.
[size=150]ANASTASIJINE SPOZNAJE[/size]
[img]http://www.spiritofmaat.com/archive/jan_anastasia.jpg[/img]
Ovde bi mogli da poredimo naše spoznaje, sa spoznajama Anastasije.
Evo za početak, pošto je sada aktuelna tema vanzemaljaca koji utiču na naš život na Zemlji,
Anastasijino mišljenje o vanzemaljcima...
SVETOVI DRUGI
Video sam drugi svet, drugu planetu. Jasno i do detalja, upamtio sam
sve što se dešavalo na njoj, a u isto vreme u svesti, do ovog trenutka imam
osećaj, da je tako nešto videti nemoguće. Zamislite, um i svest kažu, da je
nešto tako videti nemoguće, a one su - vizije, slike – do ovog trenutka u meni.
I ja, evo, nastojim da vam ih opišem.
Stajao sam na tlu, nalik zemaljskom. Uokolo nije bilo apsolutno
nikakvog rastinja. Kažem »stajao sam«. A može li se tako kazati – teško je
reći. Nisam imao ni noge, ni ruke, nije bilo tela, a istovremeno mi se činilo da
osećam stopalima, kroz đonove, kamenje, neravnu površinu.
Naokolo, dokle god je dopirao pogled, nad zemljom su se uzdizale
mašine, nalik na metalne, jajastog, i kvadratnog, kao kocke oblika. Kažem
»mašine«, zato što je najbliža meni malo krčala. Iz svake od tih mašina, u
zemlju je odlazilo mnoštvo, različitih po debljini, gumenih creva. Neka creva
su malo podrhtavala, kao da se kroz njih nešto usisavalo iz zemlje, a neka su
bila u stanju mirovanja. Nikakvih živih bića u blizini nije bilo. Iznenada ugledah
kako se sa strane čudnog mehanizma otvaraju krila, i iz njih je polako isplivao
nekakav disk, nalik na onaj, što bacaju sportisti, samo veliki. Prečnik diska je
bio otprilike četrdeset pet metara. Lebdeo je u vazduhu, zavrteo se. Spustio
se malo niže, potom uzleteo i projurio potpuno bešumno iznad mene. Drugi,
udaljeniji od mene mehanizmi, činili su to isto, te još nekoliko diskova prolete
jedan za drugim nada mnom, sledom prvoga. Ponovo pustoš, samo krčanje i
pucketanje čudnih mehanizama. Slika okoline izazivala je u meni
interesovanje, ali me je mnogo više plašila svojom beživotnošću.
- Ne boj se, Vladimire – iznenada začuh glas Anastasijin i obradovah
mu se.
-Gde si, Anastasija? – upitah.
- Pored tebe. Nevidljivi smo, Vladimire. Ovde su sad prisutna naša
osećanja, osećaji, razum i sve druge nevidljive energije. Ovde smo prisutni
bez svojih materijalnih tela. Niko nam ništa učiniti ne može. Strepeti možemo
samo od sebe samih, od posledica sopstvenih osećaja.
-Kakve mogu biti posledice?
-Psihičke. Kao da se privremeno siđe s uma.
-Poludi?
-Da, ali samo privremeno. Na mesec ili dva, priviđenja drugih planeta,
dešava se, uznemiravaju čovekov um i svest. Ali, ne boj se, ne ugrožava te to.
Izdržaćeš. Ni ovde se ne boj ničega, veruj mi, pojmi, Vladimire, sada si ovde,
ali nema te za njih. Sada smo nevidljivi i neprobojni.
- Ne bojim se. Bolje mi reci, Anastasija, kakve su to mašine što reže
uokolo. Čemu služe?
-Svaka od tih mašina jajastog oblika je – fabrika. One upravo
proizvode to što te toliko interesuje, leteće »tanjire«.
-Ko opslužuje, rukovodi tim fabrikama?
- Niko. Isprogramirane su od vajkada za proizvodnju određenog
proizvoda. Kroz cevi koje odlaze u utrobu zemlje, usisava se neophodna i u
potrebnoj količini sirovina. U nevelikim prostorijama vrši se topljenje,
štancovanje, zatim montaža, i izlazi napolje potpuno gotov proizvod. Ovakva
fabrika je mnogo racionalnija od bilo koje zemaljske. Odstupanja skoro da i
nema u njenom radu. Nije potrebno baviti se transportom sirovina iz udaljenih
mesta. Nije potrebno prenositi na mesto štancovanja odvojene delove. Ceo
proces stvaranja proizvoda obavlja se na jednom mestu.
-Zadivljujuće! Da imamo mi ovakvu stvarčicu! A ko upravlja novim
leteći tanjirom? Video sam, svi lete na istu stranu.
-Niko ne upravlja, sami lete do mesta skladištenja.
-Neverovatno. Baš kao živa bića.
-Baš u tome nema ničeg neverovatnog, čak ni za zemaljsku
tehnologiju. Jer, i na Zemlji postoje bespilotne letilice – avioni, rakete.
-Njima ipak ljudi sa Zemlje upravljaju.
- Odavno postoje na Zemlji i takve rakete, koje su isprogramirane za
unapred određeni cilj.
-Možda i postoje. I zaista, što se toliko iščuđavam.
- Ako bi porazmislio, nepotrebno je iščuđavati se. Samo, u poređenju
sa zemaljskim tehnologijama, ovde je znatan napredak. Te fabrike su,
Vladimire, višefunkcionalne. Mogu da proizvedu mnogo toga, počev od
prehrambenih namirnica do moćnog oružja.
-Od čega će prehrambene namirnice praviti? Ovde ništa ne raste.
-Sve postoji u utrobi zemlje. Sokove će, u slučaju nužde, kroz cevi iz
utrobe odabrati mašina, u granule ispresovati. Te granule će sve supstance,
neophodne za životno obezbeđenje tela, sadržavati.
-Čime se ona sama, ta stvarčica, hrani? Električnom energijom ko je
napaja? Nikakvi provodnici nisu vidljivi.
- Ona i energiju sama sebi proizvodi, iskorišćavajući sve što je
okružuje.
-Kakva pametnica! Pametnija je od čoveka.
-Uopšte nije pametnija od čoveka. To je naprosto mašina. Ona se
pokorava zadatom programu. Veoma ju je lako reprogramirati. Hoćeš da ti
pokažem, kako se to radi?
-Pokaži.
-Hajde, bliže ćemo joj prići.
Stajali smo na metar od popločane ogromne devetospratnice,
mehanizma. Jasnije se čulo njeno pucketanje. Mnoštvo elastičnih, kao pipci
cevi, odlazilo je u utrobu i micalo se. Površina ploče nije bila sasvim glatka.
Video sam krug od otprilike metar u prečniku, gusto prekriven sitnim, kao vlasi
kose, provodnicima. Oni su se micali svaki za sebe.
- To je antena skenerske instalacije. Ona lovi energetske impulse
mozga, koji se koriste za sastavljanje programa i u stanju je da ispuni dobijeni
zadatak. Ako tvoj mozak izmodelira bilo koju stvar, mašina mora da je izradi.
-Bilo koju stvar?
- Bilo koju, koju možeš detaljno da zamisliš. Kao da je izgradiš svojim
mislima.
-I automobil ma koji?
-Naravno.
-Upravo sada mogu da probam?
- Da. Premesti se bliže prijemniku, i prvo misleno nateraj njegovu
antenu da se prema tebi svim svojim dlačicama okrene. Čim se to dogodi,
počni da zamišljaš željeno.
Stao sam pored antene i goreći od ljubopitstva, misleno, kako je rekla
Anastasija, poželeo, da me sve njene dlačice slušaju. Prvo su se okrenule ka
meni, onda su sve, malo zadrhtavši, usmerile svoje krajičke ka mojoj
nevidljivoj glavi i zamrle. Sad je bilo potrebno zamisliti neku stvar. Iz nekog
razloga, počeo sam da zamišljam automobil »Žiguli«, sedmi model –
automobil, koji sam imao u Novosibirsku. Sve sam do detalja nastojao da
zamislim: staklo i haubu, branik, boju, pa čak i tablice. Sve sam dosta dugo
zamišljao. Kad mi je dosadilo – odmakao sam se od antene. Ogromna mašina
je zaromorila jače.
-Moraćemo da sačekamo – pojasnila je Anastasija. – Sada ona
demontira nezavršen prethodni proizvod i sastavlja program za ispunjenje
tvoje zamisli.
-Dugo ćemo morati da čekamo?
-Mislim da ne.
Prilazili smo drugim mašinama. Dok sam razgledao raznobojno
kamenje pod mojim nogama, glas Anastasijin mi je saopštio:
- Mislim da je izrada tobom zamišljenog završena. Hajde da
pogledamo, kako je ona izašla na kraj sa zadatkom.
Premestili smo se do već poznate mašine i čekali. Posle nekog
vremena njena krila se otvoriše, i po glatkom trapu se na tlo skotrlja »Žiguli«.
Ali je od lepote zemaljskog automobila, ova nakaza koja je stajala preda
mnom, bila veoma daleko. Kao prvo, imala je samo jedna vrata. Vrata samo
pored vozačevog sedišta. Umesto zadnjih sedišta, nekakva klupka žice i
parčići gume. Obišao sam, ili sam se premestio, oko tog proizvoda.
Automobilom ga nazvati, bilo je nemoguće.
Sa desne strane nije bilo dva točka. Prednjih tablica, kao i branika,
takođe nije bilo. Hauba se izgleda nije otvarala – predstavljala je jednu celinu
sa karoserijom. Uopšte uzevši, nije automobil ta jedinstvena fabrika izradila,
već nekakvu nakazu nedokučivog određenja.
Rekoh:
- Baš je artikal proizvelo preduzeće vanzemaljsko. Za nešto ovako, sve
konstruktore i inženjere zemaljske bi pravo iz preduzeća pohapsili.
Kao odgovor, razlegao se smeh Anastasijin, a potom mi glas njen
saopšti:
- Naravno, mogu da uhapse. Ali, glavni konstruktor u datom slučaju si
ti, Vladimire, i vidiš plod svoje konstrukcije.
- Hteo sam normalni savremeni automobil, a fabrika šta je ispljunula?
- Hteti je nedovoljno. Neophodno je bilo zamisliti sve, do najsitnijih
detalja. Čak ni vrata za putnike nisi izmodelirao u svojoj uobrazilji, samo si na
jedna vrata za sebe pomislio. I točkove si samo sa svoje strane zamislio. Sa
druge strane te je već mrzelo da točkove pričvrstiš. Mislim da ni o motoru nisi
pomislio.
-Nisam.
-Znači, nema u tvojoj konstrukciji motora. Pa, što se na proizvođača
ljutiš, kad si sam program tako nezavršen njemu zadao?
Odjednom, ugledao sam ili osetio približavajuća tri leteća aparata.
»Moramo da uhvatimo maglu!« – proletela mi je misao, ali me je glas
Anastasijin uspokojio:
-Neće nas primetiti, niti osetiti, Vladimire. Do njih je doprla informacija
o grešci u radu fabrike, te će sad, verovatno, početi da analiziraju. Mirno
možemo da posmatramo žive stanovnike ove planete.
- Iz tri nevelike letilice, izašlo je pet vanzemaljaca... Bili su veoma slični
zemaljskim ljudima. Ne prosto nalik, već je sve kod njih kao kod zemaljskih
ljudi bilo. Dobra im je bila telesna građa. Nikakve pogrbljenosti, pravo i gordo
držala su njihova atletska tela lepe glave. I kosu su na glavama imali, obrve, a
kod jednog su brkovi bili uredno potkresani. Odeveni u čvrsto pripijene uz telo
tanke raznobojne kombinezone.
Vanzemaljci su prišli napravljenom u njihovoj fabrici automobilu ili, bolje
reći, nečemu što je nalik na zemaljski automobil. Stajali su pored njega ćutke,
bez emocija ga posmatrajući. »Verovatno procenjuju« - pomislio sam.
Iz nepokretne grupe se izdvoji, naizgled najmlađi, smeđe kose
vanzemaljac i priđe vratima automobila, pokušavajući da ih otvori. Vrata nisu
popuštala. Verovatno se brava zaglavila. Dalji njegovi postupci bili su sasvim
ovozemaljski, zbog čega su mi se veoma dopali. Smeđokosi je dlanom udario
bravu, još jednom snažnije cimnuo kvaku i vrata se otvoriše. Seo je na
vozačevo sedište, uhvatio volan i počeo pažljivo da razgleda komandnu tablu.
»Sjajno – pomislih – mudrica«. Kao potvrdu svog zaključka, začuh glas
Anastasijin:
-To je veoma značajan naučnik po njihovim merilima, Vladimire. Kod
njega brzo i racionalno radi misao u tehničkom pravcu. Isto tako, on izučava
način života na nekim planetama, i Zemlje među njima. I ime mu je nalik
zemaljskom – Arkaan se zove.
-Kako to da na njegovom licu nema isčuđavanja što je njihova fabrika
nešto pogrešno proizvela?
-Osećanja, emocije, kod žitelja ove planete skoro da ne postoje. Njihov
um radi racionalno i odmereno, ne podvrgavajući se emocionalnim izlivima,
niti odstupa od naznačenog cilja.
Smeđokosi izađe iz mašine, ispuštajući zvuke, nalik na azbuku Morzea.
Iz grupe se izdvoji jedan postariji, stade pored kosmate antene blizu koje sam
ja nešto ranije stajao. Posle toga svi sedoše u svoje letilice i iščezoše.
Fabrika, koja je proizvela automobil po mom projektu, ponovo
zaklokota. Njene cevi-pipci, izvlačile su se iz utrobe i usmeravale u pravcu
najbliže, iste takve fabrike-automata, iz koje su se takođe protezale cevi-pipci.
Kada su se svi pipci sjedinili međusobno, Anastasija reče:
- Vidiš, oni su naredili program samouništenja. Svi delovi fabrike koji su
napravili havariju, biće pretopljeni i iskorišćeni u proizvodnji.
Malo mi bi žao fabrike-robota, s kojom sam tako neuspešno napravio
zemaljski automobil. Ali, ništa se tu nije moglo učiniti.
- Vladimire, želiš li da pogledaš žitelje ove planete? – predloži
Anastasija.
-Da.
Našli smo se nad jednim od gradova ili naselja velike planete. Vidik
odozgo pružao je sledeću sliku.
Dokle god je dopirao pogled, celo naseljeno mesto se sastojalo od
mnoštva cilindričnih, nalik na savremene solitere, građevina, koje su bile
razmeštene u mnogobrojnim krugovima. U centru svakog kruga nalazile su se
mnogo niže konstrukcije, podsećajući nečim na zemaljsko drveće, te je čak
mnoštvo njihovih listova-lokatora bilo zeleno. Anastasija mi je potvrdila da te
veštačke građevine sakupljaju iz utrobe planete neophodne sastojke za
ishranu organizma, koji se posle dopremaju kroz specijalne cevi-vodove u
stanove svakog stanovnika planete. Takođe, ove u centrima krugova
razmeštene građevine, održavaju neophodnu na planeti atmosferu.
Kada je Anastasija ponudila da obiđemo neki od stanova, upitao sam:
-Da li se u stanu onog smeđokosog vanzemaljca, što je u moj auto
sedao, možemo naći?
-Da – odgovorila je. Upravo će se sada vratiti svojoj kući.
Obreli smo se skoro na samom vrhu jednog od cilindričnih solitera.
Prozora u vanzemaljskom domu nije bilo. Ovalni zidovi obojeni neupadljivim
bojama u kvadratima. Ispod svakog kvadrata pokretna vrata, kao u
savremenim garažama. S vremena na vrema, iz dela koji se otvara u donjem
delu kvadrata, izletao je neveliki leteći aparat, nalik na one, koji su postojali
kod fabrike-automata, i leteo svojim pravcem. Proizlazi, da se u visokoj kući,
pod svakim stanom, nalazi mala garaža za leteće aparate.
U kući nije bilo liftova, vrata. Svaki stan je imao svoj odvojen ulaz,
pravo iz garaže. Kako se posle razjasnilo, takav stan je posedovao svaki žitelj
te planete, koji je dostigao određeni uzrast.
Sam stan mi se u početku nije baš dopao. Kada smo se iza smeđeg
vanzemaljca našli u njegovom stanu, prvo me je iznenadilo siromaštvo i
skromnost. Soba, od otprilike trideset kvadratnih metara, bila je potpuno
prazna. Ne samo da nije imala ni prozora ni pregrada, nego je nedostajao i
najminimalniji nameštaj. Na glatkim zidovima svetle boje, nije bilo ni jedne
police ili slike kao ukrasa.
- Da li je on skoro dobio stan? – upitah Anastasiju.
-Arkaan živi ovde već dvadeset godina. Sve neophodno za odmor,
razonodu i rad, u njegovom stanu postoji. Ono što je neophodno, ugrađeno je
u zidove. Sad ćeš sam sve videti.
Zaista, čim se smeđokosi vanzemaljac popeo iz svoje garaže, tavanica
i zidovi sobe su zasvetleli blagom svetlošću. Arkaan se okrenuo ka zidu pored
ulaza, položio na površinu dlanove i ispustio zvuk. Na zidu je zasvetleo
kvadrat.
Anastasija je objašnjavala sve što se događa u stanu: »Sada kompjuter
po linijama na dlanovima i crtežu očiju identifikuje vlasnika stana, sada ga
pozdravlja i saopštava, koliko je dugo bio odsutan i da je neophodna provera
fizičkog stanja. Vidiš, Vladimire, Arkaan je drugu ruku na pult položio i duboko
izdahnuo, zato da bi kompjuter mogao da proveri njegovo fizičko stanje.
Provera je završena, na ekranu se izveštaj pojavio da je preko potrebno da
uzme hranljivu mešavinu. I pitanje: -Čime ima nameru da se bavi domaćin u
naredna tri sata?
To je nužno da kompjuter sazna, kako bi pripremio odgovarajuću
mešavinu. Sada Arkaan traži mešavinu, koja može maksimalno da aktivira
njegov umni rad u naredna tri sata, a posle toga ima nameru da spava.
Kompjuter ne preporučuje da se bavi aktivnim umnim radom u trajanju
od tri sata, već mu preporučuje da upotrebi smesu koja je proračunata za
održavanje aktivnog rada u trajanju od dva sata i šesnaest minuta. Arkaan se
saglasio sa mišljenjem kompjutera.
U zidu se otvorila nevelika niša, iz koje je Arkaan dohvatio dršku neke
meke cevi, povukao kraj njen ka svojim ustima, popio ili pojeo iz creva i
krenuo ka suprotnom zidu. Niša sa cevkom se zatvorila, kvadrat ekrana se
ugasio, zid, pored koga je do malopre stajao vanzemaljac, ponovo je postao
gladak i ujednačenog tona.
»Neverovatno – pomislio sam – uz takvu tehniku otpada potreba za
kuhinjom sa svim njenim uređajima: posuđem, kuhinjskim elementima,
spremanjem. Pa, i potreba za ženom, koja ume dobro da kuva, otpada. U
radnju odlaziti nije nužno. Pri tom, i stanje zdravlja kompjuter istovremeno
proverava, hranu priprema neophodnu i preporuke svakojake daje.
Interesantno, koliko bi mogao da košta takav kompjuter, ako bi se izrađivao
kod nas na Zemlji?« Istog trenutka, glas Anastasijin mi saopšti: »Što se tiče
troškova, jeftinije je opremiti svaki stan sličnim uređajem, nego li pretrpavati
kuhinju nameštajem i mnogim spravama za pripremanje hrane. Oni su znatno
razložniji od zemljana u svemu. Ali, na Zemlji postoji nešto neuporedivo
celishodnije, nego li kod njih«. Nisam obratio pažnju na poslednju rečenicu.
Zainteresovali su me naredni postupci Arkaanovi. Nastavljao je da komanduje
zvucima svoga glasa, i u sobi su se dešavali sledeći događaji.
Iz dela zida, odjednom je počela da se naduvava fotelja. Pored fotelje,
otvorila se još jedna mala niša, iz koje se izvukao stočić sa nekakvom
poluprovidnom začepljenom posudom, nalik na laboratorijsku retortu. Na
suprotnom zidu sobe, zasvetleo je veliki ekran, od metar i po-dva po
dijagonali. Na ekranu je sedela u fotelji lepa žena u pripijenom kombinezonu.
Držala je u rukama posudu, nalik na onu na stolu Arkaanovom. Slika žene na
ekranu je bila trodimenzionalna, mnogo bolja nego na našim televizorima.
Činilo se da ona nije na ekranu, već da u sobi sedi. Kako mi je pojasnila
Anastasija, Arkaan i sedeća preko puta njega žena, pravili su svoje dete:
»Stanovnicima ove planete nedostaje dovoljna snaga osećanja, te ne mogu
da stupaju u polnu vezu, kao ljudi na Zemlji. Po spoljašnosti, tela njihova se ni
po čemu od zemaljskih ne razlikuju. Ali, odsustvo osećanja ne dozvoljava im
da proizvode potomstvo zemaljskim načinom. U epruvetama koje vidiš, nalaze
se njihove ćelije, hormoni. Muškarac i žena zamišljaju kakvim bi voleli da vide
svoje buduće dete, njegovu spoljašnost. Oni misleno polažu u njega postojeću
u njima informaciju, pretresaju njegovu buduću delatnost. Ovaj proces se
odvija otprilike tri godine po zemaljskom vremenu. Čim procene da je tok
oblikovanja njihovog deteta okončan, u specijalnoj laboratoriji sjediniće
sadržaj dve posude, proizvešće dete, i u posebnom odgajalištu-školi,
odnegovaće ga do punoletstva. Staviće na raspolaganje punoletnom članu
zajednice stan i uključiće ga u sastav jedne od radnih grupa«.
Arkaan je posmatrao čas ženu na ekranu, čas stojeću pred njim malu
zapečaćenu posudu sa tekućinom. Odjednom se ugrađeni u zidu ekran
ugasio, ali je vanzemaljac ostao da sedi u svojoj fotelji, ne skidajući pogled sa
posude sa delićem svog budućeg deteta. Suprotni zid je zatreperio crvenim
kvadratićima. Vanzemaljac se okrenuo postrance od zida, dlanom zaštitivši
oči od trepćućeg svetla, te još više približi glavu svojoj posudi. Sa tavanice su
istog trenutka uznemiravajuće zatreptali novi kvadrati i trouglovi svetlosti.
»Određeno kompjuterom vreme nespavanja Arkaanu je isteklo, pa ga
kompjuter istrajno podseća na neophodnost sna«, objasnila je Anastasija.
No, vanzemaljac još bliže nagnu glavu uz svoju posudicu, pripivši
dlanove svoje uz nju.
Prestalo je svetlosno treperenje, koje je dolazilo sa tavanice i zida.
Sobu je počeo da ispunjava nekakav, nalik na paru, gas. Glas Anastasijin je
prokomentarisao: »Sad će kompjuter uspavati Arkaana uspavljujućim
gasom«.
Glava vanzemaljca je počela polako da se naginje ka stočiću i uskoro
se spustila na njega, a oči su mu se zatvorile. Fotelja je počela da se odmiče
od zida, pretvarajući se u krevet. Potom fotelja-krevet poče da se ljuljuška, i
telo već usnulog vanzemaljca utonu u udobnu postelju.
Arkaan je spavao, držeći stisnutu na grudima, svoju malu posudu.
Može se još mnogo toga ispričati o tehničkim novinama neobičnog
stana i velike planete u celosti. Po rečima Anastasijinim, društvu koje živi na
njoj, nisu strašni nikakvi upadi spolja. Ne samo to, uz pomoć svojih tehničkih
dostignuća, u stanju su da unište život na bilo kojoj planeti Vaseljene. Na ma
kojoj, osim zemaljskoj. »Zašto? – upitao sam – Znači da su naše rakete, naše
oružje u stanju da odbiju njihove napade?« A odgovor: »Rakete zemaljske za
njih nisu pogubne, Vladimire. Zajednica te planete, odavno je upoznala sve
što predstavlja izvođenje eksplozivnog širenja. Poznat im je i prasak
sažimanja«.
-Šta označava prasak sažimanja?
- Poznato je na Zemlji, kako dve ili nekoliko supstanci, sjedinivši se u
reakciji trenutnoj, šireći se, proizvode eksploziju. Ali, postoji i reakcija od
dodira dve supstance drugojačija. Gasovita supstanca, obima od kilometra
kubnog i više, u jednom trenu u zrnce može da se sažme, najtvrđim postavši
materijalom. Zamisli, granata ili raketa, koja u oblaku takvom eksplodira, a
istovremeno se sili eksplozije proširenja U kamenčićće se, sitan kao zrnce,
pretvoriti sve što se u oblaku tom nalazilo. druga sila suprotstavi, implozija će
proizaći istovremeno. Samo ćeš pucanj začuti tada. Iz gasovitih oblaka
zavesu, zemaljske rakete ne mogu da savladaju.
U istoriji Zemlje dva su se dolaska ili napada sa njihove strane
dogodila. Sada pripremaju treći. Smatraju da nastupa najpovoljniji trenutak.
-Znači, nemoguće je suprotstaviti im se, ako nema na Zemlji oružja
jačeg od njihovog.
-Oružje čovek poseduje, zove se ono »čovekova misao«. Čak bih i ja
sama mogla otprilike polovinu njihovog oružja da uništim pretvarajući ga u
prah, i po Vaseljeni prah da razvejem. A ukoliko bi se pomoćnici našli,
zajedno bismo mogli da likvidiramo svo oružje. Ali, stvar je u tome, da bi
većina ljudi i skoro sve vlade na Zemlji, kao dobro došlu tu najezdu prihvatile.
- Kako bi se moglo desiti da invaziju, osvajanje svi prihvate kao nešto
korisno?
-Sad ćeš videti. Evo, pogledaj centar koji priprema desant, da pokori
zemaljske kontinente.
.