Jedan od očiglednijih razloga zašto je medicina postala tako složena i skupa leži u činjenici da su istraživanja i proizvodnja lijekova - a na kraju i procjena njihovog djelovanja na samog pacijenta - postali nevjerojatno skupi. Kako bi se potaknula prodaja ovih proizvoda koji se redovito i napadno reklamiraju, ne samo da ih zagovaraju dobro plaćeni predstavnici medicinske struke, već su u njihovo promicanje uvučeni i liječnici kojima se nude određeni "postoci". Bolesnici ih nastavljaju uzimati jer bolesti ne nestaju. Uostalom, nije ni predviđeno da bi ih izliječili! Oni se samo liječe! To je idealan način za procvat tržišnih principa u medicini. Ovo, međutim, nije jedina sramna strana medicine.

Tehnološki usmjeren napredak u medicini postao je moguć kao posljedica proizvodnje besmislenih "korisnih naprava". I ovo, također, povećava medicinske troškove. Bolnice za obuku i istraživački instituti u potpunosti ovise o fondovima industrijskog dijela zdravstvenog sustava. Tako se istraživanja u medicini u pravilu usmjeravaju u skladu sa željama vlasnika tvornica lijekova i medicinske opreme, koji odobravaju sredstva za vlastite projekte koji im donose profit.

No, sada dolazi trenutak velikih promjena. Otkriveno je da ljudsko tijelo posjeduje velik broj složenih pokazatelja koji ukazuju na nedostatak vode - pokazatelja dehidracije i žeđi. Na nedostatak vode u tijelu ne ukazuju samo suha usta, nego i brojni drugi pokazatelji. Najveća tragedija u povijesti medicine jest činjenica da medicinski stručnjaci nisu razumjeli velik broj različitih vapaja ljudskog tijela za vodom. Oni su u pravilu pribjegavali korištenju kemikalija i "tretmana" kako bi izliječi- li kroničnu dehidraciju tijela. Nevjerojatna pogreška, ali i očigledna činjenica!

Najviše boli to što se veći dio medicinske zajednice i dalje drži uhodanog načina i zanemaruje nove spoznaje. Ovakvo temeljno nepoznavanje tjelesnih znakova dehidracije glavni je razlog visoke cijene zdravstvene zaštite u razvijenim društvima.

Ujedno, nema izgleda ni da će doći do nekog poboljšanja u zdravstvenom sustavu sve dok je organiziran na ovakav način - vrlo loše i tako da služi samo onima koji ga vode, a ne onima kojima je potrebna zdravstvena skrb.

Pročitate li pisma koja sam razmijenio s Američkim udruženjem liječnika (American Medical Association, AMA) i koja su objavljena na kraju knjige, vidjet ćete da je mnogo prije objavljivanja ove knjige AMA bila pozvana da postane glasni- kom dobre vijesti "niste bolesni, vi ste žedni", i da ju prenese javnosti. Njihova potpuna šutnja jasno razotkriva njihovu očiglednu zloupotrebu povjerenja javnosti.

Nacionalni institut za zdravlje (National Institute of Health, NIH), najnapredniji centar za medicinska istraživanja u svijetu, pokazao se u još gorem svjetlu. Prije svega, zašto nikada nisu pokrenuli proučavanje medicinskih učinaka vode? Zašto nisu razgraničili moguće pozitivne utjecaje vode koja se uzima da bi se progutala tableta od utjecaja samog lijeka? Zašto nisu proučili što se događa s čovjekom koji ne pije redovito vodu? To su njihove glavne pogreške. Zašto ih NIH nije popravio, umjesto da odbije moje stavove?

U svibnju 1989. pisao sam dr. Jamesu Masonu, pomoćniku ministra zdravstva, objašnjavajući mu da bi promjena gledišta koja bi uzimala u obzir potrebe tijela za vodom raskrinkala mnoga "rješenja" za zdravstvene probleme našeg društva. Uz pismo sam mu poslao veliku količinu materijala koji potvrđuje moje stajalište, a kojeg je on predao dr. Johnu T. Kalbereru, NIH-ovom koordinatoru za unaprjeđenje zdravlja i prevenciju bolesti, kako bi ga on pregledao i popričao sa mnom.

Činilo se da je ovo pravi ured za procjenu mojih revolucionarnih gledišta utemeljenih na fiziologiji. Ali, do toga nije došlo! Doduše, bio sam pozvan na razgovor kod dr. Kalberera. Nakon jednosatne rasprave, dr. Kalberer me obavijestio da NIH nije u mogućnosti baviti se mojim "širokim" medicinskim pogledima.

Objasnio mi je da NIH može financirati isključivo istraživanja u okviru sveučilišta. Spomenuo sam da sam kontaktirao dr. Masona i njega kako bih im objasnio da je dehidracija uzrok velikog broja degenerativnih bolesti, i kako bi NIH to mogao istražiti, a o rezultatima obavijestiti javnost. Odgovorio mi je da je NIH zainteresiran samo za molekularne aspekte bioloških i farmaceutskih istraživanja.

Ustvrdio je da su moja gledišta previše široka a da bi se mogla uklopiti u način na koji radi ta istraživačka ustanova. Kad je shvatio moje nezadovoljstvo njegovom izjavom, savjetovao mi je da nastavim s radom i objavim svoja stajališta. Rekao mi je da je to jedini način da se za njih čuje.

Nisam se predao. Kad god bi se u novinama pojavio članak utemeljen na izjavama nekoga iz NIH-a, napisao bih im pismo i izložio u čemu je osnovni problem. Pisao sam čak i Uredu za znanstveni integritet NIH-a i požalio se na neke dezinformacije koje će dovesti do učvršćenja samo određenih proizvoda na medicinskom tržištu. Odgovora nije bilo, i izgleda da je to pitanje palo u zaborav, no fotogenični glasnogovornik i dalje je nastavio organizirati tiskovne konferencije.

Neko sam vrijeme polagao nadu u činjenicu da je dr. Bernadine Healy postala direktoricom NIH-a. Izgledalo je da je ona prava osoba koja bi mogla donijeti promjene u NIH. Kao liječnici i znanstvenici, moralo joj je biti jasno ono o čemu sam govorio. Uputila me na dr. sci. Stephena Grofta koji je upravo postao privremeni predsjednik novootvorenog Ureda za alternativnu medicinu, dok se ne pronađe liječnik koji će biti trajni direktor. Stekao sam dojam da je vrlo iskren čovjek. Nakon dugog razgovora i nakon što sam mu dao neke od svojih objavljenih materijala, pozvao me da održim kratku prezentaciju na prvoj Konferenciji alternativne medicine koju je NIH trebao uskoro sazvati. Njegov privremeni položaj bio je previše privremen da bi mogao napraviti neki pozitivni pomak. Mjesto je preuzeo dr. Joseph Jacobs, liječnik indijanskog podrijetla odrastao pod utjecajem indijanske kulture. Siguran sam da mu je dr. Groft prenio moje informacije i materijale.

Sljedeću konferenciju alternativne medicine sazvali su dr. Jacobs i njegov zamjenik, i dr. Groft me tada trebao upoznati s obojicom. Naravno, dr. Jacobs u tom trenutku nije imao vremena za ozbiljniju raspravu. Dogovorili smo se da će on pogledati što sam poslao Uredu i da ćemo se uskoro ponovno vidjeti. Prilikom našeg sastanka u njegovom uredu upitao sam ga je li pogledao materijale koje sam im ranije bio poslao. Počeo se ispričavati i opravdavati nedostatkom vremena i time što su u međuvremenu selili ured pa nije imao prilike pogledati što sam mu poslao. Rekao sam mu da je taj sastanak gubljenje njegovog i mog vremena ukoliko nije pročitao materijale koje sam mu poslao, i da bismo ga trebali odgoditi dok se on ne upozna s tim informacijama. Ustao sam, namjeravajući otići. Morao sam svladati njegov "stav primadone".

Rekao mi je da će pogledati to što sam mu poslao, ali budući da smo obojica inteligentni profesionalci, sigurno nema mnogo toga što se ne bi moglo razjasniti u sat vremena razgovora. Pozvao me da sjednem i izložim svoja gledišta. Pristao sam. Prije nego što sam otišao, zamolio me za još jedan komplet popratnog materijala. Imao sam ih u torbi i dao sam mu ih.

Među materijalima koje sam mu ostavio bio je i primjerak prvog izdanja ove knjige. Objasnio sam mu da te informacije postaju poznate javnosti. Pozvao sam ga da zbog dobrobiti društva i napretka medicinske znanosti započne s proučavanjem ovog područja u okviru svog Ureda.

Nisam čuo ni vidio dr. Jacobsa sve do sljedeće Konferencije alternativne medicine. Na programu rada nije bilo ničega o kroničnoj dehidraciji. Čak ni kad je pukovnik Robert Sanders, koji je dobro upućen u ovu temu, održao petominutno filozofsko izlaganje o dehidraciji, nisu poduzeti nikakvi koraci da se ova tema stavi pred savjetodavni odbor. Postalo je jasno da Ured za alternativnu medicinu ima svoj vlastiti raspored, a da interes javnosti nije bio na popisu njegovih prioriteta.

Po Riti Mae Brown "definicija ludila je činiti istu stvar stalno iznova i očekivati da će rezultati biti različiti".

Netko bi mogao reći da sam, u skladu s tom definicijom, i ja jedan od luđaka. Često sam sebi izgledam naivan. Pitam se zašto trošim vrijeme i vlastita sredstva da bih pokrenuo na znanstvenim načelima utemeljenu preobrazbu medicine, i to baš u Americi?

U sljedećem se trenutku tješim razmišljanjem o tome kako raspolažem spoznajom važnom za ljudsko zdravlje i dobrobit, i da te informacije moraju doći do nevinih ljudi punih povjerenja koji se razbole, ne znajući da im ustvari nedostaje vode. S tom mišlju činim sljedeći korak na svom napornom putu.

U međuvremenu, dr. Bernadine Healy je napustila NIH. Ona je liječnica, a NIH je "znanstvena" institucija. Očigledno je došlo do sukoba ciljeva, i ona je morala otići. Nobelovac Harold Varmus došao je na njezino mjesto. I opet, 23. studenog 1993. poslao sam pismo, ovoga puta naslovljeno na njega. Počeo sam ovim riječima: "Dobrodošli na položaj na kojem ćete moći u većoj mjeri doprinijeti napretku medicine i našeg društva. Članak o vama u današnjem Washington Postu potaknuo me da vam napišem ovo pismo i skrenem pozornost na značajan, prijeloman proboj u medicinskoj znanosti. Naime, kronična dehidracija uzrok je najvećeg broja teških bolesti. Već sam nekoliko puta pokušao potaknuti NIH da se ozbiljno pozabavi ovom jednostavnom 'promjenom paradigme' i da medicinsku praksu u budućnosti učini prijateljskom prema pacijentima."

Poslao sam mu jednu od mojih knjiga i nešto popratnog materijala. Sve do danas, veljače 1995., ovaj mi gospodin nije odgovorio, čak ni pismom zahvale.

Očigledno, jedini način da poruku o dehidraciji prenesem javnosti jest objavljivanje. To sam i činio. Nakon što sam poslao pisma raznim časopisima i novinama od kojih nisam dobio odgovor, 1989. godine odlučio sam pokrenuti vlastiti časopis pri Zakladi za jednostavnost u medicini. Nazvali smo ga Pojednostavljena znanost u medicini (Science In Medicine Simplified). U razdoblju od godine dana izašao je jedan redovni i jedan posebni broj, i besplatno su podijeljeni nekim istraživačkim centrima i medicinskim knjižnicama na brojnim sveučilištima.

Također smo se javili Nacionalnoj medicinskoj knjižnici sa zahtjevom da se časopis zavede u kompjuterski sustav Index Medicus, kako bi njegovom sadržaju mogli pristupiti i drugi istraživači. Obratili smo im se s molbom da nam pruže mogućnost predstaviti našu "promjenu paradigme" gledišta u medicinskim istraživanjima. Odgovorili su nam da su dva broja časopisa premalo, ali da će razmotriti uvođenje časopisa kada izađe još jedan broj i kad bude izvjesno da će postojati kontinuitet njegova izlaženja.

Treći broj je u to vrijeme bio u pripremi, pa kad je 1991. izašao, poslali smo našu prijavu i po dva primjerka svakog broja Nacionalnoj medicinskoj knjižnici. Časopisi se u vezi mogućeg uvođenja u Index Medicus razmatraju dva do tri puta godišnje. Odbor koji o tome odlučuje sastoji se uglavnom od znanstvenika NIH-a. Kad su se oni potkraj godine sastali i razmotrili naše nove informacije u medicini, bili smo odbijeni. Našim gledištima nisu željeli pružiti mogućnost da se za njih čuje, mogućnost kakvu imaju svi drugi. NIH-ovi "mislioci" nisu htjeli da naše nove zamisli uđu u znanstvenu arenu i naposljetku dođu do javnosti. Vješto smo cenzurirani.

Tada sam odlučio napisati prvo izdanje ove knjige i objaviti ga. Otprilike šest mjeseci nakon odbijanja od strane Nacionalne medicinske knjižnice, moja je knjiga objavljena i recenzirana. To je jednostavnim riječima napisano objašnjenje u čemu je glavna struja u medicini krenula krivim putem. Ovo je bila knjiga koju sam, uz ostale znanstvene publikacije, poslao doktorima Healy, Groft i Jacobs u NIH-u. Želio sam da shvate da mi oni nisu potrebni kako bi moja gledišta dospjela do javnosti.

Uvidio sam da je NIH sam sebi dovoljan i zadovoljan "ludošću" izvođenja i ponavljanja uvijek istih istraživanja, bez pronalaženja lijeka za bilo koju od degenerativnih bolesti u ljudskom tijelu.

U travnju 1993. u Restonu u Virginiji održana je Međuna rodna medicinska konferencija o biološkoj oksidaciji. To je jedna od konferencija koje sazivaju osobe koje se bave alternativnom medicinom. Pozvan sam da održim govor odmah nakon predsjednika Udruženja. Predstavljen sam jednom od znanstvenih tajnika NIH-a, dr. Edmundu Sargentu Copelandu, koji je bio pozvan kako bi pratio rad konferencije. Nakon mog predavanja o ulozi histamina kao glavnog regulatora vode u organizmu, vrlo je ljubazno porazgovarao sa mnom o tome kako da se izborim za uvažavanje mojih gledišta. Poslao sam mu većinu mojih objavljenih materijala. Sreli smo se u njegovom uredu u aveniji Westband. Učinio je sve što je mogao kako bi me organizator njihovih predavanja pozvao da održim govor pred njihovim članovima. Poziv nikada nije stigao. Očigledno je da moje ideje predstavljaju prijetnju nastavku nekim od NIH-ovih pristupa medicinskom istraživanju. Stoga, naravno, ne žele dopustiti da se za moja gledišta čuje unutar zidova NIH-a. Oni bi htjeli da im svoja otkrića predstavim na način koji je njima prihvatljiv. Takvim stavom oni ustraju na svome.

Pokušao sam vas ukratko upoznati sa svojim naporima da ljude kojima je povjerena odgovornost da se brinu o zdravstvenim interesima svih građana pridobijem za djelovanje za opće dobro.

Kao što možete vidjeti, oni su, kao i obično, izabrali ugodnije rješenje. Sada je jasno da institucije koje koriste porezni novac (i veliki dio teško zarađenog dohotka svakog od nas) uopće ne mare za zdravlje i dobrobit ljudi. Postalo je očigledno da oni koji se pretvaraju da traže rješenja zdravstvenih problema ustvari iste čine još složenijima. Od sada biste vi, čitatelji ove knjige, morali postati odlučujuća snage koja će dovesti do promjena u zdravstvenom sustavu.

Očigledno je da sredstva za proučavanje vode kao prirodnog lijeka nisu lako dostupna. Štoviše, čak i kad bi ta sredstva bila dostupna, čini se da istraživanje tog predmeta nije dovoljno privlačno sveučilištima i priznatim istraživačkim centrima. Pa ipak, neophodno je pokazati kakva je reakcija pacijenta na liječenje vodom kao prirodnim lijekom u slučajevima bolesti uzrokovanih kroničnom dehidracijom. Potrebno je uvjeriti liječnike u klinikama unutar sustava zdravstva da promijene svoj sadašnji pristup liječenju. Studenti na medicinskim fakultetima ne uče ništa o brojnim ulogama vode u ljudskom tijelu.

Čini mi se da će predstavnicima glavne struje u medicini biti potrebno još mnogo "jednostavnih i izravnih" opažanja, poput onih u pismima koja su objavljena u ovoj knjizi, prije nego što će napustiti svoje načine liječenja. Metode kojima se danas služe odgovaraju jedino promoviranju proizvoda kemij- ske industrije. "Dvostruko slijepe probe na slučajno izabranim uzorcima" prilagođene su samo uspoređivanju jedne kemikalije s drugom, manje poznatom. Ta metodologija nije prikladna za kliničku procjenu "poremećaja uslijed nedostatka esencijalnih tvari", u ovom slučaju za učinke vode na brojne bolesti uzrokovane dehidracijom. Fiziološko stanje tijela svakog pojedinca određuje početne simptome i komplikacije uzrokovane dehidracijom. Zbog tog su razloga ova stanja dehidracije koja uzrokuju razne simptome obično označavana kao razna bolesna stanja. Nakon što se upoznate s knjigom, bit će vam jasno o čemu govorim. Također ćete pročitati neka pisma čiji su autori imali velik broj ranih simptoma ovog nedavno prepoznatog nedostatka vode u tijelu.

Nalazimo se pred svitanjem novog doba u medicinskoj znanosti. "Kronični manjak vode u tijelu izaziva najveći broj bolesti ljudskog tijela." Izvorni sklop ljudskog tijela daleko je složeniji nego što možete zamisliti. Ako ga do danas nismo naučili održavati, sami smo za to krivi. Nismo stali i zapitali se - ako se tijelo sastoji uglavnom od vode, kako će doći do svog građevnog materijala ako vodu ne pijemo redovito? Sada znamo kada nas ono poziva na hitan unos vode. Moramo dobro razmisliti o ovoj informaciji. Naglašavanje uloge vode nije moja osobna promocija. Nema skrivenih motiva u njenom zagovaranju. Podijelite li ovu informaciju s ljudima do kojih vam je stalo, vi ćete od nje imati koristi.

Trenutno je ova knjiga jedini izvor lako shvatljivih informacija o kroničnoj dehidraciji. Trebali biste ju pročitati nekoliko puta kako biste shvatili svu dubinu nezamjenjivosti vode u ljudskom tijelu. Napravite li to, i vi ćete postati iscjelitelj. U ovoj knjizi ćete također naučiti da "tekućine" i "voda" nisu nužno uvijek ista stvar. Naučit ćete i o štetnim utjecajima dijetalnih napitaka.

Uvidite li da su informacije koje sadrži ova knjiga korisne, molim vas da dignete glas i pobunite se protiv mračne i ružne strane današnje medicine. Liječnici bi trebali pomagati ljudima da budu zdravi. Oni su se zakleli da će služiti čovječanstvu.

Istina je da živimo u vremenu krilatice "posao je posao", ali moji kolege usmjereni na biznis nemaju pravo širokoj javnosti prikrivati jednostavnu poruku - "niste bolesni, žedni ste". Nemaju pravo iskorištavati ljudsku bol i patnje za profitabilnu djelatnost, čemu u posljednje vrijeme svjedočimo.

Moram napomenuti da ne stavljaju svi liječnici korist ispred dobrobiti onih koji traže njihovu pomoć. Ovoj tvrdnji u prilog govori popis liječnika koji su napravili recenziju ove knjige. Tek vrlo mala manjina, koja je nažalost na vodećim položajima, našu plemenitu profesiju prikazuje u lošem svjetlu. Međutim, "kad dođe svjetlo, tama mora nestati". Kad ljudi počnu shvaćati da je voda sama po sebi najbolji prirodni lijek za brojne bolesti, crne ovce humane medicinske profesije svoj će posao morati potražiti negdje drugdje.

U prošlim vremenima liječnici su također bili i mislioci i fi lozofi. Tek su nedavno postali prisiljeni pamtiti "probavljene" informacije kako bi mogli položiti ispite u bolnicama za obuku. Međutim, za čuvanje informacija postoje knjige, a mozak je stvoren da bi razmišljao. Kad se jednom oslobodimo tereta pamćenja tolikih pogrešnih informacija o bolestima koje predstavljaju komplikacije kronične dehidracije, liječnici će opet postati učenjaci i mislioci. Tada će njihove spoznaje biti uistinu poštovane i vrijedne zlata.

U nadi da u medicini započinje novo svijetlo razdoblje, zaželio bih sreću čitateljima ove knjige u njihovoj važnoj ulozi koju imaju u promjeni trenutnog stanja u zdravstvu. Sva pisma koja su objavljena u knjizi primjer su onoga što "voda kao lijek" može učiniti milijunima ljudi koji imaju iste simptome kronične dehidracije. Arogantna i neznalačka medicina ta će pisma odbaciti kao "anegdotalne izvještaje".

No, naći će se mnogo veći broj onih čije će oči progledati i koji će o svemu razmisliti. Oni će u svakom od objavljenih pisama otkriti potvrdu nove istine: "Niste bolesni, samo ste žedni.". Istina je to koja najavljuje kraj današnjem obraćanju medicine protiv interesa javnosti.

Ovu bi knjigu trebalo čitati kao "roman" o ljubavnom od nosu vode i ljudskog tijela, i stoga nije namijenjena traženju sastavnih dijelova. Zato i nema kazalo pojmova. Želio bih se zahvaliti svojoj supruzi Xiaopo na njezinoj podršci i pomoći ispunjenoj ljubavlju.

Želio bih izraziti zahvalnost pukovniku Robertu T. Sandersu zbog njegovih neumornih napora u posljednjih pet godina da prenese moje teorije o kroničnoj dehidraciji ljudima za koje je vjerovao da mogu pomoći njihovom širenju. Želio bih se zahvaliti svima onima koji su mi obilato pomogli i hrabrili me da nastavim i ne umorim se. Na kraju, zahvalio bih se gđi Dorothy Heindel na tome što je uredila sve moje rukopise i knjige.


dr. med. F. Batmanghelidj,
veljača 1995.