6. Više uživamo u radu.
To je povezano s prethodnim objašnjenjem.
Prije nego što započnemo Proces prisutnosti, nerijetko se poigravamo
mišlju da napustimo svoj sadašnji posao i pronađemo novi. Zbog
toga što »živimo u vremenu« ne uživamo u poslu kojim zarađujemo
za život, kao ni na svom radnom mjestu. Međutim, kad dovršimo
Proces i nastavimo sa svojim životnim putovanjem, otkrivamo da u
svom radnom mjestu sve više uživamo. Kolege nam postaju draže,
posao zanimljiviji i jednostavniji, a pomisao o napuštanju tog posla
polako nestaje. Shvaćamo da smo upravo ondje gdje trebamo biti i da
ćemo biti ondje sve dok ne dovršimo taj posao. Znamo da će se, ako i
kad odemo, vrata promjene otvoriti bez ikakva napora i automatski.
Spoznajemo da je naše radno mjesto u ovom konkretnom trenutku
našeg života dio ispunjavanja naše životne svrhe. Počinjemo više
uživati u svojoj radnoj okolini, ne zato što se ona promijenila, nego
zato što smo, razrješavanjem unutarnjih sukoba, promijenili svoj
odnos prema njoj.
7. Manje se odupiremo životnim strujama.
To je prirodna posljedica
»spoznaje« da sve u našem životu ima svoje vrijeme i mjesto. Postizanje
svjesnosti sadašnjeg trenutka omogućava nam da shva timo kako je sve
ono što se dogodilo u prošlosti, osobito ona tegobna iskustva, predstavljalo
temelj našeg emocionalnog rasta i evolucije naše čovječnosti. Shvaćamo da
sreća dođe i prođe, da je tek prolazno stanje i da tijekom tih »sretnih
trenutaka« uživamo, ali zapravo ne rastemo u emocionalnom smislu. To
su razdoblja odmora u okviru emocionalne evolucije. Zbog toga se
priklanjamo izvornoj radosti koja nije emocionalno stanje, nego stanje
Postojanja u kojemu prihvaćamo sve ono što nam život pruža, osobito teške
trenutke. Izvorna radost nam ukazuje da je sreća vrijeme smijeha,
odmora i igre, a trenuci takozvane nevolje su razdoblje rasta,
introspekcije i prikupljanja snage za beskrajno putovanje. U svjetlu te
spoznaje, sreća i nesreća pretapaju se u jedno. Radosni smo i u sreći i u
nesreći, jer i jedno i drugo prihvaćamo kao suštinske sastojke potrebne
za postizanje uravnoteženog i skladnog života. Kad prihvatimo i sreću i
nesreću naše iskustvo postaje cjelovito i tako naziremo vlastitu Svetost.
Zbog toga se manje odupiremo životnim strujanjima. Naposljetku naučimo
potpuno se predati i prepustiti se bujici. Dopuštamo životu da nas
nosi u svom uvijek drukčijem naručju, svjesni da se sva iskustva, kakva
nam se god činila u nekom trenutku, odvijaju u skladu s našom
najuzvišenijom i najljepšom namjerom.
8. Doživljavamo trenutke spontanog stvaralaštva.
Ono što smatramo Bogom nije »iscjelitelj«.
Ono što je Bog stvorio ne može se uništiti, jer je
uvijek savršeno, a ono što je stvoreno savršeno po svojoj prirodi ne može
iskusiti nesavršenstvo.
Međutim, ono što je naše egoistično ja stvorilo od
toga savršenstva zbog naših tumačenja postaje nesavršenim. Naša su
tumačenja onoga što se događa nerijetko pogrešna, jer se temelje na
onome što se, prema našem mišljenju, dogodilo u prošlosti i što bi se
moglo dogoditi u budućnosti, za razliku od onoga što se događa ovog
trenutka. Zbog toga smo zaokupljeni idejom da se moramo iscijeliti.
Međutim, kad shvatimo da moramo iscijeliti samo svoja iskustva (svoja
tumačenja) te da time postižemo i vlastito iscjeljenje, više nema potrebe za
idejom da je potrebno iscijeliti sebe. Tada naša energija počinje zalaziti u
područje izvornosti.
Iscjeljivanje ne predstavlja izvornu upotrebu energije.
Iscjeljivanje je prijelazno stanje, proces privremenog ponovnog usklađivanja.
Ako
se u svom životu zadržimo u stanju iscjeljivanja, tada se ponašamo
kao pas koji juri vlastiti rep (iako nama nije tako zabavno).
Ono što smatramo Bogom nije iscjelitelj, nego stvoritelj. Čim uspijemo
iscijeliti svoje iskustvo, automatski zalazimo u iskustvo cjelovitosti,
Svetosti.
Tako se naše iskustvo usklađuje s Božjom voljom.
Kad se uskladimo s Božjom voljom, osjećamo stvaralačko nadahnuće.
Biti poput Boga znači biti kreativan. Ako se neprestano bavimo idejom
iscjeljivanja, ograničavamo se na stanje rascjepkanog ljudskog »dje
lovanja«, umjesto da se razvijamo u stvaralačko ljudsko biće. Kad
iscjeljivanje odaberemo kao »poziv«, postoji opasnost da nesvjesno
odlučimo ostati necjeloviti i to postaje naš način života.
9. Ugodnije se osjećamo među članovima uže obitelji.
Sve dok ne razriješimo potisnute emocije i ne smanjimo negativan emocionalni naboj,
uža obitelj nam predstavlja najjasnije zrcalo i odraz onog posla koji
moramo napraviti sa sobom i koji nas tek čeka. Sve dok ne shvatimo
kako funkcionira to odražavanje i dok svjesno ne odlu čimo promotriti te
odraze kao sredstvo emocionalnog rasta, blizina članova uže obitelji
mogla bi nam biti naporna, zbog toga što nam oni neprestano prikazuju
one naše dijelove koje zapravo ne želimo vidjeti. Činit će nam se da nas
neprestano razdražuju i izazivaju.
Međutim, čim se počnemo baviti radom na vlastitoj nutrini, što je
potrebno kako bismo emocionalno sazreli, članovi obitelji više nam
neće odražavati naše vlastite poteškoće. Pokazatelj napretka bit će osjećaj
sve veće ugodnosti i radosti koju nam pruža njihovo društvo. Bit ćemo
smireniji u njihovoj blizini. Svjesno bavljenje emocionalnim rastom
omogućuje nam da se u društvu članova svoje obitelji osjećamo kao kod
kuće.
10. Okolnosti i ljudi koji su nas nekada ljutili više uopće ne privlače našu pažnju.
Kad svjesno odlučimo odgovoriti na ono što nam
pokazuje odraz u zrcalu, umjesto da samo reagiramo na njega,
stvari koje su nam smetale i ljutile nas nestaju kao nekim čudom.
Zapravo, nisu nestale. Ako pažljivije pogledamo, uvidjet ćemo da se
nisu promijenile. No, mi smo promijenili svoje unutarnje stanje, a
time su se promijenila i naša tumačenja vanjskih iskustava. Proces
prisutnosti nas uči da nije potrebno čistiti zrcalo kako bismo otklonili
poteškoće iz svog života.