života.
Kad razriješimo emocionalnu nelagodu, hrana nam više ne služi
kao oblik »samoliječenja«. Tada počinjemo jesti zbog zdravlja i
blagostanja, a ne da bismo postigli lažno zadovoljstvo i prividnu
sreću. Mnogi ljudi smatraju da prehrana u skladu s prehrambenim
pravilima, za razliku od prehrane iz zadovoljstva, postaje dosadna.
No, živa, a time i hranjiva namirnica, uvijek ima bolji okus i izgled.
Uz to je korisnija fizičkom tijelu te omogućava ugodnija mentalna
stanja i smireniju emocionalnu aktivnost. Međutim, da bismo to
postigli moramo najprije postići svjesnost sadašnjeg trenutka.

20. Aktivno se zanimamo za svoje zdravlje.

Tek kad uistinu postanemo prisutni u fizičkom tijelu možemo osjetiti u kakvom se
stanju nalazi, kao i utjecaj fizičkog stanja na mentalno i emocionalno
blagostanje. Sve dok nismo prisutni u njemu, tijelo je samo po sebi
samo posljedica naših emocionalnih i mentalnih stanja. Onog trenutka
kad postanemo prisutni, možemo se njime koristiti kao uzročnim
instrumentom. To postižemo vježbanjem, jogom i meditacijom. Kad
probudimo fizičku prisutnost, shvatit ćemo kakvu nam prednost
pruža posjedovanje ljudskog tijela. To tijelo je čudesan živi
mehanizam s više funkcija nego što bismo ih ikada uspjeli izbrojiti.
Međutim, jedna od njegovih najuzvišenijih funkcija je u tome da
posluži kao žarišna točka kroz koju svoju potpunu svjesnost
uzemljujemo u sadašnjem iskustvu života. To postižemo
buđenjem svjesnosti sadašnjeg trenutka. Jako je teško biti prisutan-u
tijelu koje izaziva nelagodu. Trebamo naučiti brinuti o vlastitom
fizičkom blagostanju, jer je to neizostavna faza na
putu prema prihvaćanju apsolutne odgovornosti za kvalitetu vlastitog života.
Bez tijela ne možemo plesati. Ako ne plešemo, nismo živi. Ako nemamo
tijelo, ne možemo biti prisutni ovdje i sada. Tijelo je uistinu naš hram, jer se
u njemu nalazi oltar na koji polažemo svoje molitve zahvalnosti Izvoru
svega što postoji. Dok postajemo sve svjesniji sadašnjeg trenutka,
prirodno je da se prema tom dijelu svog života počinjemo odnositi
nježnije, s više ljubavi i odgovornije.

[Avram]

21. Privlačimo ljude i oni uživaju u našem društvu.

Do toga dolazi uglavnom zato što postajemo izvorniji i stvarniji. Svi mi, bili toga svjesni
ili ne, tražimo nešto stvarno. Nažalost, to činimo na nestvaran način i
stoga ništa ne pronalazimo. Mnogi od nas tragaju za izvornošću, jer
nam je to u prirodi, ali istodobno još nismo potpuno spremni napraviti
ono što je potrebno kako bismo postigli takvo iskustvo. Kad god se
mnoštvo ljudi okuplja oko jedne osobe, mogli bismo pomisliti da je to
zbog njezina izgleda, ponašanja ili životnih okolnosti. Međutim, rijetko kad
je riječ o vanjskim atributima. Privlači ih Prisutnost te osobe. Potisnuta
svjesnost sadašnjeg trenutka u svakom čovjeku žudi za buđenjem i
oslobođenjem, stoga nas privlači svaka osoba koja se uistinu probudila.
Sličnosti se privlače. Čak i kad je potisnuta, Prisutnost osjeća privlačnost
prema Prisutnosti. Sto smo prisutniji u životu, to smo privlačniji drugim
ljudima. Osjećaju da imamo ono za čime tragaju, čak i ako nisu svjesni što
je to. Kad susretnu nekoga tko je »veći od života«, ljudi nerijetko opisuju
takvu vrstu privlačnosti. Kažu da ta osoba zrači velikom snagom.

22.Uživamo u samoći.

To je prirodna posljedica buđenja svjesnosti
sadašnjeg trenutka. Kad nam je teško biti prisutnima, nerijetko
tražimo društvo drugih ljudi kako bismo se oslobodili problema koji
vriju ispod površine našeg emocionalnog oklopa. Nakon što razriješimo
te probleme više ne tražimo društvo kako bismo se osjećali bolje.
Počinjemo uživati u miru i tišini vlastitog društva. U samoći više nismo
osamljeni. Uživanje u samoći jasan je znak emocionalne zrelosti.

23.Čini nam se da znamo ili osjećamo što će se dogoditi i prije nego što
se dogodi.

To se događa zato što Prisutnost funkcionira izvan onoga što
smatramo »vremenom«. Prisutnost uistinu zna sve što se ikada dogodilo i
sve što će se dogoditi u svakom trenutku. Ona je blisko povezana sa
strujom sveukupnog života. Dok osluškujemo svoj Unutarnji glas imamo
osjećaj da čujemo što se događa u budućnosti. Zapravo, postajemo svjesni
posljedica onoga što se događa ovog trenutka. Sadašnji događaji imaju
posljedice. To ne možemo osjetiti dok
»živimo u vremenu«. Sto smo prisutniji, to se svojom intuicijom sve
više uključujemo u posljedice. Čini nam se da znamo što će se dogoditi
i prije nego se dogodi. To je s jedne strane točno. No, posljedica
se već dogodila, iako se još nije očitovala u našem polju svjesnosti
sadašnjeg trenutka. Svaki uzrok neminovno izaziva posljedicu. Kad
živimo na uzročnoj razini života, u sadašnjem trenutku, već su nam
vidljive neminovne posljedice, čak i ako se još nisu očitovale na fizičkoj,
mentalnoj ili emocionalnoj razini. To se događa zato što uzrok i
posljedica nisu dvije odvojene pojave, nego se odvijaju istodobno. U
vremenu se čini da se događaju odvojeno, ali to je samo privid. Sve se
zapravo događa istodobno. Dok prebivamo u vremenu, um ne može
prihvatiti to istodobno iskustvo. Međutim, ta paradigma počinje
prožimati našu svijest kad postanemo svjesni sadašnjeg trenutka.

24.Počinje se pojavljivati sinkronicitet.

Do toga dolazi iz istog razloga.
Sinkronicitet je iskustvo koje se pojavljuje kad postanemo svjesni
sadašnjeg trenutka i kad smo u stanju uočiti energetsku povezanost
uzroka i posljedice. Iskustvo deja vu također je posljedica svjesnosti
sadašnjeg trenutka. Javlja se kad postanemo svjesni posljedice prije
nego što postanemo svjesni uzroka. Kad postanemo svjesni uzroka,
imamo osjećaj da se događaj već prije dogodio. To je zato što smo
postali svjesni istodobnosti uzroka i posljedice

25.Okružuje nas obilje.

Novac je vanjski odraz unutarnjeg energetskog
toka. Ako u emocionalnom tijelu postoje jake blokade, izvana
se to očituje kao nedostatan protok novca u životu. Međutim, ne
bi bilo ispravno zaključiti da ćemo, kako postajemo sve prisutniji
zahvaljujući emocionalnom rastu, iznenada imati na raspolaganju
velike svote novca. Gomilanje novca najčešće je pokazatelj straha
i nesigurnosti, osobito ako je to »bogatstvo« nagomilano krvlju,
znojem i suzama, kontrolom i manipulacijom nad drugima i nad
okolnostima vanjskog svijeta. Kad probudimo svjesnost sadašnjeg
trenutka, novac nam postaje poput kruha. Stvaramo upravo onoliko
koliko je potrebno za uzdržavanje u bilo kojem trenutku. Ne gomilamo
ga, nego mu dopuštamo da slobodno, ali odgovorno, protječe kroz
nas. Kad bismo, plašeći se gladi, kupili kruha za nekoliko godina,
postao bi pljesniv i beskoristan prije nego što bismo stigli pojesti
dvije štruce. U sadašnjem trenutku novac je protok energije koji se u
našem iskustvu javlja onog trenutka kad nam je potreban ili nekoliko
trenutaka prije, u količini koja nam je tog trenutka potrebna.
Kad postanemo prisutni više nećemo brinuti o protoku novca, jer
znamo da mi sami upravljamo njime. Sto smo prisutniji, sve je manje
vjerojatno da ćemo stvarati neugodna iskustva, kao što je iskustvo
neimaštine. U svakom trenutku stvaramo dovoljno, a budući da živimo u
trenutku, uvijek imamo dovoljno. Svjesni smo da samo ako u ovome
trenutku imamo dovoljno, možemo imati dovoljno u svim budućim
sadašnjim trenucima. Financijsko obilje u sadašnjem trenutku ne znači da
moramo imati mnogo, nego upravo onoliko koliko nam je potrebno. To je
život u skladu s Božjom ekonomijom. Božjoj ekonomiji nisu potrebne
velike riznice izgrađene u strahu kako bismo u njih pohranili veliko
bogatstvo potrebno u slučaju da nam se sutra dogodi nešto neočekivano.
Božja ekonomija zasnovana je na vjeri, a ta se vjera temelji na
samopouzdanju da smo sposobni biti odgovorni za kvalitetu svojih iskustava.
Energiju najviše tratimo ako je gomilanje novca samo sebi svrha. Kad čovjek
želi biti bogat samo zato da bi bio bogat, to je bolest potekla iz straha i
otežana ovisnošću o opažajima utemeljenim na vremenu. 26.Manje smo
skloni planirati budućnost. Ako se pobrinemo za ono što se događa
ovog trenutka, a to je jedini trenutak kojim se istinski možemo baviti, tada
ćemo se moći pobrinuti i za sve svoje buduće trenutke. Planiranje pomalo
nalikuje spuštanju čamcem niz rijeku, dok pokušavamo odrediti kojim bi
putem rijeka trebala stići do oceana. Takav je stav pokazatelj oholosti i
zablude. Postoji samo jedan jedini smjer kojim se kreće rijeka života, a taj je
smjer Božja volja. Ego bi se užasnuo kad bi morao odustati od planiranja, a
zastrašuje ga i postojanje Božje volje. Očajnički vjeruje u slobodnu volju.
Međutim, smatra da je slobodna volja sloboda da napravimo upravo ono što
želimo i kad to želimo. Ego vjeruje da sa svojom slobodnom voljom
možemo funkcionirati potpuno odvojeni od cjeline. To je, dakako,
podjednako velika zabluda kao i pomisao da možemo odrediti smjer rijeke
kojom plovimo. Kad se stanica ljudskog tijela prepusti takvoj vrsti pogrešnog
razmišljanja, nastaje rak. Ako se ljudsko biće u svijetu ponaša na takav
način, riječ je o ambiciji. Kad se otisnemo na putovanje prema svjesnosti
sadašnjeg trenutka, počinjemo shvaćati koliko nas zapravo ograničavaju
iskustva iz djetinjstva. Spoznajemo da je ono što tijekom »života u
vremenu« smatramo slobodnom voljom zapravo nesvjesna reakcija na
život, nesvjesna reakcija energetski utisnuta tijekom djetinjstva kroz prve
emocionalne odnose s roditeljima i obitelji. Počinjemo uviđati da su čak i
naše osobitosti samo kopiranje drugih. Kako svoj život možemo smatrati
slobodnim kad smo se pretvorili u kopiju svojih roditelja? U svom
stvorenom svijetu postoji samo Jedno slobodno Biće, a njega
nazivamo Bogom. Bog je slobodan. Kroz svoju Unutarnju prisutnost
s Bogom se možemo jako brzo povezati. Našu povezanost s Bogom
ne određuje način na koji živimo u vanjskom svijetu, nego kako
se spuštamo u tišinu i nepomičnost vlastite nutrine. Sto se dublje
spuštamo u sebe i povezujemo s Bogom, to smo uistinu slobodniji.
Slobodna je volja valjana ideja samo u sadašnjem trenutku. U paradigmi
utemeljenoj na vremenu slobodna volja ne postoji, jer su svi
postupci utemeljeni u vremenu emocionalna kopija onoga što se
već prije dogodilo. U reaktivnom ponašanju nema slobodne volje.
Slobodu možemo ponovno doživjeti samo ako se uskladimo s Bogom.
Sloboda je u svojoj biti odgovornost. Kad se prepustimo sadašnjem
trenutku, oslobodili smo se vremena. Kad svjesno odlučimo preuzeti
odgovornost za kvalitetu svih svojih iskustava, kao Bog, tada smo
slobodni. Slobodni smo svjesno djelovati prema svemu onome što
se događa u bilo kojem trenutku. Zar u takvom stanju Postojanja
postoji potreba za planiranjem? Planiranje znači da vjerujemo kako
postoji mogućnost da bi nešto moglo poremetiti naše namjere. Ako
uistinu vjerujemo da smo apsolutno odgovorni za kvalitetu svojih
iskustava, tko bi onda mogao usporiti naš napredak?

[Avram]

27. Obavljamo veliko pospremanje kuće i bacamo sve ono što
smo skupljali godinama.

Kao i u slučaju pretjerane težine,
sklonost za trpavanju života prevelikim brojem »stvari« posljedica
je nerazrije šenih emocionalnih problema. To je želja da se držimo
prošlosti i zaštitimo od budućnosti. Kad se oslobodimo negativnog
emocionalnog naboja, shvaćamo da su te nagomilane stvari pravi
nered. Osjećamo se slobodnima kad ih poklonimo ili bacimo. Tada
osjećamo lakoću Postojanja. Nerijetko se događa da vitki ljudi s
nerazriješenim emoci onalnim problemima »težinu« nose u stvarima
kojima je pretrpano njihov vanjski život.

28. Sve manje dramatiziramo.

Sto je drama, ako ne nesvjesna želja
za pažnjom? Onog trenutka kad shvatimo da sami možemo
preuzeti ulogu vlastitih roditelja, a time upravljati, njegovati i
iscjeljivati vlastita iskustva, spremni šino odbaciti sklonost
dramatiziranju. U tom trenutku se prestajemo družiti s onima
koji dramatiziraju kako bi nam pokazali što su sve postigli. Kad se
oslobodimo želje za dramom u nama se počinje buditi žudnja za
dharmom. Reaktivno ponašanje onemogućava nam djelovanje sa
svrhom.

29. Neki ljudi automatski nestaju iz našeg društva.

To se ne događa samo zato što nas više ne privlači dramatiziranje, nego i zato
što neki ljudi ne žele svjesno integrirati svoju prošlost. Neki ne žele
prihvatiti svjesnost sadašnjeg trenutka. Ne žele živjeti svjesno. Oni koji se i dalje žele
držati jučerašnjih događaja te se sa strahom pripremaju za užase koji ih
čekaju sutra, ne uživaju u društvu ljudi koji su odlučili svjesno napustiti te
dramatične predstave. Ljudi koji, ispunjeni strahom, i dalje žele spavati u
svijesti utemeljenoj na vremenu, tako se ponašaju zato što im je još potreban
odmor. Zbog toga će se postupno odmaknuti iz našeg društva kad odlučimo
probuditi svjesnost sadašnjeg trenutka. Tako im je ugodnije, jer kad bi
ostali izloženi zračenju naše sve jače Prisutnosti, mi bismo im postali
jasno zrcalo njihovih potisnutih emocionalnih problema. Svjesnost
sadašnjeg trenutka ne razmišlja
0 okrivljavanju ili žaljenju i ne raspravlja o nepoštenim životnim
pričama. Zato oni koji nisu spremni prevladati mentalitet žrtve i
pobjednika nestaju iz društva osobe koja kreće prema svjesnosti i
odgovornosti poput pljeve na vjetru.

30. Automatski usvajamo pozitivan stav.

A zašto i ne bismo? Kad smo već
odgovorni za kvalitetu svih svojih iskustava, zašto ne bismo uživali u
svakom koraku životnog putovanja? Život je prekrasan!
Ako smo uistinu svjesni da nam se sva neočekivana i tegobna
iskustva događaju samo radi našeg najuzvišenijeg dobra, tada
ćemo biti pozitivni i optimistični čak i kad se suočimo s najtežim
okolnostima. Lako je biti optimist dok je život lagan, ali da bismo
bili optimistični u svakom trenutku, bez obzira na sve, moramo biti
svjesni sadašnjeg trenutka. Svjesnost sadašnjeg trenutka ne prihvaća
prisilan pozitivan stav. Prisilan pozitivan stav najčešće je oblik
poricanja. Kad smo svjesni sadašnjeg trenutka naš optimističan stav
prema životu nikoga ne razdražuje niti je umjetan, nego je spontan
1 zarazan. Negativan stav svojevrstan je oblik drame. Negativnost
je stanje poricanja. Ljudi s negativnim stavom vjeruju da su žrtve
ili pobjednici, da im iskustva nameće nešto izvan njih te ih moraju
prevladati ili ovladati njima.

[Avram]

31. Zaokuplja nas vlastito duhovno blagostanje.

Zahvaljujući povećanoj
svjesnosti sadašnjeg trenutka automatski se okrećemo dijelu svog Bića
koje uvijek ostaje nepromijenjeno, što god se događalo. Stoga se
besmrtnost kao iskustvo u našoj svijesti počinje pojavljivati kao stvarna
»spoznaja«. Počinjemo se prisjećati nečega što se nikada ne mijenja.
Postajemo svjesniji onoga što uvijek postoji. Težimo razvijanju odnosa
s tim dijelom svog Bića, jer kako postajemo sve svjesniji sadašnjeg
trenutka, to nam je jasnije da sve izvorno izvire iz našeg Besmrtnog Ja.
Stoga se okrećemo prema vanjskim i unutar njim metodama koje potiču
svijest o našoj duhovnosti. Bog prestaje
biti osobnost, ograničen našim potrebama iz prošlosti i željama za
budućnost. Bog postaje bezlična, bezvremena energija, ništavilo koje
je istodobno i utočište svega što nam život može ponuditi. Prirodno je
što Bog, što god bio, izaziva našu znatiželju. Međutim, za razliku od
naših pokušaja upoznavanja s duhovnošću dok smo živjeli u svijesti
utemeljenoj na vremenu, potraga za onim što nam Bog predstavlja u
sadašnjem trenutku potaknuta je izvornosću. Najčešće je oslobođena
nametljivih vanjskih obreda, rituala i ceremonija, jer smo svjesni da
se iskustvu Boga možemo približiti samo kroz tišinu i nepomičnost,
kroz spokojstvo našeg tjelesnog hrama. Stoga pažnju usmjeravamo
u vlastitu nutrinu, bez ikakvih vanjskih predstava i glume.

32. Više ne težimo sadržajima koji bi nam skrenuli pažnju s briga.

Dok nesvjesno njegujemo svoj negativan emocionalni naboj, to
činimo pronalazeći bezbroj načina da se udaljimo od njega.
Neprestano želimo biti zaokupljeni i u pokretu, bez obzira na to je li
riječ o glasnoj glazbi, hrani, sportu, društvu ili poslu. Nismo
sposobni mirovati i to je dokaz da neprestano pokušavamo nešto
prikriti. Mirovanje je jedini način buđenja vlastitog Bića. Ništa što
bismo mogli učiniti ne može nam pomoći u postojanju. Svoje Biće,
izvornost, možemo slaviti, priznati, iskusiti i istraživati samo u
tišini i miru. Ako smo neprestano zauzeti, to je zato što nismo u
stanju jednostavno biti, a to nam ne dopušta da uživamo u blagu
svog prekrasnog Bića.
Smanjivanjem negativnog emocionalnog naboja sve smo mirniji.
Počinjemo se odmarati. Dok nam se svijest temelji na vremenu,
najteže nam je mirovati kad nemamo što raditi!

33. Nježniji smo i suosjećajniji prema sebi.

Kad u djetinjstvu ne dobijemo bezuvjetnu ljubav, pretpostavljamo da je to zato što je
ne zaslužujemo. Zbog toga se nesvjesno kažnjavamo i
omalovažavamo.
I ne samo to, nego smo u djetinjstvu, kad su roditelji imali bračnih
ili drugih poteškoća, nerijetko smatrali da smo mi krivi za to. Dok
smo djeca, automatski se okrivljujemo za sve što pođe nizbrdo. To
radimo zato što nesvjesno znamo da smo odgovorni za kvalitetu
vlastitih iskustava. Međutim, u svojoj nevinosti pretpostavljamo da
smo odgovorni i za kvalitetu iskustava svojih roditelja, braće i sestara.
Zbog toga se možda previše trudimo, nepotrebno se žrtvujemo ili
postajemo »pomagač«. Djeca ovisnika često postaju »pomagači«. U
našem svijetu normalno je odrasti ne znajući kako brinuti o sebi, pa
čak i s uvjerenjem da je briga o sebi znak slabosti ili sebičnosti. Sve se
to mijenja kad prođemo kroz Proces prisutnosti. Tada shvaćamo da se
nitko drugi osim nas ne može istinski brinuti o nama, jer bezuvjetnu
ljubav ne možemo »dobiti«, nego najprije moramo naučiti pružati
je sebi i tek smo tada u stanju uistinu je pružati i drugima. Tako
postajemo blaži i suosjećajniji prema sebi. Spoznajemo da će se naša
suština, naša Prisutnost, očitovati samo ako smo blagi. Shvaćamo da
ono što smo tražili od drugih najprije moramo dati sami sebi, a tek
onda postajemo sposobni bezuvjetno davati svima drugima. Kad
smo blagi i suosjećajni prema sebi, svijet oko nas to odražava i tada
svoj svijet neposredno doživljavamo kao blag i suosjećajan.

34.Sve smo manje tjeskobni.

Tjeskoba je stanje u kojemu pokušavamo pobjeći od svijesti sadašnjeg trenutka i živjeti u
prividu. U okviru Procesa prisutnosti upoznajemo percepcijsku
metodu Procesa emocionalnog čišćenja, što je jedna od važnih
značajki tog procesa. Ovladavanje tom metodom omogućuje nam
integraciju bilo kojeg životnog iskustva, koliko god bilo tegobno.
Kad zahvaljujući dosljednoj primjeni te metode uistinu shvatimo da
možemo integrirati bilo koje životno iskustvo, kakvo god bilo,
razina tjeskobe automatski se smanjuje, jer se više ne plašimo
nesigurnosti u životu. Svjesni smo da možemo integrirati svaki
događaj i da kroz svoje tegobe rastemo, dobivajući uvide i mudrost.
Nesigurnost se preobražava u prihvaćanje. Zar može postojati
tjeskoba u životu koji prihvaćamo s ljubavlju?

35. Suosjećajniji smo i strpljiviji s drugima.

Postajemo suosjećajniji i strpljiviji s drugim ljudima, jer smo svjesni da smo
svi u istoj kaši. Život nije lagan, osobito ako ne poznajemo ono što se
krije iza pojavnosti naših iskustava. Tako nas Proces prisutnosti
osnažuje. Otkriva nam djelovanje iza pojavnosti kvalitete naših
iskustava. Pokazuje nam da svi učimo na primjerima koje smo imali
u djetinjstvu te kako se svi suočavamo s izborom: hoćemo li
naučeno iskoristiti najbolje što možemo ili ćemo odbaciti ono što
nam nije korisno i zamijeniti s korisnim učenjima. Oholo je
prosuđivati tuđa životna iskustva, jer se takva nevolja nalazi na putu
svakog čovjeka. Svatko se na ovome svijetu uči i oblikuje
primjerima, a onda pokušava napraviti najbolje što može s onim što
je dobio, bez obzira na to vidi li se to na površini ili ne. Život svakog
čovjeka je očitovanje njegova uvjerenja o tome može li dobiti
bezuvjetnu ljubav. Proces prisutnosti nam pomaže da postanemo
suosjećajniji i strpljiviji prema onome sa čime se suočavaju
drugi ljudi, jer nam omogućuje da uvidimo istu nevolju i u
vlastitom životnom iskustvu.

[Avram]

36.Život nam se pretvara u putovanje i više nije usmjeren na
odredište.

Dok »živimo u vremenu«, naša želja da dovršimo ono što
radimo nesvjesno je potaknuta potrebom za odobravanjem,
priznanjem i
bezuvjetnom ljubavlju. Iako toga nismo svjesni, vjerujemo da ćemo
zahvaljujući svojim postignućima i obavljenim poslovima naposljetku
primiti bezuvjetnu ljubav za kojom smo tragali. Dakako, to je pogrešno
razmišljanje. Kad shvatimo da nam nijedno vlastito djelo ne može
pomoći u postojanju te da nam ništa od onoga što radimo ne može
»dati« bezuvjetnu ljubav koju tražimo, automatski se počinjemo opuštati
i ponovno procjenjivati situaciju. Dok »živimo u vremenu«, uvijek
smo usredotočeni na početak i kraj stvari i sve smatramo sredstvom
za ostvarenje nekog cilja. Međutim, kad postanemo svjesni sadašnjeg
trenutka, shvaćamo da ništa na svijetu zapravo nema ni početka ni
kraja, nego traje vječno. Također nam postaje jasnije da ništa nikada
ne prestaje, nego se samo mijenja u nešto drugo. Svjesnost sadašnjeg
trenutka omogućuje nam da zakoračimo u vječnu bit vlastita Bića koja
postoji s onu stranu svega što bismo ikada mogli napraviti. Zbog toga
usporavamo ritam života i prepuštamo se užicima. Nema žurbe, jer u
stvarnosti nikamo ne idemo, uvijek srno ovdje i sad. Tada nam postaje
važna kvaliteta, a ne kvantiteta. Uživamo u trenutku i ne brinemo
O ishodu. Naše razumijevanje zakona uzroka i posljedice pomaže
nam da uvidimo kako trebamo razmišljati samo o uzrocima, jer se
posljedice odvijaju automatski. »Putovanje« je uzrok, a »odredište«
uvijek posljedica. Otkrivamo da je osvješćivanje sadašnjeg trenutka
zapravo putovanje. Ako je Bog beskonačan, tada je i putovanje prema
ostvarenju božanstva beskonačno. Zašto bismo onda žurili? Uživajmo
u životu, uživajmo u poslijepodnevu, duboko udahnimo, osmjehnimo
se i budimo spokojni.


37. Prožimaju nas prekrasni valovi spontane zahvalnosti.

Zahvalnost je dobar pokazatelj razine naše prisutnosti. Sto više
postajemo svjesni sadašnjeg trenutka, to smo zahvalniji na svemu.
Život nam je ispunjen obiljem makar ne imali ni novčića. Ispunjeni
smo radošću čak i kad se čini da nam kola kreću nizbrdo. Prštimo
od zdravlja čak 1 kad nas nešto boli. Takvu je zahvalnost teško
opisati nekome tko je još nije doživio. Ne temelji se na
usporedbama. Nisu joj potrebni razlozi, opravdanja ili
objašnjenja. Zahvalnost koju osjećamo u svjesnosti sadašnjeg
trenutka ne obuhvaća samo stvari, izgled ili okolnosti, nego sve
ono što život jest i beskonačni osjećaj ponosa što smo njegov dio.
Dok prihvaćamo svjesnost sadašnjeg trenutka, zamjećujemo i ono
što se kreće ispod promjenjive površine svijeta. Shodno tome,
osjećamo kako nas nevidljiva sila koju nazivamo Bogom
obuhvaća, čuva i tajanstveno nosi prema blagoslovljenoj
sudbini. Zahvalni smo na svim svojim prošlim iskustvima, bila
ona tegobna ili sjajna. Također srao zahvalni na svemu što će se tek
dogoditi, iako se još nije ostvarilo, jer znamo da sve ono što će se
dogoditi dobivamo milošću. Ponekad imamo osjećaj da zahvalnost
izvire iz svake stanice našeg tijela i potpuno prožima naš život.
Takvo iskustvo ne možemo prisilno izazvati. Događa se spontano
zato što smo odabrali izvornost. Od strahopoštovanja pred životom
ostajemo bez daha, jer smo njegov dio i jer smo mi sami taj život.

38.Ono što nam je potrebno dolazi samo, umjesto da ga tražimo.

Prije nego što smo otpočeli s Procesom prisutnosti,
vjerojatno smo se ponašali kao i svi ostali ljudi koji »žive u
vremenu«. Ako nam je nešto bilo potrebno, to smo i uzeli iz vanjskog
svijeta. Dolazili smo do toga u znoju lica svog. Takav pristup nije
nimalo pogrešan. Naporan rad je opravdan sve dok u njemu
uživamo. Međutim, kad probudimo svjesnost sadašnjeg trenutka,
otkrit ćemo da takva vrsta rada nestaje iz našeg života. Postajemo
sličniji Buddhi koji nepomično sjedi, sklopljenih očiju, s dlanovima
prema gore. Sve što je Buddhi potrebno bez ikakva se napora
pojavljuje u njegovim prekrasnim rukama. Svi mi posjedujemo istu
sposobnost. Ta se sposobnost počinje automatski buditi što smo
svjesniji sadašnjeg trenutka. Otkrivamo da se ono o čemu
razmišljamo bez ikakva napora isto tako jednostavno pojavljuje u
našem iskustvu, kao da smo postali magneti. Što s manje napora
razmišljamo o nečemu, to se ono s manje napora očituje u našem
iskustvu. To se događa zbog toga što se naša Unutarnja prisutnost
nalazi u svemu i u svakome. Ona upravlja svim životnim kretanjima.
Ako odaberemo naporan put koji je popločen strahom, sumnjom i
nedostatkom vjere u povezanost sveukupnog života, tada će naša
Unutarnja prisutnost ustuknuti i dopustiti nam da prođemo tim
putem kroz svoja iskustva sve dok se ne iscrpimo. Unutarnja prisutnost
strogo se pridržava zakona nemiješanja. No, kad prestanemo
kontrolirati svoj život, kad povjerujemo da nam Bog poklanja svoju
pažnju i dopustimo Prisutnosti da nam pruži ono što nam je potrebno,
tada će tako i biti. To je jedno od učenja o Prisutnosti Buddhe koji
liječi. Frekvencija Buddhe koji liječi strpljivo čeka u svima nama. I nju
budimo kroz svjesnost sadašnjeg trenutka.

39. Osjećamo dublju povezanost s prirodom.

Sveukupan život na ovom planetu, bez obzira na to očituje li se kao kamen, stablo
ili oblak, sadrži svjesnost sadašnjeg trenutka. Sadrži onu istu
svjesnost sadašnjeg trenutka koju budimo u sebi kroz Proces
prisutnosti, i to zato što postoji samo Jedna Prisutnost, a ona
prebiva u svemu. Sve što postoji Njezino je očitovanje i izraz. Sto
se više usklađujemo s
Njom u vlastitoj nutrini, to se više taj unutarnji odnos odražava u našim
vanjskim iskustvima. Tada se počinjemo prirodno usklađivati sa
sveukupnošću života. Kad postajemo svjesni sadašnjeg trenutka, ponekad
će nam se činiti da su ptice i leptiri posve svjesni našeg postojanja. Oni
su uistinu svjesni nas. Samo dok »živimo u vremenu« vjerujemo da je
priroda nesvjesna. Međutim, to nije tako i nikada nije bilo. Priroda nam
se čini nesvjesnom samo dok smo mi sami nesvjesni. Svaka biljka pokraj
koje prođemo i svaki povjetarac koji nam zamrsi kosu svjestan je naše
Prisutnosti. To nam je u početku teško prihvatiti ili shvatiti, jer
smatramo da priroda ne posjeduje ni znanje ni svijest. Vjerujemo da
samo ljudska bića uz nagone posjeduju i inteligenciju. Ponašamo se
kao da je priroda neživa. Mislimo da ptice pjevaju bez ikakva razloga. No,
priroda je isto tako živa i svjesna kao što i mi to možemo biti. I priroda
nas odražava kao i sva ljudska bića. Sto postajemo prisutniji, to se više
osjećamo povezanima s njom. Samo osoba koja nije prisutna može nanijeti
zlo prirodi. Samo osoba koja »živi u vremenu« može ubijati iz zabave.
Dok »živimo u vremenu« srčano središte nam je zatvoreno te ne
možemo osjetiti učinak svoje Prisutnosti na život oko nas. Sto smo
svjesniji sadašnjeg trenutka, to smo svjesniji i učinka koji imamo na svoju
okolinu i svjesniji smo svoje bliske povezanosti s njom. Kad postanemo
svjesni sadašnjeg trenutka počinjemo blago hodati ovim svijetom, a zbog
toga i prirodni svijet počinje blago koračati pokraj nas. Mi smo Jedno s
prirodnim svijetom.

[Avram]

40.Postajemo svjesniji prirodnih ciklusa, kao što je pojava punog
Mjeseca.

Sto smo prisutniji na emocionalnoj razini, to smo svjesniji
energetskih ciklusa koji vladaju svemirom. Zapravo, možemo reći da je
čitav naš svemir energetski ciklus. Dok »živimo u vremenu« obavljamo
rituale i obrede u dane punog Mjeseca i zimskog ili ljetnog solisticija.
Međutim, kad postanemo svjesni sadašnjeg trenutka drukčije se
ponašamo. Ne moramo više svjesno sudjelovati u tim obredima, ali
otkrivamo da ipak osjećamo kretanje tih ciklusa. Primjerice, mogli
bismo bez ikakva razloga odlučiti prirediti noćni piknik, a dok
rasprostiremo pokrivač ispod zvijezda, podignemo pogled i zamijetimo
uzdizanje punog Mjeseca. Može nam se dogoditi da odlučimo obaviti
veliko pospremanje, a kad dovršimo, netko nam kaže da se neki planet
kreće retrogradno te da je to navodno povoljno razdoblje za izbacivanje
nakupljenih stvari iz svog života. Takvi sinkronistički događaji pojavljuju
se zbog toga što, postavši svjesni sadašnjeg trenutka, automatski
osjećamo kozmičke cikluse
svemira, ne osjećajući potrebu da od toga napravimo predstavu. Ne
moramo raditi nešto posebno ili neobično, jer ciklusi postaju dio
našeg uobičajenog životnog iskustva. Automatski ih potvrđujemo
kao uobičajen dio svog životnog iskustva, jer smo prisutni u trenutku
kad se odvijaju. Mi postajemo ciklusi i više ne funkcioniramo kao
odvojena bića koja moraju obavljati obrede da bi potvrdila postojanje
ciklusa. Postajemo ti ciklusi i više ih ne moramo »promatrati«.

41. Uspijevamo zaviriti ispod površne slike svijeta.

Proces prisutnosti u nama otklanja potrebu za pretvaranjem i to je jedna od
njegovih najznačajnijih posljedica. Stoga više ne moramo odijevati
posebnu odjeću kako bismo bili sigurni da smo posebni. Ne moramo
mahati zastavom da bi ljudi shvatili kako smo i mi ovdje. Ne moramo
više uzimati imena američkih Indijanaca kako bismo osjetili struje
svog domorodačkog ja kako prožimaju naš svakodnevni život. Ne
moramo na vrata napisati »Iscjelitelj«. Kad uistinu zakoračimo u
svjesnost sadašnjeg trenutka, ne moramo reklamirati ono čime se
bavimo. Težimo postati to što radimo, a Prisutnost nam automatski
dovodi one duše kojima je naš rad potreban. Takav se pristup ne
odnosi samo na duhovna zanimanja, nego i na trgovinu, marketing,
reklamiranje i snimanje filmova. Možemo ga primijeniti na sva
zanimanja. To je učenje o Prisutnosti Buddhe koji liječi. Također
ćemo otkriti da ne moramo tražiti ljude čije su nam usluge potrebne,
jer će se oni pojaviti pred nama onog trenutka kad smo spremni za
susret s njima. To funkcionira kao i Božja ekonomija. Ljudima oko
sebe vlastitim primjerom, a ne riječima, pokazujemo što radimo.
Mnogi od nas već sada žive na taj način. Mi ne reklamiramo svoju
Prisutnost, jer smo svjesni da je Prisutnost sveprisutna. Ne
prodajemo se. Ne tražimo klijente. Usavršavamo svoje umijeće i
prepuštamo Prisutnosti da nam dovede one kojima smo potrebni.
Takav bi život mogao postojati u raju.

42.Više ne težimo površnim iskustvima.

Dok se ne upoznamo sa sadašnjim trenutkom automatski težimo nečemu izuzetnom, i
to zato što ne možemo prepoznati urođenu veličanstvenost i
ljepotu sadašnjeg trenutka u kojemu se nalazimo. To je jedan od
razloga zbog kojih odijevamo posebnu odjeću, uzimamo
domorodačka imena, hvalimo se površnim titulama i svim ostalim
oblicima neizvornosti. Međutim, kad počnemo postajati svjesni
sadašnjeg trenutka, uviđamo da je to prilično budalasto te se slatko
nasmijemo vlastitom napadnom ponašanju. Tim smijehom svom
iskustvu vraćamo izvornost. Kad se sami sebi nasmijemo, to nas
oslobađa gluposti. Kad uistinu postanemo svjesni sadašnjeg
trenutka više ne moramo tragati za
potvrdama od strane drugih. Shvaćamo da nam čitav život postaje
izuzetan ako smo istinski prisutni u svakom običnom trenutku svog života,
bilo da se tuširamo, jedemo, peremo posude ili čavrljamo sa susjedom.
Otkrivamo da istinski izuzetan život ne možemo ostvariti potragom za
vanjskim potvrdama. Sposobni smo u svakom naizgled običnom trenutku
prigrliti iznimnu životnu energiju koja protječe kroz njega. Zato se
možemo opustiti i uživati u svakom trenutku takvom kakav jest, jer
svaki je istinski izniman, upravo kao što ga je Bog zamislio.

43.Unutarnji glas intuicije postaje glasniji i pretvara se u stalnog pratitelja.

To je jako važno. To je posljednji korak koji moramo napraviti da se
oslobodimo razmišljanja, planiranja i pokušaja ovladavanja svijetom.
Dok pokušavamo ovladati svojim svijetom, zapravo pokušavamo
kontrolirati Boga. Bog će se prilagoditi i dopustiti nam da se upuštamo u
različite predstave, ali na kraju ništa nećemo postići. Moramo se ponovno
povezati sa svojim Unutarnjim glasom kako bismo se oslobodili tog
uzaludnog truda, jer Unutarnji glas je glas Boga. Naš je Unutarnji glas
tih i miran. Neće vikanjem pokušati nadglasati oholi glas ega. Govori
jasno i otkriva nam sve što trebamo znati, samo ako ga naučimo čuti. Taj
glas nam se obraća onkraj vremena, pa zna sve što se ikada dogodilo i sve
što će se tek dogoditi. Kad slušamo taj glas i imamo povjerenja u njega, više
nećemo morati planirati svaki svoj dan. Jednostavno ćemo obratiti pažnju
svakom trenutku koji se pojavi. Više nećemo morati sastavljati popise za
kupnju, nego ćemo jednostavno krenuti u obilazak dućana s kolicima,
otvoreni svemu. Unutarnji glas će nam zamijeniti budilicu, pa čak i sat na
ruci, samo ako mu to dopustimo. Može nam se obraćati kroz sve i
svakoga. No, da bismo ga čuli, moramo biti spremni poslušati ga.
Unutarnji glas može izazvati zatvaranje prozora kako bi nas obavijestio
da dolazi oluja ili navesti susjedova psa da zalaje kako bi nam rekao da je
vrijeme za buđenje iz poslijepodnevnog drijemeža. Može nam se obratiti
kroz našeg šefa s istom lakoćom kao i kroz intuiciju. Međutim, moramo
se uvježbati da bismo ga čuli, i to ne samo ušima, nego i srcem.
Poteškoća je u tome što nam riječi toga glasa nisu uvijek smislene, jer
nam se ne obraća s mjesta na kojemu se mi nalazimo u vremenu. No, kad
ga poslušamo, uvidjet ćemo da mu je na srcu uvijek ono što je najbolje za
nas. Upozorit će nas na neminovne nesreće i potrese, a jednako će nas
spremno obavijestiti da smo ostavili otvorenu slavinu ili da nam
ponestaje mlijeka u hladnjaku. Usklađivanje s tim glasom i povjerenje u
njegove riječi
jedno je od najvećih postignuća, jer ako u tome uspijemo, otvara nam se
izravna linija od Božjih usta do našeg unutarnjeg uha. Tada više ne
trebamo posrednike. Ne trebamo svećenike, gatare, pa čak ni vremenske
prognostičare. Tada nam je otvorena glavna telefonska veza s Bogom.
Zar tu onda ima mjesta strahu? Zar ima mjesta tjeskobi? Takvi se osjećaji
raspršuju te izravno ulazimo u viziju koju je za nas osmislio Bog. Živimo
ispunjeni divljenjem prema čudu života. Naučiti živjeti znači naučiti
slušati.

44.Osjećamo se blagoslovljeni dubokim osjećajem svrhovitosti.

Tijekom Procesa prisutnosti počinjemo naslućivati da ne postoji ništa što
bismo mogli učiniti kako bismo postali nešto više ili manje od onoga što
već jesmo. Savršeni smo i nepromjenjivi. Možda nam je iskustvo
neuravnoteženo, ali sada znamo kako to možemo ispraviti. Bilo bi dobro da
u ovom životu spoznamo kako smo savršeni upravo takvi kakvi jesmo.
Naša stvarna svrha ne ispunjava se u poslu koji obavljamo, nego nam je
svrha da budemo sada i ovdje gdje god bili. Kroz Proces prisutnosti od nas
se traži da prihvatimo kako ne postoji uzvišenija svrha od one da
postanemo prisutni u vlastitom životu, da postanemo dostupni drugima i
korisni isključivo na taj način da budemo potpuno prisutni i obratimo
pažnju. Kad to postignemo, uistinu postajemo Božje oko, uho, ruka i
noga. Hodamo za Boga i govorimo za Boga, živimo za Boga i volimo za
Boga. Naša Prisutnost jest Božja Prisutnost. Kad dopustimo da bude
tako, tada živimo s namjerom i stoga je sve što napravimo svrhovito.
Jednostavno postojimo. Nemamo nikakvih rasporeda, planova, niti
tumačenja. Život postaje iskustvo u kojemu ono što nam je potrebno
saznajemo u pravom trenutku, onda kad nam je to potrebno. To je naš
odnos s vlastitim Izvorom. Ništa ne uzimamo, ni u što se ne miješamo,
ništa ne prekidamo i ništa nam ne nedostaje. Naš život i njegov sadržaj
postaju kutija s alatom za poticanje naše vlastite i ljudske evolucije putem
ljubavi i razumijevanja, suosjećanja i vjere. Živimo da bismo voljeli i
volimo da bismo živjeli.

45.Automatski želimo nečim pridonijeti svijetu.

Kad postanemo svjesni sadašnjeg trenutka postaje očigledno da je naša najuzvišenija
frekvencija djelovanja služenje cjelini, i to tako da se pobrinemo za dio koji
pripada našem iskustvu. Dok postajemo sve svjesniji sadašnjeg trenutka iz
nutrine nam izvire oduševljenje služenjem, a kad slijedimo njegov poziv,
vodi nas radosnom i duboko zadovoljavajućem životu. Ne postoji mjesto
koje bi bilo više blagoslovljeno od središta života posvećenog bezuvjetnom
služenju. To je izvor vječnog vodoskoka
bezuvjetne ljubavi, vrhunac najviše planine na koju se možemo
popeti. Kad dobijemo priliku razviti krila radosnog služenja, to je
najuzvišeniji dar koji možemo pokloniti vlastitom srcu. Tragovi služenja
ispunjenog ljubavlju uvijek kreću i vode prema središtu Božjeg
srca. Najprije moramo služiti sebi tako što ćemo obnoviti svjesnost
sadašnjeg trenutka. Nakon toga služimo svojoj obitelji tako što ih
sagledavamo savršenima, cjelovitima, prijeko potrebnima i blagoslovom
na svakom našem koraku. Služimo i društvu, jer prolazimo
kroz njega posve budni, bez ikakvih prosudbi ili briga. Svome gradu
služimo zamišljajući viziju oslobođenja iz magle vremena za sve koji
žive u njemu. Svom planetu služimo stojeći u središtu vlastitog iskustva,
omogućujući Bogu da bude što prisutniji u svakom našem dahu.
Kao što smo sposobni zagledati se duboko u vlastitu nutrinu, isto
tako moramo usmjeriti pogled u svemir, osmjehujući se zvijezdama,
Mjesecu i Suncu. Jer, najuzvišenije služenje koje možemo obavljati na
Zemlji jest da budni stojimo i sa sigurnošću ustvrdimo:

JA JESAM ovdje i sada, budan i živ.
JA JESAM ljudsko biće, ali i mnogo više od toga.
JA JESAM posve prisutan i svjestan duh u tvari.

Kroz moju Prisutnost, Bog te promatra s ljubavlju.

Otrgni se iz čarolije vremena i zapjevaj s nama pjesmu života.

[Avram]

A Brown kako precizira um?
Kod kastanede je najoštrije viđenje uma ...centriranje skupne tačke na poziciji koju smo svesni kao razumni ljudi. To mi se sviđa što je tako jer nemože drugačije razum sam po sebi da razume šta je osim ovoga. I ovo štima. Ali postoje dalje komplikacije, jer razum hoće sve da razume da bi delovao.

Povežimo malo učenja

Um je mentalno telo . Može da ti bude od koristi i obično jeste, ali može i da ti iskopa grob. Bezumnima svakako nije lako.

I treba ti i Um, i Ego, i Telo i Srce i Duh i Duša .. i trista čuda ti treba ... i ne treba ti ništa .. pa ti sad vidi ..

[Stalker]

Čitao sam malkice koliko sam mogao da izdržim predhodne postove. Mnogo ga nabudžio Brown...priča priča priča priča i sve izgleda da to tako mora da doživi svako da bi potvrdio da je na ispravnom putu. Dakle ima stvari koje su nepotrebne i suvišne a samo troše energiju dok neko probava da tumači to što piše.

Nije to baš tako.

Uočio sam na jednom mestu kaže “trebate imati na umu“ uh uh bilo mi je muka da se mora imati na umu predstava.
Naporan je. Nije skroman. Skromnost je više od značenja. Don Huan kod kastanede je skroman.

Ha, kaže Brown kako će mo za sve imati energije, kako ga razumem. To nije baš tako, zato što neznaš šta ti na putu iza ugla stoji. Hoću reći kako nas smrt doslovce prati, pa stoga moramo biti u sadašnjem trenutku već mrtvi a ne inspirativni. U tome je razlika između ovih učenja.
Kada si već mrtav daćeš sve od sebe, u suprotnom pašćeš na značenje i osećanje.

[Avram]

Stalker,

ti možeš malkice da zaviriš na ove stranice i da na osnovu toga i dalje valjaš priču o Kastanedi ... upoređujući njihove knjige...
ali to je početak i kraj ... Ja sam već reko da načina za prosvetljenje ima šes milijardi, koliko ima i ljudi na Zemlji.. tako da moj motiv za ovo pisanje ovde, nikako nije nametanje Majkl Brauna kao modernog gurua ili reklamiranje njegove knjige kao ultimativne .. samo postavljam ovde delove iz te knjige da bi ljudi imali priliku da vide i da sami odluče, dal će da čitaju celu knjigu ili da pokrenu proces od deset nedelja koji se odvija paralelno sa čitanjem knjige ... a mogu ladno to i da preskoče i da se i dalje kunu u Bibliju, ili u Kastanedu ili u Blic i B 92 ..

Braunova knjiga ima 160 stranica. Imaš neograničeno vreme na raspolaganju da je sažvaćeš.
Osho je napisao 80 knjiga i pisao bi još da je duže živeo .. Ko , ako zaista ima svoj život, ima vremena da toliko posveti nečijim knjigama .. o kome se tu zapravo radi ... i o čemu... to jest...

Čovek ne može sam da se baci na duhovni put i buđenje i prosvetljenje .. to je činjenica , jer onda ne bi imao nikave informacije odakle da krene, ni pogrešne ni ispravne.. imao bi samo svoj jad i bedu, koji su obično i jedini pokretači cele priče .. koja se već izlizala dobrano na ovom forumu i po internetu i raznim neformalnim grupama ljudi okupljenim oko tih izanđalih pojmova... ono što stoji ispod njih je ipak jače od toga, i zato ljudi ipak ne odustaju .. Željni su da zagrebu ispod površine i otkriju odgovore na pitanja koja ih muče, a nemaju način da prostim logičkim razmišljanjem dođu do uzroka ... jer nismo svi Tesle .. ili ne znamo kako da budemo ..

Kad čovek oseti i odgovori na taj zov, on dalje putuje sam jer je to jedini način .

U razgovorima on može da i dalje proverava ispravnost svojih zaključaka.. ali kad se ućuti , onda je shvatio ...
i ne poteže više neka kosmička pitanja ... ne nateže se u raspravama... prosto mu je svejedno .. ili pređe na druge teme, koje nisu nestale u međuvremenu .. viceve i muvanje ili dece čuvanje.. kuvanje i nabavke drva i uglja za zimu ... riljanje bašte.. i slično ..

jeste UM je instalacija za skupnu tačku usmeravanja pažnje ... ili kako već ... i orlovi i dvojnici .... a demoni kanališu poruke ... čitao sam ovih dana .. da treba samo lepo da ih zamoliš da odu i oni odu ... i postide se što nisu od svetlosti ...

Da li si se zapitao - zašto te nešto zainteresuje.. tj skupi ti pažnju , a nešto ne ? a ?

[Avram]

Odgovorno širenje svjesnosti sadašnjeg trenutka

Dok se budimo lagano ustanimo iz kreveta,
Tiho, na vrstima prstiju, napustimo mračnu prostoriju I zakoračimo
u svjetlost jutra.
Poigrajmo se.
Nemojmo protresti druge u krevetima,
Jer spavaju zato što im je odmor još potreban.
Kad se probude i začuju kako se igramo,
Sigurno će doći i pridružiti nam se.

Podsjetimo se da Isus nije promijenio ničije iskustvo. To nisu činili
ni Buddha, ni Hazur Maharaj Charan Singh, ni Krišna, Muhamed,
Osho, Bodhidharma, Lao Tse, Ramana Maharshi, J. Krishnamurti niti
bilo koji drugi majstor ili duhovni učitelj koji su krasili našu Zemlju i
koji će je uvijek krasiti.

Ako namjerno promijenimo nečije iskustvo, to je
miješanje u tuđi život.

Svaka razvijena duša zna da to ne treba raditi.

Svi majstori i duhovni učitelji bude se aktivnim mijenjanjem svog
iskustva ovog svijeta.

Kamo god krenuli, odgovorno zrače vlastitu
svjesnost sadašnjeg trenutka u svaku stanicu stvorenoga na koju naiđu.
Na one koji su blagoslovljeni susretom sa zračenjem njihove svjesnosti
sadašnjeg trenutka to zračenje djeluje automatski. Svjesnost sadašnjeg
trenutka iznimno je zarazna.

Svatko koga dodirne zračenje Prisutnosti
odmah počinje unositi promjene u vlastita iskustva.

Površno gledano, čini se da probuđeni majstori i duhovni učitelji
»rade nešto« drugim ljudima. No, nije tako. Sto god radili, to rade samo
sebi.

Bave se duhovnom alkemijom, ali samo u vlastitoj nutrini, a
posljedice tih djela odražavaju se u svijetu kojim prolaze. Zbog toga
možemo prepoznati pravog majstora ili duhovnog učitelja: nikada se ne
miješaju u evoluciju drugih ljudi.

Nikada.

To je zbog toga što su pravi
majstori i duhovni učitelji svjesni da ne smiju oduzeti moć drugoj osobi.
Svrha njihove duše nije miješanje u tuđi život, nego da budu primjer
ljudskih mogućnosti.

Njihov primjer je njihovo suosjećanje.

Važno je da shvatimo pouku o stavu nemiješanja:

Ako nekoga podignemo i ponesemo,
onog trenutka kad ga spustimo na tlo
naći će se na posve istom mjestu na kojemu smo ga podigli.

Nitko na ovome svijetu ne treba »pomoć«, jer nepogrešiv zakon
uzroka i posljedice sve smatra jednakima. Svako pojedino biće na ovom
planetu ovog trenutka doživljava iskustvo posve u skladu s posljedicama
svojih prošlih misli, riječi i djela. To nam je teško shvatiti, osobito kad
je riječ o tragediji. Teško nam je shvatiti zato što živimo u mentalnoj
paradigmi nazvanoj »vrijeme«, u stanju rastresenosti i razdvojenosti
u kojemu ne možemo s lakoćom uočiti povezanost između uzroka i
posljedice. Međutim, to što nismo svjesni univerzalnog zakona uzroka
i posljedice, ne znači da on ne djeluje.

Zbog toga su majstori i duhovni učitelji uvijek ovdje te se svjesno i
suosjećajno kreću među nama. Itekako su svjesni da smo zbog magle
»života u vremenu« zaboravili da nas mehanizam po kojem smo jednaki kad
smo prisutni, osuđuje na zatvor ako nismo svjesni sadašnjeg trenutka. Stoga
polako hodaju ovim svijetom i podsjećaju nas na našu urođenu odgovornost.
Znaju da nas samo podsjećanjem na odgovornost mogu navesti da se
prisjetimo svoje slobode.

Svojim suosjećajnim i strpljivim primjerom nježno
nam pružaju slobodu, ne oduzimajući nam je.

To čine tako što su prihvatili
odgovornost za vlastita iskustva, što su probudili vlastitu svjesnost sadašnjeg
trenutka i tim jednostavnim činom unose svjetlost u naš život ne miješajući
se u njih. Drugim riječima, nikada se ne miješaju u okolnosti života
drugih ljudi, jer su svjesni da je svaka osoba sama sebe postavila u
središte vlastitih okolnosti, kako god to izgledalo izvana.

Također su svjesni
da je svaki čovjek u stanju promijeniti kvalitetu svojih iskustava.

Proces prisutnosti poziva nas da se probudimo iz sna i prođemo kroz
svoja iskustva ovog svijeta kao primjer odgovornosti. Podučava nas da
iskustvom svjesnosti sadašnjeg trenutka prvenstveno trebamo proći zbog
sebe. Da bi naše putovanje bilo prožeto izvornošću, korake koje moramo
proći prema vlastitom oslobođenju, od svjesnosti utemeljene na vremenu u
svjesnost o sadašnjem trenutku, moramo napraviti isključivo za sebe. Kad
uhvatimo ritam, naša odanost toj potrazi počet će zračiti svjesnost u svaku
stanicu svakog životnog oblika koji blagoslovimo vlastitom Prisutnošću. U
tom trenutku našeg putovanja moramo svjesno prihvatiti zadatak
odgovornog širenja vlastite svjesnosti sadašnjeg trenutka.

Bilo bi budalasto kad bismo pokušali probuditi druge samo zato što
uviđamo da spavaju.

To bi bila oholost, miješanje u tuđi život i pokazivalo bi
naše neznanje. San nije pogreška, jer i on ima svoju svrhu.

Sjeme spava dok ne iznikne.

Iznikne ne samo zbog toga što je spremno za život, nego i zbog
toga što je i sveukupan život koji ga okružuje također spreman podržati
njegovo buđenje.

Ako bismo pokušali prisiliti sjeme da nikne, to bi značilo
da ga sagledavamo kao nešto odvojeno te da odbacujemo i zanemarujemo
blisko sudjelovanje sveukupnosti života u čudu vlastitog buđenja.

Da bih objasnio zadatak odgovornog širenja vlastite svjesnosti
sadašnjeg trenutka neću se baviti našim kolektivnim putovanjem u
svjesnost, nego ću govoriti o svom individualnom iskustvu. Ako vam
ispričam vlastito iskustvo buđenja i nemiješanja, to je najizvorniji način da vam
prenesem ovo učenje. To je osobito važno, jer što smo prisutniji, to moramo biti
i odgovorniji.

Znanje nas obavezuje na čestitost.

Naša sve viša razina svjesnosti omogućuje nam da jasnije zapažamo tegobe
drugih ljudi koji mjesečare ovim svijetom. Ako ste ikada probudili
mjesečara, znate koliko su potreseni i izgubljeni. Kad susretnete mjesečara,
najbolje ga je ne buditi, nego ga nježno odvesti u sigurnost njegova kreveta,
gdje može na miru spavati i probuditi se prirodnim putem. Bilo bi opasno
i pogrešno prodrmati ga iz sna. Mora sam naučiti tu lekciju. Zato vam
sada želim prenijeti to znanje kako bi vaša iskustva bila jednostavnija i kako
biste bili odgovorniji nego što sam ja bio u početku.

Kao što sam vam već objasnio u uvodu knjige, Proces prisutnosti mi je
razotkrio uvjerenje da takav postupak mora postojati te da bih ga mogao
otkriti kroz vlastito iskustvo. Nisam žudio za »trenutačnim prosvjetljenjem«.
Zapravo, pretpostavljam da sam jedini neprosvijetljeni čovjek u svom
svijetu. Imam jak osjećaj da ću, kad svjesno i u potpunosti zakoračim u
vječnost sadašnjeg trenutka, otkriti da me svi ostali već čekaju ondje. Mahat će
zastavom na kojoj će pisati: »Pa gdje si dosad?« Pretpostavljam da ću se u tom
trenutku svog putovanja baciti na koljena i histerično nasmijati vlastitoj
gluposti. Upravo taj smijeh je lijek za kojim uistinu tragam. Međutim, budući
da mi se sviđa ideja o služenju, odlučio sam da postupno i metodično
zakoračim u vječnu, apsolutnu svjesnost sadašnjeg trenutka kako bih
mogao podrobno označiti teren. Taj sam pristup odabrao kako bi moji
tragovi mogli poslužiti kao primjer drugima koji krenu na to putovanje. To
je moj mali prinos dharmi čovječanstva.

Svjestan sam da se tu krije paradoks,
ali i sam život je paradoks koji ne možemo razriješiti razmišljanjem, iako je
posve razumljiv našem srcu.

Kad sam se tek upustio u iskustvo prikupljanja svjesnosti sadašnjeg
trenutka, to sam učinio nesvjesno, očajnički pokušavajući obnoviti
ravnotežu vlastitog života. Putovanje sam otpočeo ulaskom u svijet
iscjeljivanja, ne stoga što sam oduvijek želio biti iscjelitelj, nego zato što sam
trpio velike bolove. No, upoznavši se s različitim oblicima umijeća
iscjeljivanja, istodobno su me zanijele mogućnosti da ne djelujem samo na
vlastito stanje, nego i na stanje drugih ljudi.

Ako iscjeljivanju pristupamo kao »profesiji«, u tome se krije jaka hrana
za ego. Prikrada nam se bez ikakva upozorenja. To se dogodilo i meni.
Prije nego što sam uspio postići bilo kakvu ravnotežu kvalitete vlastitog
života, već sam pokušavao iscijeliti čitav svijet. O sebi sam razmišljao kao o
iscjelitelju, iako sam svoj oslabjeli ego prikrivao skromno priznajući da
iscjeljujem samoga sebe. Potajno mi se sviđala ideja o korištenju nevidljive,
mistične i magijske moći kojom bih mogao
donijeti olakšanje patnicima, odmor umornima i nadu očajnima. Opijen
idejama o spašavanju svijeta od njegove očajničke patnje, uskoro sam
zaboravio da sam najprije želio iscijeliti vlastito iskustvo te samo što se nisam
prepustio žudnji za moći u pokušajima usavršavanja sposobnosti za
iscjeljivanje bolesti čije sam odraze zapažao posvuda oko sebe. Moji su odrazi
u svijetu, dakako, bili u skladu s tom igrom.

Što sam ih više želio iscijeliti, to
su mi se činili sve neuravnoteženijima.

Na kraju me je taj egoistični put, koji mi se činio »popločen dobrim
namjerama«, doveo do slijepe ulice. Nakon što sam ambiciozno pokrenuo
iscjeliteljsku praksu, u meni se počela buditi sve jača uznemirenost, a ljudi
koje sam pokušavao »iscijeliti« našli su se u slijepoj ulici kao i ja sam.
Naposljetku me preplavilo vlastito poremećeno životno iskustvo i učinilo mi
se da ću se utopiti, stoga sam što sam brže mogao pobjegao od svih koji su
željeli moju pomoć.

Nisam više mogao podnijeti nijednu žalopojku, stenjanje ili
jadanje, jer mi je postajalo sve jasnije da nikome ne mogu pomoći.

Otprilike dvije godine mučio me dubok fizički nemir, mentalna
zbunjenost i emocionalna uznemirenost. Imao sam osjećaj da sam
doživio brodolom i nasukao se na otoku razočarenja. To stanje je postalo
tako snažno da sam se uplašio kako bih mogao izgubiti i tijelo i um.
Odavno sam već izgubio dodir s vlastitim srcem. Odavno sam izdao svoj
duhovni integritet. Nisam mogao razumjeti kako me je put popločen dobrim
namjerama odveo do takve izgubljenosti.

Tek kad sam dosegao točku
apsolutnog beznađa i očaja,
uspio sam čuti i saslušati mudre riječi jednog
čovjeka:

»Kad namjeravaš poslušati vlastiti savjet?
Kad ćeš za sebe napraviti ono što si pokušavao napraviti za druge?
Iscjelitelju, kad namjeravaš iscijeliti samoga sebe?«

Taj trenutak spoznaje i spremnosti da okončam svoj budalast i ohol
pokušaj iscjeljivanja svijeta bio je trenutak kad sam se počeo izvlačiti iz
provalije ranjenog iscjelitelja. Pogledao sam se u zrcalo i jasno uvidio da mi
život visi o niti te da bi samo još jedan trenutak ispunjen ohološću ili
ponosom u potpunosti mogao prekinuti tu nit. Shvatio sam da nikoga ne
mogu iscijeliti i morao sam priznati da iskustvo iscjeljivanja nikome u mome
svijetu nije potrebnije nego meni.

Svijet mi je, kao i uvijek, poslužio kao pouzdano i poslušno zrcalo. Sve
dok sam se uvjeravao da mu je potrebna moja pomoć, odražavao mi
je to lažno stanje. Gdje god sam pogledao, netko je trebao moju pomoć.
Bio sam preplavljen bolnim uzvicima. Nigdje nije bilo kraja nevoljama.
No, onog trenutka kad sam shvatio da zapravo ja trebam pomoć, onog
trenutka kad sam odbacio oholost i ponos kako bih mogao zatražiti
pomoć, počela mi je stizati u svim oblicima i uzdigla me iz provalije
zabluda.

Tek mi je tada vlastiti svijet poslao mudre učitelje koji su me
učili kako brinuti o sebi, kako se usmjeravati, iscjeljivati i učiti.

Kad bi mi koji od tih učitelja prenio svoje pouke, nestajao bi isto tako brzo kao
što bi se i pojavio, ne dopuštajući mi da se previše oslanjam na njega.
Pokazali su mi koji mi je zadatak, ali su me ostavljali da ga sam obavim.
Nisu mi previše pomagali. Nisu se miješali. S ljubavlju su me poučavali,
a onda hitro odlazili kako bih mogao sam donositi svoje odluke.
Pristupali su mi bez sažaljenja ili naklonosti, a odlazili bez ikakve
zabrinutosti. Pružili su mi snagu, a zauzvrat nisu tražili ništa.
Na takvom sam temelju razradio svoj pristup Procesu prisutnosti.
Od trenutka kad sam drugima odlučio olakšati ovo putovanje, proglasio
sam se voljnim učenikom svjesnosti sadašnjeg trenutka. Nisam
učitelj, nego voljan, ali posve prosječan učenik. Sada to znam. Svima
nama zajednička Prisutnost odgovorna je za bilo koje postignuće koje
je ukrasilo moje iskustvo života.

Dao sam sve od sebe da vrata mog srca i uma ostanu otvorena kako bi
drugi ljudi mogli biti moji učitelji. U biti, učitelji su mi bili svi koji su mi se
obratili želeći da im osobno olakšam Proces prisutnosti. Svi su oni došli
i predali mi svoja učenja. Upravo je njihova predanost buđenju vlastitog
iskustva svjesnosti sadašnjeg trenutka učvrstila integritet tog čudesnog
postupka. Na površini se činilo da ja pomažem njima i da sam ja utemeljio
ovaj Proces. No, to uopće nije istina. Želio sam otkriti kako mogu
učinkovito probuditi svjesnost sadašnjeg trenutka. Ti su ljudi, koje mi je
poslala naša zajednička Prisutnost, došli i pokazali mi kako se to radi.
Tako je pisanje ove knjige omogućio svaki pojedinac koji je ušao u
Proces dopuštajući mi da mu ga pokušam olakšati. Ti su ljudi stvarni
junaci u ovom pothvatu.

Ova je knjiga dar koju su vam predali upravo oni.

Ni na trenutak nisam pretpostavio da ih »iscjeljujem«. U svakom sam
se trenutku i srcem i umom trudio biti svjestan da iscjeljujem vlastito
iskustvo te da učim o svjesnosti sadašnjeg trenutka, promatrajući i
slušajući one koji su stizali da bi mi pokazali kako dodatno poboljšati
ovaj postupak.

U tom smislu moj je učitelj bio život, a ja sam bio njegov učenik.
Tako je Proces nastajao dok sam promatrao kako su drugi zacrtavali
vlastiti smjer prema svjesnosti sadašnjeg trenutka i na temelju tragova
koje sam ostavio prolazeći kroz pouke koje su mi donosili. Potekao je
od postavljanja važnih pitanja i strpljivog očekivanja odgovora. Sve što se
odnosi na Proces prisutnosti prikupio sam iz stvarnih iskustava sadašnjeg
trenutka.

Zbog toga ovo putovanje ima tako jak učinak na svakoga tko se upusti u njega.

U srcu sam svjestan da svi koji svjesno odluče pročitati ovu
knjigu ili proći kroz ovaj proces skaču u vlastitu emocionalnu provaliju i
time bude iskustvo koje bismo mogli nazvati »buđenjem iz mrtvih«.

Tom stazom hodaju najhrabriji.

Proces prisutnosti uistinu je čin vjere stvoren istim takvim činom.

Važno je zapamtiti da je Proces prisutnosti iskustveno putovanje koje
ovog trenutka možda nije prikladno za svakog čovjeka.

One koji su spremni za njega neće trebati uvjeravati ili nagovarati,
i to upravo zato što su spremni.

Oni koji nisu spremni neće pokazati zanimanje.
Nije riječ o iskustvu na koje moramo nagovoriti druge samo zato što je nama koristilo. U
to se putovanje iskustveno upuštaju samo oni koji su spremni, a dovršavaju ga
samo oni koji uistinu teže izvornosti. Neki od nas dobit će ono što nam je
potrebno već i samim čitanjem. Bez obzira na to koju razinu ulaska
odaberemo, svi ćemo zasijati sjeme u vrt svjesnosti sadašnjeg trenutka.
Svako pojedino zrno je prihvatljivo, svako zaslužuje dobrodošlicu i treba ga
slaviti. Možemo zasijati samo jedno jedino, sićušno sjeme, ali bi iz njega
mogla izrasti gorušica ili baobab.

Ne zaboravite, kad dovršite ovo putovanje, kad pročitate knjigu ili
iskustveno prođete kroz Proces, automatski počinjete preobražavati čitavo
iskustvo svog svijeta. Svijet vam se mijenja samo zato što mijenjate svoje
iskustvo toga svijeta. Postupno ćete početi shvaćati da Proces prisutnosti
prate dalekosežne posljedice koje morate iskusiti da biste ih razumjeli. Kroz
iskustvo ćete početi shvaćati na koji način u iskustvo svakog čovjeka kojeg
susretnete zračite svjesnost sadašnjeg trenutka. Ta posljedica će rasti do
kraja vašeg života na ovom planetu, a i kasnije. Obilje onoga što ste dali sami
sebi moći ćete kroz to iskustvo dijeliti svima u svome svijetu.

Neki će ono što
ste uzgojili pojesti sa zahvalnošću, a neki će željeti znati kako bi i oni mogli
uzgojiti vlastiti vrt. Budite svjesni razlike između tih dviju skupina pa nećete
pogriješiti i umiješati se u njihov život.

Kad se koprena zaista podigne, zadivit ćete se nad onim tko i što jeste
i što vam je sve moguće kad »drugima činite ono što biste željeli da drugi čine vama«.

[Stalker]

Zapitao sam se
A na šta ciljaš? Možeš li malkice obraditi to u vezi pažnje. Zvuči zanimljivo. A i zanimljivi ti govori. Nisam dosad sreo čoveka poput tebe. Mnogo mi slađe tvoje reči kad čitam nego prepise. Imam knjigu al čuči u prašini. Više volim da mi neko prepriča fabulu, tako štedim energiju

[Avram]

hehehe ,, ja sam dete starih roditelja .. gde bi i mogo da me sretneš ?
zaista nema potrebe da me glaziraš važnošću .. pa sam si o tome pričao, a sad se služiš tom providnom tehnikom ...
duni prašinicu pa čitaj..ja ti za to nisam potreban ... pozzz !

[Avram]

Tao prirodnog disanja ,Lewis Dennis (pdf)

(uvod )
Tao prirodnog disanja obrazlaže na koji način disanje utječe na naše živote.
Bez obzira na dosadašnja iskustva, svaki će čitatelj ovog djela zasigurno
steći nova saznanja o tome kako diše i na koji način to disanje često
ugrožava njegovo zdravlje i integritet. Saznat će da prirodno disanje ne
ovisi toliko o svladavanju nekih novih tehnika disanja, već više o onome
što Lewis naziva "preodgajanjem" samoga sebe. Upravo taj preodgoj, koji
polazi od zapažanja unutarnje strukture i finih energija uma i tijela,
određuje taoistički pristup ozdravljenju i duhovnom razvoju.

MANTAK CHIA


http://www.seminarskirad.biz/seminarski/lewis%20dennis-tao%20prirodnog%20disanja.pdf

Dodatno o disanju ... i zašto je tako teško vezati 15 minuta svesnog disanja ?