EZOTERIJSKA FIZIKA prema učenju Oberta Airauidia (Falca)

[3.1415926535...]

napisao Coyote Cardo:

I. UVOD
U rujnu 1991., sa skupinom prijatelja s kojima sam dijelio zanimanje za ezoteriju, posjetio sam prvi put zajednicu Damanhur u kojoj se, kako su nam rekli, istraživalo u području paranormalnog.
Na jednom štandu na damanhurskom sajmu pronašao sam knjižice na kojima se isticao natpis ,,S OBERTOM”. Objasnili su mi da su to prijepisi konferencija koje je održao Oberto Airaudi, utemeljitelj zajednice Damanhur, o raznim temama koje često imaju ezoterijsku pozadinu. Privukla me jedna od njih koja je nosila naslov „STVARNO I GOTOVO STVARNO” pa sam je kupio.
Stigavši kući, krenuo sam je čitati te me malo pomalo počeo obuzimati jako čudan osjećaj: racionalno sam malo razumijevao od onoga što sam čitao. Bilo mi je jasno da se radi o specijaliziranom jeziku koji je dio puno šireg konteksta i teško razumljiv, osim ako se ne krene od samog početka učenja koje je predavač Oberto Airaudi utemeljio tijekom mnogobrojnih konferencija. No, neki drugi dio mene taj je jezik osjećao bliskim, kao da sam već negdje čuo sve te stvari koje su mi jasno odzvanjale na emocionalnoj razini, kao da sam pronašao ono što sam tražio, iako nisam shvaćao što imam pred sobom.
Dvije godine kasnije, nakon što sam pročitao određeni broj knjižica ,,S OBERTOM”, došao sam prvi put na jednu od tih večeri s Obertom Airaudijem, u maleno kazalište u koje su jedva stali svi sudionici. To su većinom bili pripadnici zajednice Damanhur, zbog čega sam se osjećao poprilično izgubljeno i uplašeno. U jednom trenutku je započelo predavanje, a ja sam ostao zapanjen kad sam shvatio da se govori o mogućnosti putovanja kroz vrijeme.
Nedugo nakon toga sam shvatio da je ono o čemu Oberto Airaudi govori upravo to što sam tražio prethodnih godina. Nakon dugog lutanja u magli nejasnih i zamršenih ideja, preda mnom su se otvorili potpuno novi i neočekivani vidici.
Otada sam prisustvovao svim konferencijama i tečajevima koje je držao Oberto Airaudi te sam 1995. i sam postao članom zajednice, očaran mogućnošću da vlastitom životu dam sasvim novo usmjerenje koje više od¬govara mojim potrebama vezanim uz istraživanje i spoznaju.
„Ezoterijska fizika”, kako se naziva učenje koje je Oberto Airaudi utemeljio na svojim konferencijama, postala je temeljem mog puta i istinska strast te sam nekoliko godina kasnije, po savjetu samog Oberta, počeo i sam održavati konferencije o toj temi. Prevladavši početnu bojažljivost, shvatio sam da je to za mene prava misija i otada se krećem u tom smjeru.
Danas sam u Damanhuru član teorijske skupine, tima ljudi koji osjećaju potrebu istraživati i produbljivati Obertova učenja te ih prenositi drugima.
I tako vam, nakon 13 godina rada i učenja, donosim temeljne elemente ezoterijske fizike sažete u knjizi prema mom viđenju i interpretaciji, što nikako ne predstavlja jedino moguće viđenje, već izražava samo jedno od mogućih stajališta. U tekstu se izmjenjuju teorijski dijelovi, temelji damanhurske filozofije, i oni praktični koji objašnjavaju kako se određena znanja primjenjuju. Tu je i važan povijesni dio zahvaljujući kojem djelovanje damanhurske škole možemo sagledati u širem kontekstu koji se tiče cijelog čovječanstva. Taj dio osobno smatram vrlo bitnim, budući da se ovako kompleksnoj tematici prvi put pokušava pristupiti na način da postane razumljiva i onima koji nisu uključeni u dotične radnje.
Ugodno čitanje.

[3.1415926535...]

2. MIT O ZRCALU

Mit o zrcalu je temelj magijsko-ezoterijske Damanhurske škole. Njime su definirani porijeklo i usmjerenje ljudske duše koja predstavlja središte oko kojeg se razvija cjelokupno filozofsko učenje.
Prema toj pradavnoj priči koju treba pojmiti izvan materije, dakle izvan prostora i vremena, postoje DREVNA Božanstva, više inteligencije (prema ljudskim mjerilima) koje su prethodile našem materijalnom svemiru. Prema mitu ta bića imaju potrebu širiti se. Taj je koncept nemoguće bolje definirati, budući da je nama, bićima koja žive u vremenu i prostoru, teško shvatljiva potreba bića koje živi izvan toga. U tom kontekstu, za čitav niz fenomena o kojima se govori u idućem poglavlju, materija poprima oblik i postaje element od značajnog interesa za njihovu potrebu širenja. Dakle, Drevna Božanstva odlučuju ući u ovaj svijet čija im je stvarnost, bez obzira na njihovu višu prirodu, nepoznata, budući da podliježe potpuno drukčijim zakonima u odnosu na one koji vladaju u njihovoj dimenziji. Stoga možemo zamisliti da ta operacija nosi i određeni rizik. No, u priču se uključuje ono nešto još više prirode od Drevnih Božanstava što utvrđuje pravila prema kojima će se odvijati ulazak u materiju, a koje će Drevna Božanstva morati poštivati.
Ovdje treba napraviti digresiju kako bismo objasnili neke koncepte koji će nam pomoći u razumijevanju mita koji se tisućljećima prenosi unutar magijskih škola.

Mit u ezoteriji predstavlja jedan od sustava potajnog prenošenja znanja, u smislu da se uvijek može iščitavati na više razina od kojih je ona doslovna očito najjednostavnija i svima razumljiva. Daljnje razine razumijevanja dostupne su ovisno o razini spoznaje ili dosegnutom stupnju inicijacije či¬tatelja. To znači da i ovaj mit koji proučavamo ima jednake karakteristike.
Sada možemo reći da znanja vezana uz prirodu Drevnih Božanstava ulaze u područje „misterija”, a ta je kategorija dostupna samo na određenom inicijacijskom stupnju. To vrijedi i za sve druge eventualne elemente slične ili više prirode od Drevnih Božanstava. Kako bismo mogli govoriti o tim znanjima u ezoterijskom kontekstu ili na razinama nižim od onih koje smo spomenuli, koristimo doslovno značenje mita. Dakle, to je način na koji trebamo pristupiti mitu o Drevnim Božanstvima.
Vratimo se na silazak u materiju i vidjet ćemo da je potrebno poštivati dva pravila.

Prvo, Drevna Božanstva moći će ulaziti u materijalni svemir samo pojedinačno; drugo, svako od njih će u materiji imati na raspolaganju određeno vrijeme za ostvarenje cilja, a taj je POBOŽANSTVENITI (DIVINIZIRATI) materiju, odnosno osvojiti je proučavanjem i razumijevanjem njezinih zakona, sve dok materija ne postane dijelom njegove esencije. Na taj će se način postići ranije spomenuto širenje.
Nakon ulaska u materiju postoje dvije mogućnosti:
1. Drevno Božanstvo može uspjeti u ostvarenju svog plana širenja. U tom slučaju dobiva pravo ostati u materiji neodređeno vrijeme.
2. Plan ne mora uspjeti. U tom se slučaju Drevno Božanstvo po isteku vremena koje je imalo na raspolaganju vraća na početnu točku te slijedi pokušaj drugog Božanstva.

Drevnih Božanstava ima devet. Prema saznanjima stečenim do danas, dosad su bila tri pokušaja osvajanja materije i nijedan nije uspio. Mi živimo u eri četvrtog Drevnog Božanstva koje u Damanhurskoj školi nazivamo Drevno Božanstvo ČOVJEK. Ono je, prema predaji, ušlo u materiju prije otprilike 30 milijuna godina.
Ono predstavlja izvornu točku elementa kojeg nazivamo DUŠOM. Njezina nam prisutnost u materiji omogućava izravnije razumijevanje, što nije moguće za druga Drevna Božanstva.
Ezoterijska fizika odnosi se na iskustva Drevnog Božanstva Čovjeka u Svijetu materijalnih oblika.

Sada ćemo izravnije ući u priču i vidjeti kako su vrijeme i prostor razlomili Drevno Božanstvo Čovjeka u jako puno dijelova pri ulasku u materijalni svemir. Taj se događaj u mitu naziva RAZBIJANJEM ZRCALA. Kako bismo shvatili ideju, metaforički možemo zamisliti Drevno Božanstvo Čovjeka kao veliko zrcalo. Nakon razbijanja, svaka krhotina zadržava jednaku moć zrcaljenja kao cijelo zrcalo, što znači da svaki dio potencijalno predstavlja cijelo Drevno Božanstvo Čovjeka. No, to je samo potencijal, budući da Drevno Božanstvo Čovjek nakon rasipanja u više dijelova gubi sjećanja. Plan tako postaje poprilično težak jer bez sjećanja očito nije moguće ništa napraviti. S druge strane, krhotine Drevnog Božanstva Čovjeka prožimaju materiju i ulaze u sve oblike, od minerala do složenijih oblika života, sakupljajući iskustva koja, budući da se događaju na prostoru kojim vladaju drukčiji zakoni od onih u dimenziji Drevnih Božanstava, predstavljaju nove elemente i obogaćuju same krhotine.



Kako bismo bolje shvatili ovu ideju, pojmovima u priči pridodat ćemo numeričke vrijednosti. Drevno Božanstvo Čovjek u ovom slučaju, prije ulaska u materiju, ima vrijednost 100. Znajući da je njegov plan proširiti se, možemo zaključiti da bi se ulaskom u materiju ta vrijednost trebala povećati. S druge strane moramo uzeti u obzir da ulazak u materiju dovodi do rasipanja Drvenog Božanstva Čovjeka i gubitka sjećanja. Taj događaj sigurno utječe na smanjenje potencijala koji se očituje u vrijednosti I pridodanoj svakoj krhotini. Unatoč tom ograničenju, započinje njihovo sudjelovanje u iskustvima materijalnih oblika, koja određuju postupno povećanje početne vrijednosti I. Naravno da su iskustva u materiji raznolika, ovisno o vrsti proučavanog objekta i konteksta u koji je uronjen. Stoga možemo pretpostaviti da bismo, proučavajući stanje nakon nekog vremena, uvidjeli velike razlike u vrijednostima fragmenata. Problem koji je i dalje prisutan jest izostanak sjećanja što se tiče inicijalnog plana. S tog stajališta, ako ne dođe do promjena, Drevno Božanstvo Čovjek neće moći ostvariti svoj cilj. Spomenut ćemo još jednu pojedinost; s obzirom na to da se izvorna dimenzija Drevnih Božanstava nalazi izvan vremena, nije moguće odrediti trenutak u kojem ono prelazi u materijalni svemir. To se može izmjeriti isključivo unutar samog svemira. Iz toga možemo zaključiti da Drevno Božanstvo Čovjek živi istovremeno u dvije različite dimenzije: u jednoj izvan materije, kao cjelovito biće sa sjećanjem, te u drugoj unutar materije, kao razlomljeno u puno dijelova i bez sjećanja. Onaj cjeloviti dio (izvan svemira) ne može djelovati na materijalnoj razini, osim u jednom slučaju; neki materijalni oblici mogu, preko krhotine Drvenog Božanstva Čovjeka koju nose u sebi, aktivirati poseban signal kojeg nazivamo BOŽANSKOM ISKROM. Ta jako važna funkcija ima moć aktivirati u primatelju sjećanje Drevnog Božanstva Čovjeka. Na taj se način u krhotini zrcala bude sjećanja, a budući da je ta krhotina već postala dio materijalnog oblika života, i on doživljava radikalnu promjenu. Od jednostavnog materijalnog bića prerasta u nešto što je u stanju povezati materiju i ono izvan nje. Upravo ti oblici života koji sadrže božansku iskru predvodit će plan širenja Drevnog Božanstva Čovjeka.

Što se tiče našeg Planeta, čovjek je jedna od četiri vrste koje trenutno posjeduju Božansku Iskru te, sa stajališta naše škole, ima zadatak provoditi plan Drevnog Božanstva. Zbog toga se naziva Drevno Božanstvo Čovjek.
U našem slučaju, da bismo ostvarili plan i pobožanstvenili materiju, potrebno je nanovo povezati sve krhotine zrcala i sastaviti ga unutar materije. Na taj će način i naša vrsta postati vječna zahvaljujući ostanku Drevnog Božanstva Čovjeka u materiji.
U slučaju da plan ne uspije, naša će vrsta izumrijeti zajedno sa svim ostalim vrstama vezanim uz Drevno Božanstvo Čovjeka, kako bi se stvorio prostor za nove oblike života vezane uz novo Drevno Božanstvo.

U tom kontekstu MAGIJU definiramo kao skup znanja koja je čovjek sakupio nakon dobivanja Božanske Iskre kako bi ponovno sastavio zrcalo unutar materije, čiji je najuzvišeniji izraz stvaranje Božanstva, nadentiteta koji je u stanju djelovati unutar materije uz znatno veći potencijal i vremensku protežnost u odnosu na ljudske mogućnosti.
Božanstvo je, dakle, neophodni saveznik u ljudskoj evoluciji, ali, protivno učenjima raznih religija, Božanstvo je plod ljudske tehnologije: magije.
No, moramo razlikovati Drevna Božanstva, izvanmaterijalne samokreirajuće inteligencije, i Božanstva koja je stvorio čovjek i koja obitavaju unutar materije te predstavljaju BOGOVE koje smo upoznali kroz dugu ljudsku povijest. Njima ćemo posvetiti iduće poglavlje.
Čovjek igra neku vrstu velikog meča u kojem je na kocki njegov vlastiti opstanak. Ovdje se zaista radi o meču u kojem postojI protivnik (o njemu ćemo govoriti nešto kasnije), sudac (dio misterija) i pravila koja treba poštivati (dva pravila o kojima smo već govorili, a koja se tiču ulaska u materiju).
Izvan igrališta kojeg čini čitav Svemir materijalnih oblika, više sile promatraju tijek meča, ali bez ikakvog izravnog uplitanja.
...

[3.1415926535...]

2.1 Božanstvo

U ovoj ćemo knjizi često spominjati Božanstvo, pridajući mu različita značenja i funkcije. Stoga je nužno odmah prijeći na tu temu i pokušati što bolje razjasniti pojmove.
Ulazimo u područje Magije te ćemo vidjeti kako se na magijskom jeziku objašnjava ovaj fenomen.
Božanstvo je koncept koji, prema definiciji, putem usmjerene misli postaje OBJEKT koji svojom percepcijom materije omogućava postojanje onome što postoji.
Pokušajmo shvatiti što to znači. Božanstvo je koncept, odnosno ideja, ljudski izum. Čovjek je u stanju dati opipljivost ideji putem moći misli. To znači da, ako na neku ideju mislimo na određeni način i dovoljno dugo, ona postaje stvarni objekt. To je jedan od temelja magije: MISAO KREIRA. Božanstvo poprima vlastiti identitet i počinje obavljati jako važnu funkciju: percipira stvarnost. Kao što ćemo detaljnije objasniti u narednim poglavljima, percipiranje materije od strane živih oblika predstavlja element koji je neophodan za kontinuitet postojanja. Posebno je važna i nezamjenjiva percepcija Božanstva (koja je daleko najsloženija) i zato se kaže da percepcija materije omogućava postojanje onome što postoji. No, krenimo dalje. Kada Božanstvo dosegne određenu razinu, može izaći iz vremena. To znači da može otići u točku vremena prije postojanja ljudi i, ni više ni manje, kreirati samog čovjeka. Ovo je tipičan vremenski paradoks, no u području magije poprilično je normalno nailaziti na takve fenomene. Sada zapravo možemo reći, suprotno onome što smo ranije rekli, da je Božanstvo postojalo oduvijek, i prije nego što ga je čovjek kreirao, jer u protivnom stvarnost prije pojave ljudi ne bi mogla postojati. Da bismo razriješili ovaj paradoks, moramo izaći iz vremena i ući u logiku vječnog sadašnjeg trenutka o čemu ćemo govoriti u poglavlju posvećenom vremenu.
Sada još samo moramo shvatiti zašto je čovjek smislio takvu ideju te kakvu je potrebu pokušao zadovoljiti. Ponovno ćemo posegnuti za mitom o Drevnim Božanstvima.
Kada je čovjek dobio božansku iskru, odjednom se susreo sa znatno većim potencijalom i osjetio unutarnji impuls te su se u njemu počela rađati pitanja vezana uz značenje njegova prisustva u materiji, sve dok nije dosegao mogućnost poimanja nečeg višeg od sebe, ali nevidljivog, što je kasnije definirano kao koncept Drevnog Božanstva. Nakon što je usvojio plan Drevnog Božanstva Čovjeka, čovjek se s jedne strane suočio s vrlo kratkom fizičkom egzistencijom, a s druge strane s ciljevima koje treba ostvariti u puno dužem vremenskom razdoblju. Tada je počeo tragati za kontinuitetom postojanja nakon smrti i mogućnošću ponovnog rođenja kako bi mogao nastaviti posao. Radi ostvarenja te svoje želje, trebalo mu je nešto što će moći udomiti esenciju i sjećanja pokojnika i što će biti u mogućnosti usmjeriti njegovo ponovno rođenje. To je objašnjenje fenomena reinkarnacije i razlog zbog kojeg je izmišljeno Božanstvo: da bi udomilo dušu pokojnika nakon smrti i sačuvalo njegova sjećanja. Krenuvši od potrebe za time, čovjek je u procesu koji je trajao tisućama godina razvio tehnologiju (koju danas nazivamo magijskom) za kreiranje i kontrolu Božanstva.
Dakle, Božanstvo je zapravo neka vrsta spremnika za čiju je kreaciju potrebna dugotrajna usmjerena misao (religije su nastale iskrivljavanjem ovog koncepta), no pronađen je način ubrzanja kreacije tog spremnika korištenjem elemenata koji već postoje u prirodi, a to su umovi rasa. Oni imaju neke zajedničke točke s božanskim spremnicima tako da, ako krenemo od uma rase te na njega usmjerimo misao, skratit ćemo vrijeme potrebno za kreaciju Božanstva. Radi kontrole nad tom silom, dogovoreno je da se Božanstvo podijeli u bar tri različita spremnika koji prema potrebi mogu biti povezani ili odijeljeni. Osim toga, također u svrhu kontrole, potrebno je koristiti i umove životinjske rase. To je razlog zbog kojeg su mnoga Božanstva drevnih civilizacija prikazivana u obliku životinja; ne zato što su ti narodi obožavali životinje, već zato što je njihovo Božanstvo bilo izgrađeno na umu određene životinjske vrste.
Za upravljanje i kontrolu energija sadržanih u tim „božanskim spremnicima”, izrađene su prikladne materijalne strukture koje obično nazivamo hramovima. Hram je, u magiji, fizička struktura izrađena u skladu s čitavim nizom pravila koja se općenito nazivaju „svetim geometrijama”. Ti specifični geometrijski odnosi u kombinaciji s općim ezoterijskim znanjem, omogućuju upravljanje golemim silama koje predstavljaju božanski spremnici, koji su kroz ljudsku povijest poprimili svakojake oblike: od drevnih egipatskih piramida do novijih gotičkih katedrala, od megalitskih struktura (kao Stonehenge) do podzemnih hramova iskopanih u stijeni.
Ponekad bi Božanstva izgrađena na takav način postala megastanice za odašiljanje i primanje, kako bi se ostvario kontakt s još višim elementima koje također nazivamo božanskim silama i koji egzistiraju u izvanmaterijalnim dimenzijama neovisno o čovjeku. Te sile također potječu iz dijelova Drevnog Božanstva, ali te krhotine možemo smatrati većima od onih koje su utkane u naš materijalni svemir. Čovjek je otkrio te inteligencije istražujući područje magije tijekom tisućljetne povijesti i naučio kreirati sustave za uspostavljanje komunikacije i interakcije s njima, a sve to zato što smo suočeni s višedimenzionalnim stvorenjima naspram našeg trodimenzionalnog svijeta. To su bića koja u interakciji s materijom pokazuju s našeg stajališta nadnaravne sposobnosti. Proširivši spoznaje na tom polju, veliki magovi i civilizacije uspjeli su sklopiti „paktove” s tim bićima koja su od tog trenutka bila priznata kao Božanstva u tim civilizacijama.
Kao što možemo vidjeti, tema o Božanstvima je poprilično složena i nije ju moguće obraditi u ovih nekoliko redaka. Kad bismo cijeli jedan život posvetili istraživanju tog područja, mogli bismo otkriti dublju prirodu ovih fenomena te shvatiti da Božanstvo nije nešto odvojeno od naše prirode. Na neki način, kao da je ono dio nas kojeg moramo postati svjesni. Možemo zaključiti da je naša priroda, u ovom slučaju mislim na božansku iskru utkanu u nama, sama po sebi božanska i nećemo moći do kraja shvatiti koncept Božanstva sve dok potpunim buđenjem potencijala vezanih uz našu iskru i mi sami ne postanemo Božanstva.

[3.1415926535...]

2.2 Ljudska duša

U našoj školi ljudsku dušu u širem smislu prepoznajemo u svemu što sadrži krhotine Drevnog Božanstva Čovjeka i što je doseglo određenu razinu kompleksnosti. To znači da, tijekom vremena koje je prisutna u materiji, svaka razvijena struktura u svemiru posjeduje ljudsku dušu, no ona/ nije ograničena na ljudski fizički oblik koji mi nastanjujemo. Ako uzmemo u obzir samo naš planet, možemo reći da ljudsku dušu predstavlja krhotina zrcala koja je dosegla razinu božanske iskre, a to je karakteristika koju u ovom trenutku posjeduju ljudska vrsta i još jako malo drugih vrsta. Naša su istraživanja usmjerena prvenstveno na ljudsku vrstu.
U 6. poglavlju ćemo detaljnije govoriti o strukturi ljudske duše.

[3.1415926535...]

3. KOZMOGENEZA

3.1 Realitet i nastanak materijalnog svemira

U našoj se školi govori o dimenziji koja je postojala prije materijalnog svemira: o REALITETU, onoj pravoj stvarnosti, sjedištu apsoluta, nasuprot materiji koja predstavlja prividnu, ili modernije rečeno, virtualnu stvarnost. Nama, bićima koja pripadamo materijalnom svemiru i čija su osjetila prilagođena percepciji takvog svijeta, teško je shvatiti prirodu Realiteta, dimenzije izvan prostora i vremena, odvojene od bilo kakvih materijalnih zakona i okvira. No, materija opstaje zahvaljujući pomoći Realiteta koji ju, kao što ćemo vidjeti, kontinuirano prožima putem svojih izaslanika koje ćemo zvati ATRAKTORIMA, nositeljima tog apsolutnog načela u parcijalnom polju materije. Realitet ima veliku važnost i s filozofskog stajališta: on predstavlja cilj do kojeg nas treba dovesti magijsko ezoterijsko učenje, točku koja pretvara našu dušu u nešto vječno; jednom riječju, on predstavlja apsolutnu istinu.
Proces oblikovanja materije je dio složenog sustava u kojem uzajamno djeluju različiti elementi:

1. ATRAKTORI, odnosno tokovi Realiteta u materiji;
2. Primordijalne energije koje nazivamo DREVNIM ZAKONIMA;
3. Vrijeme u svojoj praiskonskoj prirodi kojeg ćemo nazvati VREMENSKOM SFEROM;
4. Više inteligencije, odnosno DREVNA BOŽANSTVA;
5. Druge, još u potpunosti nerazjašnjene, prirodne sile (DEMIURG o kojem ćemo kasnije govoriti);
6. Elementi koji su dio same materije.

Šesta točka odnosi se na živa bića u svemiru koja percipiraju ono što postoji, kao što smo već objasnili u prošlom poglavlju u odlomku posvećenom Božanstvima. Odmah je jasno da nastanak materije ne možemo uklopiti u vremenski okvir. To se zapravo odvija izvan vremena. U takvom se kontekstu mogu očitovati fenomeni koji s našeg stajališta unutar vremena izgledaju kao paradoksi, na primjer kao da posljedica prethodi uzroku. Stoga neka nas ne začudi činjenica da su za stvaranje materije potrebne i funkcije izražene u samoj materiji (percepcija) koje s naše točke gledišta ne bi mogle postojati prije nego što je ona sama oblikovana.
Prema teoriji, drevni zakoni su primordijalne sile koje se očituju izvan materije (po svoj prilici u Realitetu, iako, kako ćemo kasnije vidjeti, nije baš tako), oprečne su prirode i zbog toga jasno odvojeni. Zbog određene nepravilnosti u tom sustavu koju je vjerojatno izazvao neki oblik inteligencije poput Drevnog Božanstva ili nekog drugog bića još nepoznate prirode, svi drevni zakoni su se našli u interakciji u jednoj točki. To je vjerojatno točka iz koje se u nekoliko faza počinje rađati materija, dakle prostor i vrijeme. Osim toga, ta se točka vjerojatno nalazi na površini vremenske sfere. U toj fazi vrijeme je još daleko od svoje definicije unutar materije. Ono je neka vrsta leće koja može sabrati energiju zakona i omogućiti njihovo međusobno djelovanje. Prema drugoj teoriji, nepravilnost u toku Realiteta i vremenska sfera se poklapaju. U svakom slučaju, vremenska sfera je mjesto na kojem se svemiri mogu očitovati, smještajući se na njezinim različitim dijelovima na površini ili u dubini.
U tom specifičnom susretu, drevni zakoni gube svoj karakter i postaju drukčiji elementi. Rezultate tog međusobnog djelovanja nazvat ćemo zakonima derivatima upravo zato što su potekli od susreta drevnih zakona. I jednih i drugih ima osam. Svakom drevnom zakonu odgovara jedan derivat koji nosi isto ime, iako su njegove funkcije drukčije. Zadržavaju isto ime jer ćemo među njima vidjeti neke podudarnosti. To su, dakle: SINKRONICITET, JEDINSTVENI ATOM, BOŽANSTVO, GEOMETRIJSKA ESENCIJA, VREMENSKA MATRICA, KIŠA NEUTRALNIH DOGAĐAJA, KAOS i KOMPLEKSNOST. Kasnije ćemo objasniti kako svaki od tih zakona djeluje unutar materije, no prije toga ćemo pojasniti jednu drugu fazu koja, prema našim shvaćanjima, prethodi procesu nastajanja svemira.

[3.1415926535...]

3.2 Svijet ideja, Demiurg i Svijet brojeva

Materija ne nastaje izravno susretom zakona. U tom susretu rađa se samo ideja o oblikovanju, odnosno razdiobi Jednog, Apsoluta koji kraljuje u Realitetu. U tom se svijetu rađa dimenzija koju ćemo nazvati svijetom ideja. U njemu je sadržan cijeli svemir koji se potencijalno može manifestirati, ali je još virtualan, dakle u njemu vrijeme nije prisutno. Kako bi ideje postale opipljive i materijalizirale se, potrebno im je dati vremensko usmjerenje, odnosno uroniti ih u deterministički slijed događaja. Zato na scenu stupa jedna druga sila, element čija priroda još nije u potpunosti istražena: DEMIURG. Iako se ne radi o zakonu, njegova je funkcija jako slična. Demiurg daje ideji vremensko usmjerenje. Ideja se u tu svrhu mora preoblikovati putem specifičnog koda iz SVIJETA BROJEVA. To je svijet na pola puta, dimenzija koja omogućava preoblikovanje ideja prema parametrima (brojevima, ali se ne radi o našim matematičkim brojevima, već o onima iz Svijeta brojeva) koji su kompatibilni s vremenom i materijom. Jedino što razlikuje virtualni i materijalni objekt je vrijeme koje kod onog virtualnog ne postoji. Demiurg na taj način malo pomalo prenosi ideje u materijalni svijet. Tu se odvija sljedeća radnja koja sudjeluje u održanju materije, a to je percepcija živih oblika. Percipirajući materiju, mi mislimo na elemente koje promatramo i kreiramo ih kao objekte u našem umu, dakle virtualne. Funkcija percepcije je vraćanje ideje o promatranim predmetima u svijet ideja, pri čemu se zatvara krug. Na jeziku ezoterijske fizike, elemente sadržane u svijetu ideja nazvat ćemo OBJEKTIMA NEGATIVNE GUSTOĆE, a njihove ekvivalente u materiji OBJEKTIMA POZITIVNE GUSTOĆE. Dakle, Demiurg pretvara objekte iz negativne u pozitivnu gustoću, dok percepcija pretvara objekte iz pozitivne u negativnu gustoću.
Možemo nadodati i to da percepcija nije linearna, budući da svaki živi oblik koji opaža personalizira percepciju određenog objekta. To znači da se ideja, koja uz Demiurgovu pomoć prelazi iz svijeta ideja u materiju, vraća u svijet ideja obogaćena čitavim nizom različitih percepcija raznih životinjskih, biljnih i drugih vrsta. Prema teoriji, u svijetu ideja je sačuvana arhetipska ideja o određenom objektu, dok su pridodani elementi dobiveni različitim oblicima percepcije neka vrsta „hrane” za Demiurga. No, tu arhetipsku ideju ne bi bilo moguće očuvati u svijetu ideja da ju ne percipira dovoljan broj različitih vrsta. Možemo reći da je raznolikost vrsta funkcionalni element u održanju svemira.
I tako smo došli do fizičke dimenzije gdje vrijeme dobiva smjer.

[3.1415926535...]

3.3 Materija i zakoni derivati

Materija koju mi percipiramo kao čvrstu, sa stajališta zakona predstavlja polje na kojem se ideje povezuju u skladu s vremenskim usmjerenjem te prema uzročno-posljedičnoj vezi. U tom polju zakoni počinju djelovati prema unaprijed utvrđenoj shemi, odnosno formuli, koja određuje kako će se njihova funkcija očitovati u vremenu. To bismo na matematičkom jeziku mogli nazvati algoritmom, vrlo složenom formulom, ali koja se ponavlja. Na jeziku ezoterijske fizike, te specifične kodove nazivamo vremenskim matricama. Svaki od zakona derivata ima svoju vremensku matricu koja određuje njegovo djelovanje u vremenu. I sam zakon VREMENSKA MATRICA ima svoju vremensku matricu. Sa stajališta magije, vremenske matrice imaju veliku važnost kao instrumenti kojima mag može upravljati zakonima kako bi postigao određeni učinak u materiji. Definiranje matrica je u povijesti magije predstavljalo jedno od najznačajnijih područja istraživanja koje i dalje traje, budući da još nisu sve definirane.
Sada ćemo pokušati analizirati funkcije svakog zakona, uz dvije prethodne napomene:
• naš je svemir nastao iz apsolutno ravnopravnog odnosa između drevnih zakona, što znači da svaki zakon ima jednaku težinu;
• u svakom objektu koji pripada tom svemiru prisutni su svi zakoni, odnosno svaki objekt je jedan fraktal svemira.

[3.1415926535...]

3.4 Kiša neutralnih događaja

Putovanje ćemo započeti kišom neutralnih događaja. Zamislimo svemir kao polje po kojem neprekidno „pada kiša” čije kapi predstavljaju potencijalnu energiju koja u kontaktu s tim poljem može proizvesti materijalni događaj. Prema teoriji, svaki materijalni događaj se manifestira zahvaljujući poticaju NEUTRALNOG DOGAĐAJA, odnosno jedne kapi te kiše koja neprestano umiva našu materijalnu dimenziju. Bilo koja moguća promjena u materiji predstavlja određeni fizički događaj, dok su neutralni događaji potencijalna energija. Oni su jednaki sve dok se na neki način ne očituju u materiji. Karikirano možemo reći da je neutralni događaj koji može proizvesti eksploziju sunca identičan onome koji omogućuje mravu da napravi korak. Razlika postoji samo na materijalnoj razini. Kišu neutralnih događaja moguće je izračunati. Postoje formule pomoću kojih možemo izračunati količinu događaja koji u jednom trenutku „padnu” na određeni fizički prostor. No, kiša ne pada jednolično, već se njezin intenzitet razlikuje, pogotovo u blizini sinkronih linija (detaljnije o tome u jednom od narednih poglavlja).
Svaki događaj, kada dođe u kontakt s našom materijalnom dimenzijom, može doživjeti dvije različite sudbine:
1. može se realizirati i u tom slučaju nazvat ćemo ga zgusnutim. Zgusnuti događaji su oni koji definiraju odvijanje vremena.
2. ne mora se realizirati, no svejedno ostaje sadržan u materiji kao neizraženi potencijal. To su nezgusnuti događaji. Obično na materijalnoj razini uvijek postoji određena količina nezgusnutih događaja, budući da materijalni oblici ne mogu u potpunosti iskoristiti događaje koje imaju na raspolaganju u svakoj vremenskoj frakciji.

Važno je još napomenuti da događaji koje obično koristimo (jednostavno kako bismo živjeli ili bilo što učinili) više nisu neutralni, već su poprimili određena obilježja. Obojile su ih na specifičan način božanske sile koje pripadaju području utjecaja kroz kojeg događaji prolaze prije ulaska u materiju. Iz toga proizlazi da materijalne strukture upotrebljavaju događaje u skladu s bojom koja im je dodijeljena.

[3.1415926535...]

3.5 Sinkronicitet

To je sila koja stvara kontinuiranu vezu između svih događaja, kako istovremeno, tako i na liniji vremena. Ta je veza jedan od temeljnih aspekata magije: događaji nikada nisu slučajni, već se uvijek odvijaju upravo prema načelu sinkroniciteta koje nadilazi i načelo uzroka i posljedice. To znači da ćemo, na primjer, ako usmjerimo pozornost na neke događaje koji se odvijaju u našoj okolini, vjerojatno moći razaznati uzročno-posljedičnu, odnosno determinističku vezu. Ukratko, jedan događaj uzrokuje onaj sljedeći, a taj će pak uzrokovati neki treći. Ako proučavamo događaje koji se zbivaju istovremeno, ali na jako udaljenim fizičkim mjestima, više ne možemo govoriti o uzročno-posljedičnoj vezi. Štoviše, mogli bismo reći da naizgled među njima ne postoji nikakva veza. No, nije tako, budući da uvijek postoji sinkrona veza između svih događaja. I ne samo to; ranije spomenuta uzročno-posljedična veza je samo privid (ono što proizlazi iz percepcije naših osjetila, a to, kao što znamo, nije objektivno), dok je prava veza upravo ona sinkrona.
Dakle, pokušat ćemo shvatiti prirodu te veze i sagledati fenomen s čisto ljudskog stajališta. Neki događaj je za nas sinkronijski kada se očituje kao prava stvar u pravom trenutku. Pokušajmo to dočarati primjerom: osoba bez novca hitno treba nove cipele. Dok hoda ulicom razmišljajući o toj svojoj potrebi, prođe kombi koji baš slučajno prevozi cipele. Otvore se vrata i iz kombija ispadne kutija cipela. Znatiželjna osoba uzima kutiju, otvara je, nalazi par cipela i to upravo njezin broj. Kao što vidimo, to je za tu osobu pravi događaj u pravom trenutku. Gledajući s individualnog stajališta, jednako tako možemo iskusiti i asinkronijske događaje, tj. one koji nam nanose štetu, ali sa stajališta sveukupnosti univerzuma, događaji su uvijek sinkronijski i slijede zajedničko načelo koje možemo poistovjetiti s konceptom KOMPLEKSNOSTI. Dakle, sila sinkroniciteta je ona koja odabire događaje koji se odvijaju u svakoj točki prostora i vremena, nadilazeći uzročno- posljedično načelo kojeg mi koristimo kako bismo dali smisao našoj stvarnosti. Navest ću još jedan primjer da bismo shvatili taj koncept: zamislimo jednu jednostavnu radnju kao što je držanje nekog predmeta u ruci. Trenutak kasnije otvaramo ruku i ispuštamo predmet. Ako se zapitamo kakva veza postoji između dva događaja, zasigurno ćemo odgovoriti da jedan uzrokuje drugi i to je bez sumnje tako prema našoj percepciji stvarnosti. Ako pokušamo promatrati ta dva događaja slijedeći logiku zakona derivata, vidjet ćemo da stvari funkcioniraju na drukčiji način. Prije svega, smjestit ćemo događaje u dva različita trenutka u vremenu, od kojih je svaki sinkronicitetom povezan sa svim drugim događajima koji su se istovremeno odvijali u bilo kojoj točki. Kako se ne bismo previše zapleli, ograničit ćemo polje promatranja na sljedeći način: pretpostavit ćemo da je, u trenutku kad smo mi držali predmet u ruci, neki gospodin naručivao pivo u nekom baru u Palermu. U trenutku kad je predmet počeo padati, gospodin u Palermu je počeo ispijati pivo. lako nam se to može učiniti čudnim, padanje predmeta povezano je s onime što se dogodilo u istom trenutku, dakle s ispijanjem piva, a ne s otvaranjem dlana što pripada ranijem trenutku. Paradoksalno bismo mogli reći da predmet nije pao zato što smo otvorili ruku, već zato što je gospodin u Palermu ispijao pivo. Da se taj gospodin predomislio, i naš bi predmet doživio drukčiju sudbinu. Kako to možemo objasniti? Da bi nam bilo jasnije, poslužit ćemo se novim primjerom: recimo da je sinkronicitet poput užeta za koje su privezani svi događaji. Ako određena radnja pokrene jedan od tih događaja, to će se preko užeta (dakle preko sinkroniciteta) odraziti i na svim ostalim događajima.
Kao što smo već ranije rekli, ovo je načelo jako važno u magiji kao jedna od metoda na kojima se temelji magija odjeka, usmjerena ka postizanju učinka u materiji bez izravne primjene fizičkog djelovanja na određeni materijalni oblik. S obzirom na prethodni primjer, mogli bismo reći da bi, u slučaju da posjeduje odgovarajuća znanja iz područja magije odjeka, gospodin iz Palerma mogao utjecati na ispadanje predmeta, postižući naizgled paranormalni učinak, a to se zapravo savršeno uklapa u logiku zakona derivata.
Kao što smo već vidjeli kod Kiše neutralnih događaja, ni sinkronicitet nije ravnomjerno raširen. I u ovom slučaju ono što čini razliku jest prisutnost sinkronih linija.

[3.1415926535...]

3.6 Jedinstveni atom

Radi se o beskonačno malenoj materijalnoj čestici koja putuje svemirom beskonačnom brzinom. To znači da joj je potrebno vrijeme jednako nuli da obiđe cijeli svemir.
Njezina je funkcija „kreiranje" objekata koji nastanjuju svemir. U ovom slučaju, kreirati znači definirati strukturu svakog objekta u skladu s jezikom zakona. Kako bismo približili koncept, ponovno ćemo se poslužiti primjerom. Zamislimo da je svemir ploča na kojoj svaki objekt mora biti nacrtan da bi postojao. Jedinstveni atom bi u tom slučaju predstavljao kredu koja piše po ploči. Nije potreban cjelokupni crtež, već je dovoljno prikazati osnovni kod, odnosno kod po kojem zakoni prepoznaju svako pojedino tijelo u svemiru. Na jeziku ezoterijske fizike, taj kod nazivamo ritam-broj. To je koncept koji možemo nadovezati na broj kojim je Demiurg definirao određenu ideju kako bi mogla uroniti u tijek vremena i postati fizički objekt, odnosno, ako vam je tako jednostavnije, broj koji razumiju i koriste zakoni derivati. No, jedinstveni atom ne predstavlja cjelokupni ritam-broj, već samo jedan njegov dio kojeg nazivamo linijom simetrije, iz razloga što ritam-broj ima vrijeme očitovanja koje odgovara jednom trenutku, dok je kretanje jedinstvenog atoma, kao što smo već ranije rekli, puno brže.
Kako biste još bolje shvatili koncept ritam-broja, pročitajte poglavlje o zakonu vremenske matrice.

Sve u svemu, možemo reći da je funkcija jedinstvenog atoma „nacrtati" simetriju materijalnih oblika. Grafički to možemo ovako prikazati:

Linija simetrije definira odnos koji u određenom materijalnom obliku postoji između mase i energije, temeljnih komponenata koje možemo smatrati sintezom interakcije među zakonima.
Masa i energija predstavljaju dva lica iste medalje: zapravo postoji samo energija, ali ako ona poprimi određeno stanje „kompresije" očituje se kao masa.

[3.1415926535...]

3.7 Božanstvo

U ovom slučaju riječ Božanstvo ima drugačiji smisao u odnosu na prethodno objašnjena značenja, budući da se radi o zakonu, a ne o svjesnoj inteligenciji. Ovom funkcijom je definirana prisutnost Drevnih Božanstava u materiji. Mora nam biti jasno da Drevna Božanstva ne pripadaju materiji, što bi značilo da ni ne mogu biti prisutna u ovom svemiru, no jedan od zakona derivata stvoren je upravo kako bi omogućio tu prisutnost, što nam sasvim sigurno ukazuje na ulogu koju su Drevna Božanstva imala u procesu rađanja našeg svemira. Kada se u mitu o zrcalu govori o raznim krhotinama Drevnog Božanstva koje silaze u materiju, misli se upravo na ovu funkciju, u smislu da bez nje ulazak u materiju ne bi bio moguć. Dakle, zakon Božanstvo možemo definirati kao funkciju koja omogućava silazak Drevnog Božanstva u materiju. Kako se u svakom materijalnom obliku uvijek očituje svih osam zakona, možemo reći da i kamen sadrži krhotinu Drevnog Božanstva Čovjeka, što je posljedica prisutnosti zakona Božanstva u tom objektu.

[3.1415926535...]

3.8 Vremenska matrica

To je funkcija koja održava ravnotežu unutar materije, upravljajući odnosima mase i energije u njihovim daljnjim pretvorbama. Znamo da se svaki oblik sastoji od mase i energije, što je rezultat interakcije osam zakona. No, odnos mase i energije nije nepromjenjiv. Naprotiv, konstantno varira iz trenutka u trenutak. Kako bismo shvatili funkciju matrice, zamislimo da energija koju odašilju zakoni za oblikovanje materije ima vrijednost I. Ta se vrijednost dijeli ne samo na sve oblike, već i na masu i energiju. Univerzum je zatvoreni sustav te u ezoterijskoj fizici također vrijedi Lavoisierov zakon, na temelju kojeg se energija ne može stvoriti ili uništiti, već samo preoblikovati. Iz toga proizlazi da vrijednost I mora ostati nepromijenjena. To znači da svaku promjenu u odnosu mase i energije unutar jednog oblika mora pratiti određena kompenzacija koja se može očitovati na svim objektima u svemiru, kako bi vrijednost I ostala nepromijenjena.
I ovdje se potvrđuje načelo odjeka na temelju kojeg su svi postojeći oblici u svemiru povezani, što smo već utvrdili objašnjavajući koncept sinkroniciteta, no to općenito vrijedi za sve zakone. Događaj koji se odnosi na jedan specifični objekt uvijek ima odjek u cijelom svemiru. Uz pomoć magije odjeka moguće je, na primjer, usmjeriti djelovanje odjeka na samo jedan određeni objekt umjesto na cijeli svemir, kako bismo postigli što izravniji i prodorniji učinak.
Dakle, funkcija vremenske matrice jest iz trenutka u trenutak usklađivati vrijednosti mase i energije u svakom tijelu, što bi značilo definirati ,,formu“ linije simetrije za svaki objekt, „imajući na umu“ da njihov zbroj uvijek mora biti I.
Osvrnimo se na trenutak na sljedeći detalj: linija simetrije je kod koji određuje formu prema jeziku zakona, no, budući da linija simetrije konstantno varira, kako je moguće održati identitet nekog oblika? Odgovor se krije u konceptu ritam-broja kojeg smo ranije spomenuli. Naime, varijacije u odnosu mase i energije nisu slučajne, već slijede točno utvrđeni ritam koji se ponavlja iz trenutka u trenutak. Taj ritam koji se ponavlja jest ritam-broj, kod koji definira neki oblik i sačinjen je od određenog broja linija simetrije. Prema okvirnom izračunu, recimo da u jednoj sekundi postoji bar dvadeset varijacija u odnosu mase i energije. Budući da trenutak, sa stajališta ljudske percepcije, traje 4 sekunde, možemo reći da se ritam-broj sastoji od najmanje 80 linija simetrije.

[3.1415926535...]

3.9 Geometrijska esencija

Pomoću ove funkcije moguće je fizički definirati svaki objekt. Naime, ovaj zakon određuje mjere nekog tijela, doslovno njegovu geometriju. Sa stajališta naše percepcije, to bi značilo odrediti fizički oblik svakog tijela, njegov obujam, težinu, gustoću. Složenija funkcija koju nije moguće tako jasno vidjeti sa stajališta ljudske percepcije jest određivanje vremensko-prostornog područja koje neko tijelo zauzima ili potencijalno može zauzimati. To znači da je u kodu svakog oblika sadržano i njegovo trajanje, odnosno koliko će dugo atomi koji sačinjavaju taj oblik imati upravo tu konfiguraciju koju određuje odgovarajući ritam-broj, te koliki će prostor to tijelo zauzimati tijekom trajanja u vremenu.

[3.1415926535...]

3.10 Kompleksnost

Također je nazivamo „strijelom kompleksnosti" jer je grafički prikazujemo kao kut nalik vrhu strijele. To je zajednički smjer u kojem se različitim brzinama kreću svi oblici u svemiru. To je i svrha samog svemira te stoga možemo reći da sinkronicitet odabire odgovarajuće događaje u pravo vrijeme na pravim mjestima, kako bi se u svemiru razvila kompleksnost. Ona je rezultat odnosa i interakcije među materijalnim oblicima te razmjene informacija, kako na kvantitativnoj, tako i na kvalitativnoj razini. Fizički rezultat koji se dobiva jest postupno smanjivanje mase uslijed povećanja informacije sadržane unutar same mase, kao što je prikazano na slici.

Učinak kompleksnosti u materiji jednak je onome u elektronskoj tehnologiji mikročipova, struktura koje postaju sve manje, a sve moćnije što se tiče memorije i funkcija, u odnosu na one prethodne većih fizičkih dimenzija. Smanjenje mase je fenomen koji možemo promatrati s općeg stajališta, a ne samo na razini pojedinačnih materijalnih oblika, jer se količina sadržane informacije u svakom slučaju povećava. Kao primjer možemo navesti ljudsko biće koje tijekom egzistencije podiže razinu svijesti, dok masa ostaje gotovo nepromijenjena. Smanjenje mase također je vidljivo kad u nekom sustavu dođe do skoka kompleksnosti kao što je, na primjer, pojava prvih oblika života na našem planetu. U tom je slučaju, prije pojave samog života, postojala jako velika masa (cijeli planet) koja je sadržavala ograničen broj informacija (neživa materija ne treba osobitu količinu informacija). Zatim je, kao rezultat odgovarajućih fizičkih procesa, kemijskih reakcija ili nečeg trećeg, u nekoj bari nastala prva živa stanica (naravno da cijelim ovim procesom upravlja sinkronicitet koji je posložio odgovarajuće događaje kako bi se sve to odigralo), koja je, jednostavno zato što je živa, morala sadržavati nesumnjivo višu razinu informacija. Pokušajmo zamisliti koliko podataka naše tijelo mora obraditi u svakom trenutku da bi se održalo na životu i dobit ćemo ideju o razlici u kompleksnosti između kamena i živog bića. Dakle, vrlo mala masa prve žive stanice iz prethodnog primjera sadrži proporcionalno puno višu razinu informacija u odnosu na cijeli planet dok je još bio bezobličan, upravo onako kako je definirano strijelom kompleksnosti.
Postoje četiri osnovne i nužne etape u kretanju materije prema kompleksnosti: ne-život, život, misao i Božanstvo. Kod prelaska s jedne razine na drugu dolazi do specifičnog fenomena u kojem određeni niz elemenata stvara rezultat koji nadilazi njihov matematički zbir. Na primjer, život je produkt interakcije određenih tvari, ali obilježje koje nazivamo životom nije zbroj tih tvari, već jedna viša razina, jednako kao što se interakcijom neurona u našem mozgu rađa misao koja je sama po sebi viša funkcija, a ne običan zbroj tih neurona. Božanstvo je najkompleksnija razina, što bismo mogli poistovjetiti s vrhom strijele gdje je masa jednaka nuli, a informacija apsolutna. Nakon te razine izlazimo izvan svemira i ulazimo u novu, za nas još neistraženu definiciju postojanja. Iz tog je razloga definiran i smjer izlaska iz svemira. Postoji formula, koju nazivamo ZAKONOM ČETVRTINA, koja na temelju jasno utvrđenih matematičkih odnosa definira odnos između mase i informacije tijekom prolaska kroz ranije spomenute četiri faze. Na primjer, recimo da početna kompleksnost svemira kao produkta ekvivalentne mase iznosi 1000. Prelaskom u život dovoljna je četvrtina prethodne mase kako bismo dosegli jednaki stupanj kompleksnosti. Dakle, kako bismo dobili vrijednost kompleksnosti 1000, bit će dovoljna masa vrijednosti 250. Jednaki odnos vrijedi za svaki sljedeći skok, što dovodi do zaključka da je konačni odnos između mase i informacije upravo onaj koji smo pridali Božanstvu, tj. masa jednaka nuli i najviša razina informacije koju možemo doseći u Svijetu materijalnih oblika.
Postoji stalni tok kompleksnosti koji izlazi izvan granica našeg svemira i ulazi u druge, pretvarajući se, vjerojatno, u jednu od sila koje podržavaju naš svemir. Naime, postoji teorija prema kojoj se svemiri međusobno potpomažu; svaki od njih stvara elemente koji sudjeluju u održanju drugih svemira. Ta teorija, između ostalog, sagledava drevne zakone iz drugačijeg kuta od onog kako smo ih mi prikazali, definirajući ih jednostavno energijama koje su postojale prije pojave materije. O tome ćemo detaljnije govoriti kasnije.

[3.1415926535...]

3.11 Kaos

Stigavši do zakona Kaosa, našli smo se pred nizom funkcija koje se očituju u materijalnim oblicima, a koje su s našeg stajališta još nerazumljive, odnosno kaotične. No, prema definiciji, kaos smatramo višim redom, odnosno redom više prirode koji naša razina kompleksnosti nije u stanju dešifrirati. Pretpostavlja se da će kaos nestati u trenutku kad čovjek dosegne razinu više pravde i postane sposoban prepoznati red u tim funkcijama koje će tada dobiti drugo ime.